Nemamo razloga sumnjati u ozbiljnost ponude iz Kazahstana jer je riječ o tvrtkama čiji je promet lani iznosio više od deset milijardi američkih dolara. Ali i odgovorni moraju shvatiti da za bilo kakva daljnja odugovlačenja više nema vremena, ni za opremu niti za radnike i njihove obitelji
Kroz Dina Petrokemiju u Omišlju unatrag gotovo tri godine prošetali su mnogobrojni navodni strateški investitori, najavljivani kao njezini spasitelji. Posljednja u nizu je tvrtka Kazakh Oil Trans World Group, navodno najbolja privatna naftno-plinska kompanija u Kazahstanu. Njeni se predstavnici javno još nisu predstavili, no s vjerovnicima Dine, može se čuti, zaključuju dogovore kako namiriti sva Dinina dugovanja i ući u njeno većinsko vlasništvo. Vjeruju li radnici Dine u dolazak najnovijeg, ovaj put »spasitelja« iz Kazahstana, razgovaramo s predsjednikom Dininog sindikata Predragom Mihaljevićem.
– Već je pomalo teško prisjetiti se svih naših »investitora«, počev od kanadske Terra Nove, preko Danka Končara, azarbajdžanskog MES-a, turskog Caliskana, do Crodux plina Ivana Čermaka. Više nema smisla procjenjivati tko je od njih imao ozbiljne namjere, a tko je poslužio kao zec da bi se utrka za spas Dina Petrokemije dovela do kraja.
S ponudom tvrtke Devon Trading i njihovim partnerima Kazakh Oil Trans World Group i KazMunayGas-om upoznati smo duže vrijeme, ali na njihov zahtjev s tim nismo izlazili u javnost. Radi se o dvije kazahstanske tvrke čiji je promet lani iznosio više od deset milijardi američkih dolara, što je više od polovine hrvatskog proračuna. To im daje itekakvu ozbiljnost.
Agonija radnika
Neslužbeno se može čuti da i iza dolaska Kazahstanaca stoji Robert Ježić, s kojim je krenuo kraj Dine?
– Ne prihvaćamo, i smatramo neozbiljnima takva medijska nagađanja. Investitor u svojoj ponudi navodi da u cijelosti prihvaća namirenje vjerovnika prema predstečajnoj nagodbi, a potpisani su sporazumi o namirenju s ključnim vjerovnicima, HEP-om i Zagrebačkom bankom. Nemamo razloga sumnjati u ozbiljnost ponude. Ipak, poslije gotovo tri godine agonije radnici će sa sigurnošću moći reći da je tvrtka spašena tek kad dobiju svih 16 neisplaćenih plaća i konkretan poziv za povratak na posao.
Kako »dinaši« i njihove obitelji preživljavaju svo ovo vrijeme?
– Puno je teških i bolnih obiteljskih situacija, no ljudi, do granica izdržljivosti, nastoje probleme zadržati u svoja četiri zida. Nažalost, poniženje koje stvara ovakav odnos poslodavca ne mogu svi izdržati. Za trajanja ove agonije dogodila su se dva slučaja suicida naših kolega. Naravno da nikad nećemo saznati prave razloge njihovog očaja, ali sa sigurnošću možemo tvrditi da su financijski problemi uzrokovani neisplatama plaće odigrali najveću ulogu. Odgovorni moraju shvatiti da za bilo kakva daljnja odugovlačenja više naprosto nema vremena, ni za opremu niti za radnike i njihove obitelji!
Izigrana obećanja
Radnici Dine ipak su svo vrijeme dolazili na posao kojeg nije bilo, zapravo čuvati pogone i opasne kemikalije koje se u njima nalaze?
Je li vas država općenito iznevjerila ili vas je, ipak, spašavala – prvo isplatom jamstva turskom Çaliskanu, a zatim i predstečajnim zakonom, zahvaljujući kojem su tvrtke iz Dioki grupe nadglasale velike vjerovnike Dine, i izglasale predstečajnu nagodbu?
– Bez donošenja predstečajnog zakona Dina bi zbog svoje čvrste povezanosti s Diokijem d.d. u stečaju također odavno bila u likvidaciji. S te je strane država učinila bitne preduvjete za spas tvrtke. Vlada je od svog imenovanja zaista imala želju spasiti Dinu, ali nije bilo jedinstvenog pristupa unutar Vlade. Kako objasniti činjenicu da su sve institucije u nadležnosti Ministarstva financija – Carina, Porezna uprava i druge prilikom glasovanja o predstečajnoj nagodbi podržale plan finacijskog restrukturiranja, a HEP, pod ingerencijom Ministarstva gospodarstva, i s ogromnim potraživanjima koja u slučaju stečaja teško može naplatiti, nije?! Ili, kako protumačiti to što su Hrvatske šume glasale za plan restrukturiranja, a Hrvatske vode nisu?! Opći je dojam radnika da sve predugo traje, a da su zbog mnogobrojnih izigranih obećanja za štošta odgovorni političari i institucije države.
Jedno od tih, dosad nerealiziranih obećanja, jest i najava da će država otkupiti zemljište za gradnju LNG terminala, iz čega bi se namirila i radnička potraživanja?
Čekanje mrvica
– Terminal je proglašen strateškim interesom još u kolovozu 2012., a ministar gospodarstva je tada izjavljivao da će se transakcija otkupa terena za gradnju »obaviti kroz tjedan dana« te da će od prodane imovine radnicima biti isplaćene sve zaostale plaće. Transakcija do danas nije realizirana. Dina ima odličan geografski položaj, višegodišnju koncesiju na duboku luku, sređenu prostorno-plansku dokumentaciju i slobodan prostor za nesmetani razvoj i gradnju novih postrojenja te u cijelosti obnovljena postrojenja. Ne bi nedostajalo zainteresiranih strateških ulagača da ih se odmah zvalo. Predstečajni zakon je dobar, ali nedorađen kad su u pitanju plaće radnika u predstečajnom postupku. Što je s radnicima kad postupak, kao u slučaju Dine, traje godinu dana? Od čega trebaju živjeti radnici nesolventnih tvrtki u slučaju kad poslodavac nema sredstava za isplatu plaća? Ukoliko ste imali sreće i radili u državnom poduzeću, od države kao vlasnika, na teret svih nas, iz državnog proračuna ćete brzo dobiti sve plaće i otpremnine, a ako ste radili za privatnog poslodavca, osuđeni ste na čekanje mrvica koje se prikupe u dugotrajnom stečajnom postupku! Država je nekom majka, a nekom maćeha. To je neravnopravan i nedopustiv pristup, jer sva trgovačka društva plaćaju jednake poreze i doprinose državi pa onda zaslužuju i jednaka prava u slučaju neophodne sanacije ili likvidacije.
