Novac manje vrijedi

Ekonomski analitičar o inflatornoj spirali: Moć protiv inflacije ima jedino država

Aneli Dragojević Mijatović

Trenutna inflacija do sada nije omela rast životnog standarda jer su plaće rasle više od inflacije / Foto : D. KOVAČEVIĆ

Trenutna inflacija do sada nije omela rast životnog standarda jer su plaće rasle više od inflacije / Foto : D. KOVAČEVIĆ

Jedina moć djelovanja protiv inflacije stanuje u Katančićevoj ulici gdje je Ministarstvo financija. Ako se inflacija nastavi, HNB ne može ništa učiniti, ali država može u korist potrošača, smanjenjem trošarina i neporeznih davanja, kaže analitičar Velimir Šonje



RIJEKA – Hoće li uvođenje eura 1. siječnja 2023. zaista pasti na onome što nam je u zadnjih oko dva i pol desetljeća monetarnog suvereniteta glavni »trademark«, a to je stabilnost cijena, pitanje je za središnju banku, ali i ne samo za nju, jer cijene i plaće začarana su spirala, koja u ekonomiji kao što je naša dosta ovisi i o potezima Vlade. HNB procjenjuje da zasad nema potrebe za reagiranjem kontra inflacije. Smatra je prolaznom pojavom. Riječ je naravno uvelike o uvezenoj inflaciji, a kako nam je i većina robe uvezena, u kratkom roku nema na strani ponude (proizvodnja) amortizera da se to ublaži. U fokusu je dakle potražna strana, gdje bi mogla nastupiti središnja banka. Guverner Boris Vujčić već je upozorio na opasnost da se troškovna inflacija prelije u inflatorna očekivanja. Tada bi se zahuktala inflatorna spirala i HNB bi morao djelovati. Iz središnje banke zasad su samo poručili da imaju instrumente za obuzdavanje inflacije, bude li u ovom smislu potrebno, iako ne otkrivaju kakve. No, teško da se tu ima previše za mudrovati: nastupilo bi povlačenje kunske likvidnosti, sa svim posljedicama po kamatne stope – koje bi porasle, te po kredite – čije bi se odobravanje usporilo. Troškovi veliki, a efekt neizvjestan. U HNB-u su se već i ogradili da u smislu ispunjavanja konvergencijskog kriterija za uvođenje eura takva politika ne bi u tako kratkom roku od par mjeseci ni stigla dati efekta. Manje kuna u optjecaju k tome bi ojačalo tečaj, koji, s obzirom na EU-pravila (ERM2 mehanizam), smije oscilirati 15 posto gore/dole oko pariteta 7,53. Rast inflacije već je počeo nagrizati dohotke, koji također rastu, s čime će se i nastaviti, jer u javnom sektoru rast plaća prati rast cijena, a Vlada, paralelno s time, najavljuje rast prosječne plaće do ulaska u eurozonu na 1.000 eura mjesečno. Ako je sada prosječna plaća 7.175 kuna (s tim da 50 posto građana ima plaću manju od 6.000 kuna), do ulaska u eurozonu (što je u ovom baznom scenariju još praktički godinu dana) plaće bi trebale porasti za još nekoliko stotina kuna.


Nafta, pa plin


To nas, naravno, veseli, i potpuno je logično da građani žele da plaće prate cijene, jer se sve teže pokrivaju osnovne potrebe iz potrošačke košarice. Isto tako, posve je legitimno da predstavnici sindikata na rastu plaća inzistiraju. Krešimir Sever tako je nedavno vrlo plastično pojasnio da plaće moraju rasti kako bismo mogli loviti ova poskupljenja. No, nije li to školski primjer otvaranja inflatorne spirale rast cijena /rast plaća i obratno? I nije li riječ upravo o ugrađivanju inflatornih očekivanja u cijene i prebacivanje iz inflacije ponude u inflaciju potražnje, na što upozorava HNB. I što bi trebao učiniti? Najgore je što po otvaranju inflatorne spirale više novca u novčaniku postaje samo monetarna iluzija, jer se njime sve manje toga može kupiti, jer iz dana u dan sve manje vrijedi. Sve to zvuči dosta poznato, onima koji se sjećaju priča iz 80-ih da plaću, kada se dobije, treba što prije potrošiti, jer je već do kraja mjeseca njena realna vrijednost opala. Zato se cijela monetarna struktura u Hrvatskoj temeljila na suzbijanju inflacije, a ova je došla izvana – baš sada kada je najmanje trebamo.
Ekonomski analitičar Velimir Šonje kaže da sve upućuje da je ova umjerena inflacija prolaznog karaktera i da bismo već početkom 2022. mogli svjedočiti uobičajenim stopama inflacije od oko 2 posto na godinu. Međutim, veli, postoje rizici koji su prije svega vezani uz cijene energenata koje su uzrokovale i aktualnu inflaciju.


Velimir Šonje / Foto Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Velimir Šonje / Foto Dalibor Urukalovic/PIXSELL



– Nafta je za sada mirna nakon velikog uzleta s dna u vrijeme lockdowna. Uzlet cijene nafte je završio još na proljeće, ali u međuvremenu poskupio je plin i tek ćemo vidjeti kako i kada će se to preliti na cijene za krajnje potrošače, upozorava Šonje.




– Značajnijih inflacijskih očekivanja za sada nema i veoma je važno imati na umu da plaće u prosjeku rastu brže od cijena. Drugim riječima, ova inflacija do sada nije omela rast životnog standarda. Rast prosječne nominalne neto plaće raširen je u svim sektorima te je prema podacima za isplate u kolovozu za srpanj rast na godišnjoj razini iznosio gotovo 5 posto što znači da je prosječna realna plaća koja mjeri stvaran životni standard zaposlenih povećana za oko 2 posto na godišnjoj razini. Ako gledamo kumulativno, prvih osam mjeseci realna prosječna neto plaća je narasla visokih 3,7 posto, nakon što je rasla i u pandemijskoj 2020. godini, tumači Šonje. Veli da bi »stoga bilo vrlo loše ako bi sindikati u javnom sektoru iskoristili priču o inflaciji da naprave novi pritisak na rast plaća u nerestrukturiranom državnom sektoru«.


IT sektor


– Ako gledamo sektorski, jedino IT sektor bilježi brži rast prosječne neto plaće od državnog sektora. U državnom sektoru treba tražiti prostor za daljnji rast plaća kroz rast produktivnosti, dakle uvođenje novih tehnologija, poboljšanje organizacije i uštede na drugim stavkama gdje se kriju nepotrebni projekti i korupcija, smatra Šonje. Na pitanje pak o ulozi HNB-a, Šonje kaže da »ako inflacija nastavi s negativnim iznenađenjima, HNB tu ne može ništa učiniti«.
– Naša inflacija je najuže korelirana s inflacijom u EU-u, jer Hrvatska je mala i integrirana ekonomija koja puno više ovisi o tome što se događa u Frankfurtu nego u nekom kabinetu guvernera u Zagrebu. Jedina moć djelovanja protiv inflacije stanuje u Katančićevoj ulici gdje je Ministarstvo financija. Država u kratkom roku može djelovati protiv inflacije tj. u korist raspoloživog realnog dohotka potrošača smanjenjem trošarina i neporeznih davanja (socijalne doprinose je u kratkom roku praktički nemoguće smanjiti). Međutim, znamo da se javni sektor odriče svega prije nego svojih prihoda jer je jako neugodno kada se uz to mora otvoriti tema državnih rashoda. A oni su na historijski najvišim razinama. Izgleda da se svi ponašamo kao da je to (novo) normalno, a netko cijenu toga prije ili kasnije treba platiti, zaključuje Šonje.