Jedan od prvih turističkih resorta na svijetu, otuda joj i nadimak »Stara dama«, sasvim je sigurno Opatija. Volosko, Lovran, Veprinac, mjesta su s dugom poviješću na tom području dok je između njih bio – prazan prostor.

Kad je pak krenula prometna infrastrukturna revolucija obližnje Rijeke, kad je željeznica stigla do Matulja, Austrija, inače s lučkim kapacitetima apsolutno posvećena Trstu, shvatila je da na tom prelijepom prostoru izvrsne kime, posebno u odnosu na ono što imaju doma, može napraviti – turistički boom.

Prva je bila Scarpina »vikendica«, dakle domaćeg investitora, no vrlo je brzo krenula mješovita izgradnja hotela i privatnih vila dominantno austrijskim, ili austro-ugarskim kapitalom.

Iako nismo sigurni da su se urbanisti i arhitekti tog doba slagali s onim što im je izrastalo pred očima, a nerijetko su to bili »copy/paste projekti« koji su inače egzistirali u alpskom prostoru te im na obali Jadrana nikako nije bilo mjesto, snaga kapitala je, kao i uvijek, i tada bila – jača.

Opatija je i danas najturističkije mjesto u Hrvatskoj jer osim turizma – ne brojimo li društvene djelatnosti, gradsku upravu, zdravstvo i školstvo – u njoj nikad nije bilo nikakvih proizvodnih pogona.

Ima i visoko izgrađenu kulturu rada u turizmu, a kao jedna od rijetkih i cjelogodišnje poslovanje. Jedan od prvih resorta na svijetu u stoljeće i pol ugradio je u genetiku svojih stanovnika saznanje da im je turizam osnova egzistencije. I to dobre.

Visoki luksuz

Ne znamo je li mu to poznato, i je li se povodio opatijskim primjerom kad je prije petnaestak godina krenuo na sjeveru Egipta, na Mediteranu koji inače nije u fokusu turizma te velike i značajne afričke države, s idejom izgradnje Marassija, ali Mohamed Alabbar, jedan od najvažnijih arapskih, možemo slobodno reći i svjetskih investitora u nekretninski biznis, u izgradnju turističkih kapaciteta, ali nakon temeljitog obilaska njegovog neobičnog, osebujnog turističkog grada, može se pomisliti kako – je.

His Excelency, njegova ekselencija Alabbar nas je, naime, ugostio prigodom otvaranja najnovijeg, ali i jednog od posljednjih na tom lokalitetu, hotela Palace koji se ponosi posebno visokim luksuzom.

Kao i što, iako se radi o Egiptu, to nije slučaj u ostalih desetak hotela Marassija, ima i vrlo fino, elegantno implementiran čitav niz dizajnerskih elemenata s naglašenim arapskim stilom.

Za tu je svečanu prigodu u vanjskom dijelu hotela bila podignuta posebna pozornica, kao i terasa za nekoliko stotina iznimno značajnih uzvanika, posebno iz svijeta arapskog turističkog biznisa, dopremljena je čudesna rasvjeta, dok je zvuk koji je glazbu i Alabbarov govor prenosio bio bez ikakvih distorzija.

Uvodni dio te ultraglamurozne večeri bio je povjeren Amaal Maher, istinskoj divi egipatske glazbene scene, sa skoro 180 centimetara visine i glumici manekenskih proporcija s 11 milijuna pratitelja – Severina kao apsolutni rekorder ovih prostora ih ima milijun, Jenifer Lopez 240 milijuna – kako bi se i na taj način naglasilo što se i u čijoj organizaciji događa na egipatskom Mediteranu.

Točno u ponoć, za dodatno naglašavanje dramaturgije događanja, na scenu je izašao Alabbar osobno. I ne, nije bila riječ o osobi odjevenoj u tradicionalnu arapsku odjeću, nego o istinski vitalnom gospodinu, kojem se polako približava 70. rođendan, u smart casual kombinaciji s talijanskim modnim potpisom.

K tome, mada ne sumnjamo kako je prošao najbolje komunikatorske škole, i osobi koja u sebi objedinjava niz liderskih pa i karizmatičnih osobina.

Govor je dakako bio na arapskom jeziku, besprijekorni je inače govornik i engleskog jezika jer je studirao i diplomirao u SAD-u, no, što uistinu zvuči nevjerojatno za nas koji znamo tek nekoliko arapskih riječi, i sami smo mogli osjetiti naglaske i ciljeve izrečenog.

Potvrdilo se to nakon dobivenog prijevoda, a osnova je govora bila u rastu brojki koje ostvaruje njegov egipatski resort kao i na, u odnosu na Europu, znatno naglašenijoj gostoljubivosti arapskog turizma, kao i njegovoj socijalnoj osjetljivosti.

Što dakako znači da će njihove brojke nastaviti rast dok Europi, ne promijeni li obrazac ponašanja, prijeti stagnacija.

Svakako, s velikim ponosom je najavljen i početak izgradnje Marassi on the Red Sea, odnosno izgradnja još većeg resorta na egipatskoj obali Crvenog mora, po prilici na polovini pravca koji povezuje Sharm El Sheik i Hurhgadu, Europljanima najpoznatija egipatska ljetovališta.

Ukupna vrijednost investicija Emaara, njegove krovne tvrtke u nekretninskom poslovanju, u Egipat je tako dosegnula 25 milijardi eura. Što je za lakše snalaženje bio ukupni hrvatski proračun 2024. godine.

Izmislio Dubai

Koliko te brojke zbunjivale i upućivale na značajno bogaćenje, u Alabbarovu slučaju riječ je o osobi visoke socijalne i općenito društvene svijesti te osjetljivosti. Marassi je naime nastao skoro u pustinji.

Riječ je o tada, krajem prvog desetljeća aktualnog tisućljeća, mjestašcu u čijem se nastavku nalazi El Alamein, također neveliki gradić poznat po grandioznoj bitki iz II. svjetskog rata.

Investicija koja je podrazumijevala izgradnju pravog grada, ne resorta kakve primjerice viđamo po turskoj obali, s golemom marinom koja ima 267 mjesta za megajahte i deset istinski velikih hotela.

I bezbroj bazena, nekoliko tisuća mjesta u stotinama kuća za odmor koje su većinom pokupovali bogati stanovnici egipatskog glavnog grada, 15-milijunskog Kaira, golf igralištem – naravno s 18 »rupa« – golemim vodenim parkom, promenadom na kojoj su smještene ne samo trgovine najznačajnijih modnih kuća, nego i brojni draguljari, kao i mini saloni skupocjenih automobila – BMW je kako se čini najomiljeniji.

Nećemo zaboraviti ni manju bolnicu, kao ni bezbrojne restorane nacionalnih i internacionalnih kuhinja, kao i mjesta za večernju zabavu uz kombinaciju žive glazbe i DJ-a koji jako zanimljivo miksaju arapske i zapadne klasike zabavne glazbe.

Silno vibrantno, zanimljivo, no na jedan ipak mekši način jer, iako je u ponudi, alkohol se konzumira samo u tragovima. Nije dio arapske kulture, tako da su zabave ipak mirnije i decentnije, iako su u profesionalnom smislu, pa tako gledamo li i glamurozne beach barove što intenzitet zvuka i zabave počinju podizati nakon ručka, besprijekorni.

Vratimo li se opet Alabbaru, istaknut ćemo njegove još najmanje dvije uloge. Ponajprije, bez imalo krzmanja, nazvali bismo ga osobom koja je »izmislila« Dubai.

Uza sve primjedbe dijela zapadnog svijeta na svekolikoj prenaglašenosti tog grada – emirata, mora se istinski zastati pred osobom koja je uspjela realizirati ideju izgradnje najviše građevine na svijetu, 870 metara visokog hotela Burj Khalifa i pripadajućeg Dubai Malla koji ima 1200 trgovina.

S najvišeg dijela Khalife, kad bi bio izgrađn na opatijskoj Slatini, moglo bi se uživo razgovarati s planinarima smještenim u njihovom domu na Poklonu!

Trebalo je ne samo imati hrabrosti s tehnološke strane upustiti se u takav projekt, apstrahiramo li dakako novac koji se u našim razmišljanjima o potocima »petrodolara« ne smatra problemom, nego to učiniti na području kojem se baš i nije dalo iz njegovog tradicionalizma i konzervativizma.

Alabbar je stoga ne samo investitor, što si je namijenio nakon višegodišnje bankarske karijere, nego i društveni reformator.

S obzirom da je njegova vizija turističkog Dubaija bila i više nego uspješna – u velikim skokovima taj je grad brzo dosegnuo godišnji posjet od oko 20 milijuna turista od kojih dominiraju oni iz Indije, Rusije, Saudijske Arabije i Velike Britanije i tako pokazao da se arapski tradicionalizam itekako slaže s modernim turizmom.

Zahvaljujući upravo Alabbarovoj viziji i hrabrosti, turizam na velika vrata ulazi u Abu Dabi i Katar, a s milijardama dolarskih investicija u njega je nedavno žestoko krenula i donedavno jedna od najzatvorenijih i najkonzervativnijih država svijeta – Saudijska Arabija.

I ne samo to, postale su to i turistički jako emitivne države koje upravo u Marssiju čine glavninu posjetitelja. Zahvaljujući Alabbarovim investicijama, Egipat je bio jako sretan da se posvetio i njegovom turizmu, mijenjaju se obrasci ponašanja, a više smo nego sigurni da se na taj način dramatično smanjuju političke i ratne tenzije.

Implementacijom turizma Alabbar je golemom prostoru Zaljeva, Saudijske Arabije i s njima povezanog Egipta u Africi krenuo mijenjati taj dio svijeta. Kako to još i dodatno čini?

Pa tako da mijenja život i standard područja na koje dolazi investirati. Taj dio egipatske obale, stotinjak kilometara udaljene od Aleksandrije i dvjestotinjak od libijske granice, bio je besperspektivna pustinja.

Ali da bi se sagradilo grad koji godišnje posjeti četiri milijuna gostiju – 40 tisuća gostiju u jednom danu mu je maksimalni kapacitet, prostor na kojem se prostire ima 6,5 četvornih kilometara, a gradsko područje Opatije 3,5 – trebalo je radne snage, trebalo je proizvesti razne materijale za gradnju, trebalo je hraniti sve te ljude.

Dakako, apsolutno prvenstvo u svemu tome, što je jedan od najvažnijih Alabbarovih investicijskih postulata, ima – lokalno stanovništvo. Iniciralo je to jako veliki rast obrtništva i poljoprivrede na tom području, implementaciju modernih tehnologija navodnjavanja, baš kao i veliko doseljavanje nove radne snage iz svih dijelova Egipta.

Mi smo primjerice imali priliku upoznati Abdulaha koji dok studira, sezonski radi u Marassiju, a dolazi iz Asuana – mjesta znanog po velikoj hidrocentrali, u čijoj su izgradnji participirale i hrvatske tvrtke, na samom jugu Egipta.

Rast standarda

Područje uz Alabbarov resort danas ide u red jedne od najbolje stojećih regija Egipta. Kao zanimljivost s refleksijom na propadajuću riječku zračnu luku, ističemo ne samo rast broja putnika u Aleksandriji, nego i transformaciju zračne luke u El Alameinu koja je nekad korištena samo u vojne i teretne svrhe.

Danas je to zračna luka što ima direktne dnevne veze s nizom arapskih gradova – posebno onih u Saudijskoj Arabiji, Dubaiju i ostalim zemljama Zaljeva, dok je ljeti čarterski povezana i s nizom država istočne Europe.

Iako je dakako prostor izvan Marrassija siromašniji i manje uredan – što i nije neobično jer su unutar turističkog dijela zelene površine i opća čistoća na nestvarno visokoj razini, posebno hortikultura koja oduševljava na svakom četvornom metru gdje se nalazi – ali jako je velik broj novih kuća i stanova, većih i manjih trgovačkih centara, restorana, pa i niza neizbježnih McDonald’sa.

Rast standarda donio je zaposlenost u resortu, kao i proizvodnju namirnica, prvenstveno prehrambenih, jako veliki rast ribarstva i čitavog niza transportnih i općenito uslužnih djelatnosti – gosti hotela su gotovo isključivo avionski, kojima čim stignu treba prijevoz do hotela.

Uz iznimno visok standard hotela u kojima je cijena dvokrevetne sobe od 250 dolara naviše, recimo da je prosjek oko 200 dolara po osobi za noć, kao i opće sigurnosti i čistoće, dva elementa koja su na nas ostavila najsnažniji dojam su plaže i gastronomija.

Nestvrano sitni i bijeli pijesak plaža te konstantno plavetnilo neba i mora čija je temperatura ljeti oko 27 stupnjeva, dok ni zimi ne pada ispod 20, stvaraju nevjerojatan, skoro pa »fotošop« efekt dodira bijele i plave boje.

Besprijekorni su suncobrani i ležaljke, no ono što nama s mirnih mora nije drago, veliki su valovi na tom dijelu Mediterana.

Tri su stupnja dozvole ulaska u more, a klasično plivanje u njemu skoro je nemoguće. No zato su osmišljene prave male lagune te izgrađeni brojni bazeni tako da je osvježenje maksimalno.

Nije ni pretoplo, u pravilu u kolovozu nešto iznad 30 stupnjeva, no zrak je znatno suši nego kod nas. Kiše nema u dugom razdoblju od svibnja do studenog što stvara preduvjete za veliko proširenje središnjeg dijela sezone.

Također, golferi su brojni u zimskim mjesecima kad je bavljenje sportom, na nižim, ali jako ugodnim temperaturama, itekako moguće. Kako bismo današnjim rječnikom rekli – plaže savršene za selfije na kojima će vam svi zavidjeti.

Internacionalna gastronomija

I sad – gastronomija. Restorana je mnogo i u večernjim satima su prepuni. Locirani su smišljeno na posebno dobre pozicije, s terasama nerijetko na samom moru, a s obzirom da smo ih nekoliko posjetili, a pored mnogih prošli, stječe se dojam da je čitav Marassi u zoni ne nižoj od one koju bi preporučio Michelin.

Prisutna je dakako i internacionalna komponenta, uočljiv je primjerice utjecaj japanske kuhinje, tim više jer je apsolutni naglasak na morskim specijalitetima.

Princip kojim se povodi većina je jako zanimljivi fusion baziran na arapskoj tradiciji, koju se onda obogaćuje, ili naprosto mijenja, preoblikuje s europskim utjecajem.

Jako se uvažava kuhinja zapada europskog Mediterana, prije svega Italije i Španjolske. Baš kao što je jako vidljivo da je i u Egiptu nemoguće pripremati hranu bez turskih naglasaka.

Govedina je pretežito također japanska, kobe, odnosno wagyu, a iznimno su dobri rižoti koji miksaju utjecaje. Riba, rakovi, jastozi i kozice, školjke na milijun načina, okusima tako bliski našim navikama, ali zahvaljujući ponekim nama neuobičajenim začinima – drugačiji.

U ponudi smo pronašli i rižot s crnim ljetnim tarufima, no nismo mogli utvrditi zemlju porijekla – možda su uistinu bili iz Istre. Iako je alkohol kod većine gostiju nebitan, jako je dobar izbor vina, cijena čaše je od pet eura naviše, buteljke se prodaju po 50-ak eura, a domaća piva, svima koji su ikad bili u Egiptu jako poznata Sakara ima u hotelima cijenu od oko 10 eura.

No, bezalkoholna su pića znatno jeftinija, kola je primerice oko dva eura. Jako je dobra ponuda bezalkoholnih koktela obogaćenih sirupom agave, a silno se velika pažnja posvećuje postavi stola. Slastice? E, tu je arapska priča najzastupljenija!

Prigodom svečanog otvorenja Palacea bile su postavljene prave instalacije, piramide najrazličitijih baklava u čijem je sadržaju jako čest gost i kod nas popularna pistacija.

Kako smo više puta naglašavali, hoteli su na jako visokoj razini u svakom smislu, iznajmljuju se i apartmani u privatnim kućama koje bismo ocijenili s četiri ili pet zvjezdica, ali kako je poznato razlozi koji čine prevagu prigodom odluke o ljetovanju su jako često gastronomija i more, plaže sa svom infrastrukturom gdje ubrajamo i beach barove u kojima su live nastupi, mi smo primjerice bili u jednom gdje je nastupala sjajna saksofonistica, a tu je Marassi – besprijekoran.

Potrebne investicije

A onda, letom iz Aleksandrije preko Istanbula do Zagreba. Nešto više od dvije tisuće kilometara i nešto manje od sedam sati leta s presjedanjem. Hrvatska. HE Mohamed Alabbar je i u njoj prisutan, ali, iako to ovog puta nije direktno komunicirano, htio bi biti i prisutniji.

Mnogo je bilo razgovora o investicijama u Zagrebu, no kako se čini najnoviji »peak« je – Kvarner. Logično jer riječ je o kraju koji uistinu živi turizam. Rekli smo – Opatija je možda i prvi, najstariji resort na svijetu.

Iako se teško dolazi do provjerenih i direktnih informacija – LRH je opet udavača. Aktualni vlasnik ima većinu, kontrolni paket jedinice lokalne samouprave Liburnije.

Je li nakon Hvara i Makarske rivijere, i Kvarner spreman za »arapske milijune«? Odgovor je nemoguće dati, no da taj predivni dio Hrvatske naprosto vapi za investicijama i nekim novim, bogatijim početkom – apsolutno da.

Hrvatskom turizmu, da bi učinio presudni kvalitativni pomak, koji dakako podrazumijeva i rad u daleko većem broju mjeseci, silno trebaju hoteli. Njihova zastupljenost u ukupnim smještajnim kapacitetima je manja od deset posto.

Da bi se postalo ozbiljnom turističkom državom, koja neće strepjeti prije objave statističkih podataka o dolascima i noćenjima, potrebni su hoteli.

U Hrvatskoj je jako malo investitora, ne govorimo li o pojedinačnim iskoracima poput primjerice fantastičnog Navisa ili investicijama koje zadnjih godina pratimo u Novalji, koji su sposobni izdvojiti stotine milijuna eura kako bi se ojačalo hotelski biznis.

Je li onda Alabbar riješenje? Slika koju nosimo iz Marassija daje apsolutno pozitivan odgovor. S druge strane, naš konzervativizam je posebno sumnjičav prema kineskom ili arapskom novcu jer ga doživljava i kao direktni politički ulazak na neki prostor.

A za njime slijedi, kako se često razmišlja, kulturološka, pa i religijska promjena. Teško je do odgovora na na takva pitanja, ali da: imamo prekrasnu državu, jako privlačnu investitorima.

S obzirom na naše materijalno stanje, jako će je teško biti obraniti od kapitala raznih predznaka. Investicije su potrebne – upravo nama. Znamo, mnoge iritira pojam »spasitelja« koji dolazi s milijardama jer u njima vide one koji načelno daju, ali na duge staze više uzimaju.

Koji je drugi, prihvatljiviji odgovor? Nema ga, bojimo se da ga ni ne može biti. Očekivati da će nam turizam opstati na dvije trećine malih, privatnih iznajmljivača, nije realno.

Uostalom – Opatije ne bi ni bilo da nije bilo »stranog kapitala«. Sve bi ostalo na prelijepoj crkvi sv. Jakova i nekoliko desetaka opata koji su bili Opatija prije sredine pretprošlog stoljeća.

Pitanje vode

S obzirom da se Marassi nalazi nadomak pustinje, pitanje svih pitanja, a riječ je o istinski besprijekorno ozelenjenom gradiću, bilo nam je ono o – vodi. Odakle voda da bi se u jednim danu zbrinule potrebe 40 tisuća gostiju, bazena, vode za tuširanje, pranje bezbrojnih plahti, jastučnica, ručnika…

Odgovor je bio krajnje jednostavan: nema vam ovdje dovoljno bilo kakve vode, pa i kiša je rijetkost, ali zar postoji bilo što, bilo kakav spremnik na svijetu veći od – mora? Marassi ima dva velika desalinizatora, a i čitav sustav je osmišljen na bazi održivosti.

Sustainable jako je čest pojam u tom ljetovalištu, princip je to kojeg se svi drže. Konkretno, desalinizatori godišnje proizvedu oko 5,8 milijuna »kubika« vode, dok je 1,2 milijuna »kubika« reciklirana voda koja se dominantno koristi za zalijevanje golemih parkovnih površina.

Maksimalna sigurnost

Sigurnosni aspekt Marassija je maksimalan. Jako je velik broj zaštitara, vidljivih i nevidljivih i oni sasvim sigurno ulijevaju veliku sigurnost, u svakom smislu. Na kopnu i moru.

No, ono što smo pak vidjeli u »sigurnoj sobi«, središnjem sigurnosnom sustavu Marassija, blisko je onome što u filmovima viđamo kod najznačajnijih globalnih institucija posvećenih kontroli mira. Ma ne samo mi, i James Bond bi se iznenadio.

Čitav je Marassi pokriven kamerama, ima ih »bezbroj« dok u sigurnosnoj sobi u svakom trenutku, 7/24, ima tridesetak kontrolora koji pogled ne skidaju sa svog seta ekrana kojih je više od stotinu.

K tome, stalno se ažuriraju i statistički podaci o prometu i posjećenosti pojedinih sektora, dvadesetak je i »kvartova« u kojima se nalaze privatne rezidencije, tako da je nemoguće bilo što poduzeti, a da istog trena iz »sobe« nisu aktivirani zaštitari na terenu. Uistinu zadivljujuća implementacija digitalne tehnologije u »analogni«, fizički sustav zaštite.

Počasni doktor na čak tri kontinenta

Iako se o drugim djelatnostima Mohameda Alabbara manje govori, neke od njih su unosnije od biznisa s nekretninama. Dugi niz godina vlasnik je Americane, sustava fast food zalogajnica koje su raširene kako u rodnom mu Dubaiju, tako i u Saudijskoj Arabiji i nizu drugih država tog dijela svijeta.

Broj zaposlenih je u njoj prešao 12 tisuća, od čega ih je u Egiptu devet tisuća, a broj tvornica za proizvodnju hrane – više od tisuću artikala – je dosegnuo 19.

Iako su dakle za sada u Kuvajtu, Emiratima, Sudjskoj Arabiji i Egiptu, cilj širenja su im Libija, Alžir i Maroko, dok se njihovi proizvodi, smrznuta hrana najviše, distribuiraju u 55 država pa tako i u Europi te SAD-u.

Njihova je vizija ovladati MENA-om (Middle East and North Africa), regijom u kojoj živi 500 milijuna stanovnika. Za sada se broj fast food restorana zaustavio na 2.500.

Dobro posluje i njegov sustav noon.com, najutjecajnija digitalna platforma za kupovanje u arapskom svijetu, registrirana u Saudijskoj Arabiji. Zanimljivo, Alabbar je počasni doktor na čak tri kontinenta – Seattle University, London School of Economics and Political Science te Sun Moon University South Korea.