Brodogradilište zna što treba »staviti« u brod da njima bude najisplativije. Naime, ekstra zahtjevima brodovlasnika ne treba uvijek udovoljavati. Uprave brodogradilišta trebaju imati jasan uvid u to što je za njih optimalno, a to bi se dobilo implementacijom našeg poslovnog modela
Riječka tvrtka »as2con« nije dobitnik ovogodišnje Zlatne kune u svojoj kategoriji. Nije bila ni nominirana, ali je zato njihov poslovni model za brodogradilišta bez poticaja ušao u najuži krug natječaja kojeg je raspisao respektabilni svjetski tjednik »The Economist«, u suradnji s američkom agencijom InnoCentive. Prema kriterijima inovativnosti, održivosti i samom stupnju implementacije projekt riječkog tima uvršten je među četiri najbolja, a pristiglo ih je stotinjak iz cijelog svijeta. Koncem ožujka, direktora i vlasnika ove tvrtke Alana Klanca i njegov tim očekuje završna prezentacija projekta na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.
U potpunosti smo privatna tvrtka, neovisni i iza nas ne stoji nitko, osim mi svojim radom
Pedesetak projekata
Jesu li vas kontaktirali iz naših brodogradilišta? Ili njihovi potencijalni kupci?
– Nakon objave u medijima, imali smo kontakte i razgovore, ali zasad ne mogu o tome konkretnije govoriti. Bit će za to vremena. Imamo generalnu razradu i sada radimo na tome da napravimo probnu implementaciju tog modela za jedno naše brodogradilište, da vidimo kako sve to »diše«. Na osnovi ovog našeg poslovnog modela pružit ćemo konzalting uslugu, napraviti software u koji ćemo moći, pod navodnicima, ubaciti podatke i dobiti glavne smjernice – nakon koliko godina taj model može biti isplativ. No, najzanimljivije od svega je što će se raditi i optimizacija samog brodogradilišta za primjenu tog modela. Brodogradilište je to koje zna što treba »staviti« u brod da njima bude najisplativije. Naime, ekstra zahtjevima brodovlasnika ne treba uvijek udovoljavati. Kinezi i Japanci, primjerice, to ne rade. Brodogradilišta trebaju imati jasan uvid u to što je za njih optimalno, a to bi se dobilo implementacijom ovog našeg poslovnog modela. Jedan od razloga zašto hrvatska brodogradnja nije profitabilna je i to, što je svojevrsni paradoks, radimo predobre brodove.
Osim modela »Brodogradilište usluga«, na koliko ste još projekata u ovom trenutku angažirani?
Sporiji brodovi
U razgovoru ste spomenuli ida trenutno radite i na projektu ultrasporih brodova. Možete li pojasniti o čemu je riječ?
– Na tom projektu radimo zajedno s Bureau Veritasom i još trinaest europskih partnera. Radi se o tankerima i bulk carrierima za koje razrađujemo »što bi bilo kad bi bilo« odnosno sa smanjenjem brzine sa današnjih 13 do 15 čvorova na 5, 6 ili 7 čvorova. Dakle, što učiniti da se smanji ta brzina, prvenstveno radi smanjenje emisije CO2, sukladno strategiji Europske unije do 2020. godine odnosno do 2050. godine, kada brodovi praktički ne bi smjeli imati nikakvu emisiju. Izračune radimo na postojećoj floti brodova, dakle ne uzimamo u obzir kupnju novih brodova kao ekstra investiciju i trošak. Ispada da su sadašnje brzine tih brodova prevelike, odnosno da je cijena goriva, koja je glavna determinanta, previsoka. Sa samo 10 posto smanjenom snagom motora brodovi će voziti 3 do 4 čvora sporije, ali uz daleko manju potrošnju za isti efekt i, naravno, manju emisiju.
Koliko su tvrtke u Hrvatskoj i uopće ljudi upoznati s projektima i inicijativama koji se mogu realizirati uz financijski support fondova Europske unije?
– Osobno, imam dojam da vrlo mali krug ljudi zna nešto o tome. Neki fakulteti su uključeni u taj »network«, primjerice Pomorski fakultet u Rijeci koji je, na tom planu, dosta napravio. Ipak, rekao bih da nema institucionalnog pristupa u svemu tome i da sve zavisi najviše o pojedincima, o njihovoj mreži kontakata i angažmanu. Svi projekti i svi natječaji Europske unije su javni, međutim doći do informacije, savladati njihov leksik i još niz drugih stvari teško da može netko tko se bavi klasičnim poslovanjem i naobrazbom. Imao sam tu sreću, da sam odlaskom u Finsku upao u taj milje i automatski ostvario vrijedne kontakte. Ponavljam, kontakti su jako važni jer svaki u pojedinom projektu, primjerice iz FP programa, zna biti uključeno i dvadesetak partnera.
Koliko u ovom trenutku za svoje projekte baratate novcima iz fondova EU-a?
– Pokušavali smo raditi poslove za domaće naručitelje, ali tu smo znali naići na problem nelojalne konkurencije s pojedinih naših fakulteta. Svjedoci smo da neki profesori, zajedno sa svojim timom asistenata, rade konzalting poslove kod kojih je, uglavnom, riječ o kratkoročnim zadacima. Dakle, to nisu dugoročni projekti. Nemam ništa protiv toga da, primjerice, jedan fakultet uzme određeni projekt i na njemu radi dvije – tri godine. Međutim, umjesto toga, proračuni se vrte oko jednokratnih zadataka za određeni brod, što je vrlo komercijalno i isplativo. Nama to, u svakom slučaju, predstavlja nelojalnu konkurenciju. Mi smo u potpunosti privatna tvrtka, neovisni i iza nas ne stoji nitko, osim mi svojim radom. S druge strane, nama u Hrvatskoj nedostaje propulzivnosti i u znanosti. Pitam se kako će netko, tko je fokusiran na konzultantske zadatke, istovremeno stići raditi za potrebe samog fakulteta koji bi trebao pružati i razvijati fundamentalna znanja.
Zdrava firma
Koliko su rigorozne kontrole dodijeljenih sredstava? Ipak, riječ je o milijardama eura koje se na taj način plasiraju iz EU-a.
– Premda je riječ o bespovratnim sredstvima, oni ga uvijek mogu »povući« ako se ne troši planski. Rezultat je to i posljedica dobre kontrole među samim partnerima koje sudjeluju na određenom projektu, jer ako netko od njih pogriješi, a drugi na vrijeme ne reagiraju, novac se povlači. Strahovito brzo reagiraju ako netko pokušava ukrasti taj novac odnosno nenamjenski ga trošiti. Za takve slučajeve, doduše, čuo sam samo na marginama. U Europskoj komisiji svjesni su i računaju na određeni rizik. Nadrasli su osnove i umjesto ranijih postupaka u kojima su se periodično kontrolirali financijski izvještaji, što je gomilalo skupu administraciju jer se radi o stotinama tisuća tvrtki, sada su uveli princip preliminarne provjere. Ne bih rekao da su kriteriji previsoki, prerigorozni, dapače, potrebno je da ste zdrava firma, odnosno da tvrtka nije u stečaju ili da je prezadužena.
Koliko hrvatskih tvrtki profila »as2con-u« još sudjeluje u toj mreži projekata EU fondova?
– Mi se bavimo konzaltingom za takozvanu klasičnu industriju. Uistinu ne znam za još neku drugu sličnu tvrtku iz Hrvatske koja djeluje po istom principu. Moguće smo i jedini, moguće nas ima više, to stvarno ne znam. Poznato mi je da postoji čitav niz tvrtki koji radi na projektima EU-a iz domene popularnih sektora ekologije i očuvanja okoliša, energetike. To je dosta profitabilan posao, za razliku od brodograđevne industrije u kojoj teško da ćete puno zaraditi u malo vremena.
