Rifle na umoru

Koronakriza ispalila zadnji metak u srce talijanskog brenda koji je donosio osamdesetih »duh Zapada« ljudima iza željezne zavjese

Slavica Bakić

Foto ToskanaTV

Foto ToskanaTV



Traperice, farmerke, jeans – nazivi su koji se uobičajeno upotrebljavaju za najpoznatije hlače na svijetu. No na prostorima bivšeg »istočnog bloka« za ovaj odjevni predmet izrađen od denima – čvrste pamučne tkanine nastale u francuskom gradu Nimesu, po kojemu je dobio i ime, dominirao je jedan sinonim – rifle.


Zaslužna za to su braća Fratini, Giulio i Fiorenzo, koji su krajem 1940-ih, kupujući odjevne predmete američkih vojnika i preprodavajući ih kao krpe u Pratu, otkrili traperice koje je izradila tvrtka Coney Mills u Greensborou u Sjevernoj Karolini i počeli ih, najprije uvoziti, a zatim i proizvoditi u Italiji. Godine 1949. osnovali su tvrtku Confezioni Fratini sa sjedištem u Pratu, koja se krajem 1950-ih seli u Barberino di Mugello, gradić udaljen oko 25 kilometara od Firence i mijenja ime u Super Rifle. Tako se traper (denim) vratio u Italiju jer se tkanina proizvedena u Francuskoj u Ameriku gdje je »pionir trapera« Levi Strauss proizvodio prve traperice izvozila preko Genove.


Pukla »puška«


Riječ »rifle« u engleskom znači »puška«, a braća Fratini pročitala su prije šest desetljeća na drvenim sanducima što su ih prevozili brodovi kojim su putovali između Italije i SAD-a u potrazi za tkaninom od koje će šivati novi odjevni predmet, sve traženiji na Starom kontinentu. Činilo im se tada da je to sasvim dobro ime koje može dočarati svijet Zapada. »Bilo je to pobjedničko ime«, kazao je u intervjuu prije nekoliko godina Sandro Fratini, govoreći o povijesnom pothvatu njegovog oca i strica i otkrivajući da im je to ime zapravo sugerirao obiteljski prijatelj, upravitelj banke.




Danas je urednicima talijanskih portala taj naziv dobro došao kako bi slikovito dočarali sudbinu tvornice nakon što je 1. listopada sud u Firenci proglasio bankrot tvrtke koja se od 2017. godine naziva Rifle&co i u većinskom je vlasništvu švicarskog investicijskog fonda Kora Investments sa sjedištem u Luganu. »Puška je pukla«, jedan je od naslova koji se ovih dana može pročitati u talijanskim medijima koji prate događanja u istom tom mjestu Barberino di Mugello, danas općini s oko 10 tisuća stanovnika koji pripada tzv. Città Metropolitana di Firenze.


»Preostalo je samo 45 dana da pokušamo spasiti povijest dužu od 60 godina. Sud u Firenci proglasio je bankrot Rifle, tvrtke u Barberino di Mugellu koja danas ima 96 zaposlenika u sjedištu i trgovinama diljem Italije. Njihova budućnost povjerena je stečajnoj upraviteljici Adelaide Di Tullio, koju je odredio sud i koja je dala rok od 45 dana u kojem će pokušati povratiti likvidnost prodajući zalihe, ali i spasiti tvrtku od konačnog prestanka rada«, objavili su sindikati. Radnicima su se ovih dana na ulici Barberina pred upravnom zgradom u Viale Matteotti priključili i ostali građani, ali i predstavnici gradske vlasti na čelu s gradonačelnikom Giampierom Mongattijem. Svi se još uvijek nadaju da postoji šansa za spas povijesne marke traperica s oznakom »Made in Italy«, a time i radna mjesta zaposlenika među kojima je najviše žena koje u tvrtki rade između 20 i 30 godina i u dobi su u kojoj bi teško pronašle novo radno mjesto.


Iako svi ističu kako je ovoj nekada uspješnoj tvrtki presudila pandemija bolesti COVID-19 što je izaziva novi koronavirus koji je usporio, a na trenutak početkom 2020. godine i zaustavio gotovo cijeli svijet, osobito Italiju, činjenica je da je ona u doba što se popularno naziva »novo normalno« ušla već opterećena velikim problemima. Potvrđuje to i rečenica iz priopćenja što su je javnosti nakon proglašenja bankrota odaslali sindikati: »Nakon godina krize, čak i uz velika ulaganja iz stranih fondova koji su je preuzeli 2017. godine, ova se tvrtka nije uspjela izvući iz tunela koji je globalna pandemija zasigurno učinila još mračnijim«.


Zlatne godine


Zlatne godine tvrtka obitelji Fratini doživljavala je od 1960-ih do 1980-ih godina. Traperice s pet džepova prepoznatljive po crvenim ili smeđim nitima, značkama s logotipom marke na jednom od stražnjih džepova te etiketom koja označava osnovna pravila za njegu proizvoda na unutarnjoj strani remena tada su, osim u Italiji, bile vrlo tražene i u Švicarskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Izraelu i Nizozemskoj. U 1970-im Rifle su bile jedina marka trapera na istočnoeuropskom tržištu i to je bio presudno za tvrtku. Osamdesetih godina prošloga stoljeća počeli su se širiti i u Rusiji i Istočnoj Njemačkoj, a zatim i u ostale zemlje tadašnjeg »istočnog bloka« – Bugarsku, Poljsku, Čehoslovačku, bivšu Jugoslaviju u koju su tada već slavne »rifle« najčešće dolazile preko Trsta. O tome koliko su se cijenile na ovim prostorima pokazuje i podatak da su se u Trstu (uglavnom u Trstu kod Giovannija, spretnog trgovca, podrijetlom Istranina) mogle kupiti za 6.000 lira, a u Jugoslaviji preprodati za iznos u protuvrijednosti 40.000 lira!


»Pojam dobro odjevnog mladića i djevojke bile su traperice marke Rifle. Ja sam doživio traumu kada sam sa 17 ili 18 godina dobio svoje prve traperice. Bile su to originalne levisice 501 s gumbima umjesto zipa. U Osijeku, gdje sam živio, takve hlače nitko nije poznavao. Sramio sam se nositi prave levisice, jer su na cijeni bile jedino talijanske rifle«, slikovito je to vrijeme opisao prije nekoliko godina hrvatski povjesničar umjetnosti Zvonko Maković pripremajući u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt izložbu »Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost«.


Upravo su talijanske rifle prve na svijetu kao »proizvod sa Zapada« ušle 1968. godine u tada komunističku Čehoslovačku, a još je veći uspjeh bio kada je dva desetljeća kasnije, 1988. godine, tvrtka otvorila trgovinu na Crvenom trgu u Moskvi i u najpoznatijem moskovskom trgovačkom centru Gum, čiji počeci datiraju još u 1893. godinu, uspjela prodati više od tri milijuna traperica.


Iako podaci govore da je 1990. godine tvrtka Rifle prodavala 10 milijuna odjevnih predmeta godišnje, i to ne samo traperica marke Rifle, nego i marki Rocky, Winchester i Giant, te da su na 50. rođendan, 2008. godine, bilježili prodaju veću od 100 milijuna hlača u Europi (od njih je više prodao samo Levi’s), ipak je činjenica da se već krajem 1990-ih naziru prvi znaci krize. To je na kraju, u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, razdvojilo i nasljednike dvaju osnivača tvrtke te dovelo do prodaje »obiteljskog srebra« koje je, istina, polako gubilo nekadašnji sjaj.


Nove generacije


Druga generacija Fratinijevih odlučila je, naime, u posljednjem desetljeću 20. stoljeća diverzificirati ulaganja i obiteljski su se putovi podijelili.


Corrado i Marcello, sinovi Fiorenza Fratinija odlučili su se baviti nekretninama. Njihova tvrtka Fingena bavi se ekskluzivnim licencama luksuznih marki te izgradnjom i restauracijom zgrada, i to ne samo u Italiji gdje su, između ostalih, izgradili veliki outlet u Barberinu del Mugello, već su među vodećim tvrtkama u obnovi glavnih gradova istoka, od Rusije do Mađarske, Rumunjske, Turske… Zahvaljujući prijateljstvu s bivšim talijanskim premijerom Matteom Renzijem, dobili su i posao izgradnje luksuznih objekata u Kataru. Osnovali su i Zakladu s ciljem »promicanja nove firentinske renesanse« te je nazvali po svome slavnom pretku Fiorenzu Fratiniju. Ostali su dijelom i u modnom svijetu stvarajući marku Cotton Belt, istovremeno dobivajući licence brendova Calvin Klein i Guess. Ujedno su i distributeri brendova Calvin Klein i Massimo Osti.


Sandro i Cristina, djeca Giulia Fratinija, onoga koji je brata nakon Drugog svjetskog rata povukao preko »Velike bare« u potrazi za tkaninom kojom će izgraditi obiteljsko carstvo, ostali su povezani s tvrtkom koja će ime promijeniti u SupeRifle i koja će 2000. godine zapasti u velike teškoće te pokrenuti program korporativne reorganizacije. Značit će to otkaz za oko 300 radnika tvrtke, ali ta kriza, kako je pisala La Repubblica, »ticala se samo slavnih pet džepova, ne i solidnih obiteljskih financija«. Naime, dobit ostvarena tijekom godina uspona tvrtke, uložena je bila u nekretnine, hotele i skijaške objekte u čije upravljanje se uključila Cristina. Sandro Fratini stekao je tada cijelo vlasništvo nad markom Rifle, ali je ujedno počeo širiti svoje poslovanje te stjecati nekretnine u velikim talijanskim gradovima, uključujući Firencu, Rim, Veneciju i Milano. Tako je stvoren i hotelski lanac WTB u kojemu su razni luksuzni hotela sa 3 do 5 zvjezdica, a njima upravlja njegova supruga Antonella. Pažnja prema tvrtkama koje posluju uz puno poštivanje zaštite okoliša dovela je Sandra, zajedno sa sinom Giuliom (koji ima isto ime kao i njegov djed), 2011. godine u sektor obnovljive energije pokretanjem prvih bioplinskih postrojenja, uglavnom smještenih u regije središnje Italije.


Talentirani nasljednik


Fratinijevi su investirali i u kupnju francuskog nakita Maison Van Cleef & Arpels, ali su je ubrzo prodali Cartieru. Ono što je zanimljivo je i to da francuski draguljar u kojega su uložili Fratinijevi u potpunosti kontrolira švicarsku tvrtku koja proizvodi satove koji se prodaju pod njegovom markom, a upravo su satovi velika strast Sandra Fratinija. Objavio je i knjigu »Moje vrijeme« na 688 stranica koja sadrži opise 650 satova iz Fratinijeve kolekcije u kojoj ih je danas više od 3.000, a vrijednost im je procijenjena na oko milijardu eura.


Očevu ljubav prema satovima naslijedio je i Sandrov sin koji je ime dobio po slavnom djedu – Giulio. Osim toga, Giulio je i vatreni navijač Fiorentine, strastveni ljubitelj sportskih automobila, a ovoga ljeta posebnu je pozornost medija dobio nakon što su ga talijanski paparazzi snimili sa zanosnom Raffaellom Fico, bivšom djevojkom nogometaša Maria Ballotellija, koja je ove godine okončala ljubavnu vezu sa sportskim agentom Alessandrom Moggijem i bacila se u naručje nasljednika poslovnog carstva koje su desetljećima stvarali Fratinijevi. Među ostalim, to je, naravno, i tvornica Rifle koja proživljava najteže, a možda i posljednje dane postojanja. Od 2018. godine obitelj Fratini u tvrtki što su ih osnovali njihovi preci ima, istina, manjinski udio. Godine 2017. Sandro Fratini prodao je oko 44 posto udjela u tvrtki švicarskom investicijskom fondu Kora Investments, koja je već sljedeće godine kupila daljnji udio i postala većinski vlasnik tvrtke.


Od rujna 2017. do prosinca 2018. godine, dakle, godinu i četiri mjeseca, mladi Giulio Fratini bio je predsjednik Uprave tvrtke. Ovaj mladić, kojega je ove godine Forbes uvrstio na slavni popis nadolazećih talenata do 30 godina, završio je Politehničko sveučilište u Milanu (Politecnico di Milano) gdje je diplomirao inženjerski i industrijski menadžment. Na istoj je visokoškolskoj ustanovi stekao i magisterij iz područja financija i usluga financijskog upravljanja, a zatim se dodatno specijalizirao na prestižnom fakultetu King’s College u Londonu gdje je stekao titulu magistra međunarodnog menadžmenta. Kada je preuzeo vodeću poziciju u obiteljskoj tvrtki govorio je kako je želi vratiti na razinu iz 1980-ih te da su tijekom godina imali ponuda za prodaju tvrtke, ali da su je ipak odlučili zadržati. I to u Toskani, iako je već njegov otac dio proizvodnje prebacio u zemlje gdje je radna snaga bila jeftinija. No ništa se od toga nije ostvarilo.


Kraj priče?


Švicarski fond preuzeo je većinsko vlasništvo, na čelo tvrtke kao izvršni direktor došao je iskusni Franco Marianelli, koji je iskustva stjecao u tvrtkama Guess Italia i Gas. Obitelj Fratini napustila je sve upravljačke pozicije u tvrtki i pojačala napore usmjerene na grupu Belvedere Angelico koja se bavi obnovljivim izvorima energije i pokretanjem bioplinskih postrojenja. Giulio Fratini izvršni je direktor ove tvrtke.


»Ponosan sam što sam dobio ovako važno mjesto, što je nagrada za duge mjesece rada na reorganizaciji tvrtke i poboljšanju njezinog rasta. Cilj mi je nastaviti ovim putem, sa zdravim razumom i strašću«, kazao je Marianelli nakon imenovanja u Riflama. No, ipak nije uspio.


Financijska izvješća tvrtke koja se sada zove Rifle&co. zaključena su 2018. godine s prihodima od 16 milijuna eura, ali i gubitkom od 3,3 milijuna eura. Zatim je početkom 2020. godine svijetom zavladao virus SARS-CoV-2 što je dodatno otežalo rad tvrtke. U svibnju ove godine zatražili su i pomoć od države, ali i ovrhu s vjerovnicima. Do 25. rujna trebali su dostaviti sudu u Firenci industrijski plan za ponovno pokretanje proizvodnje, ali to nisu učinili. Budući da je Cora Investment u likvidaciji, a obitelj Fratini više nije uključena u poslovanje tvrtke, sud je 1. listopada proglasio njezin bankrot.


Članovi obitelji Fratini nisu se ovih dana oglasili, niti pokazali interes za ono što se događa s onime što su njihovi očevi stvorili u Barberino del Mugellu kamo je, kako je zapisano na stranici Zaklade, Fiorenzo Fratini odlazio gotovo do kraja svoga života. Umro je u lipnju 2019. godine, u 81. godini. Njegov brat Giulio umro je 1996. godine. Za četrdesetak dana će se vidjeti i hoće li sada umrijeti i ono što su stvorila ta dvojica sanjara koji su nakon Drugog svjetskog rata iz seljačke obitelji iz toskanskog mjesta Campio Bisenza krenuli za snovima, tvrtka koja je važan dio talijanske povijesti i, kako je pisala Repubblica još 2008. godine, »zrcalo razvoja zemlje« i, na kraju krajeva, brend koji je u nekim drugim vremenima širio »duh Zapada« u svijetu koji je živio, kako se tada običavalo reći, iza »željezne zavjese«.


KRONOLOGIJA USPJEHA I PADA


krajem 1940-ih Giulio i Fiorenzo Fratini potpisuju ugovor s tvrtkom Coney Mills i počinju uvoziti traperice u Italiju
1949. osnovali su tvrtku Confezioni Fratini sa sjedištem u Pratu, koja se 1958. seli u Barberino di Mugello i mijenja ime u Super Rifle spa
1960-ih do 1980-ih tvrtka eksponencijalno raste zbog velike potražnje traperica, osobito na tržištu Istočne Europe
1990-ih potražnja za trapericama Rifle se smanjila zbog veće konkurencije i naziru se prvi znakovi krize, a potomci osnivača tvrtke se razdvajaju i investiraju u nove djelatnosti. Sandro Fratini, sin Guilia, ostaje u tvrtki
2000. odobren program reorganizacije i počinju prva otpuštanja
2013. godine tvrtka Super Rifle je likvidirana i osnovana je nova tvrtka Rifle u kojoj ostaje svega 152 zaposlenika u sjedištu te na 25 prodajnih mjesta u Italiji i četiri u inozemstvu
2017. godine švicarski investicijski fond Kora Investments kupuje 44 posto udjela u tvrtki
2018. godine Kora Investments postaje vlasnikom 55 posto udjela u tvrtki, a svi članovi obitelji Fratini povlače se s upravljačkih funkcija. Tvrtka preimenovana u Rifle&Co. završava godinu s 3,3 milijuna eura gubitka
2020. godine u svibnju tvrtka traži pomoć države zbog pada izazvanog pandemijom, te traži ovrhu, ali ne dostavlja plan pokretanja proizvodnje do roka, 25. rujna
1. listopada 2020. godine sud u Firenci proglašava bankrot tvrtke Rifle&Co.


Traperice – žrtva COVID-19?


Koronavirus nije ugrozio poslovanje samo talijanskog proizvođača popularnog odjevnog predmeta. Svjetski mediji prenijeli su ove jeseni i informaciju da je i Levi’s odlučio otpustiti 700 ljudi nakon što je zbog zatvaranja trgovina prodaja pala više od 60 posto. Stečaj su zatražile i marke poput True Religion, G-Star RAW i Lucky. Osim zatvaranja trgovina, razlog tako naglom padu prodaje traperica vrlo je osebujan. Ljudi su, naime, zbog pandemije prisiljeni više biti u kućama i odlučuju se za udobniju i sportsku odjeću, koja polako istiskuje traperice na koje su samo Amerikanci lani potrošili 17 milijardi dolara. Ove godine prodaja je pala za gotovo 40 posto, a taj trend, predviđa se, mogao bi se nastaviti pa se i procjene da će se 2021. godine proizvodnja traper tkanine sa 7,5 milijardi metara popeti na 10,5 milijardi sada korigiraju.


Posljedice krize osjećaju se i »svjetskoj prijestolnici traperica«, u Xitangu, predgrađu kineskog grada Guangzhoua, koji je u tri desetljeća izrastao u pravog diva s 2.600 tvornica traperica i više od milijun radnika. Danas je pred ozbiljnim slomom jer se dosadašnjim problemima kao što su rast kineskih plaća i vladin nadzor nad štetama u okolišu uzrokovanim bojenjem tkanina, pridružio i lockdown te globalna ekonomska kriza izazvana pandemijom. Puno bolja situacija nije ni u Pakistanu, Indiji, Turskoj i Bangladešu, zemljama koje su svoju šansu vidjele u proizvodnji praktičnih hlača od popularne tkanine koje su prije gotovo 150 godine Bavarac Levi Strauss i njegov krojač Jacob Davis prvi put izabacili na tržište. Hoće li domišljatim proizvođačima poput tvrtke Diesel uspjeti pobjediti taj trend najavom »nove linije trapera koja može blokirati COVID-19 i druge viruse«, pokazat će vrijeme.