Govoreći o »društvu promjena« mora se krenuti od pojmova »istinitost« i »objektivnost«. Ti pojmovi se različito interpretiraju ovisno tko i kako želi istinu prezentirati – napadački, osuđujuće ili pohvalno, afirmativno. Društvene promjene su kontinuirane i posljedične pa je neozbiljno neka društva generalno kritizirati (»tada nije ništa valjalo«), a druga glorificirati (»sada sve super«). Niti je u ijednom društvu sve loše, niti je sve pozitivno.

Najznačajnije pozitivne promjene u hrvatskom društvu prošlih desetljeća vezane su za promjenu društvenog uređenja, stvaranje samostalne, suverene, demokratske države, mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, poslijeratnu izgradnju te integriranje u EU i NATO savez.

Posljednja desetljeća obilježena su i nizom negativnih promjena čije posljedice dandanas konzumira cijelo društvo – negativni primjeri tranzicije (privatizacija), stečajevi i likvidacije, otpuštanja zaposlenika, kriminalni gospodarski procesi, očita korupcija, neefikasnost javne uprave i javnih tvrtki, kozmetičke reforme, neprovedba teritorijalnog preustroja lokalne i područne samouprave, neučinkovito pravosuđe, iseljavanje mladih i sposobnih pojedinaca (demografska erozija), političke nedosljednosti, visoka razina siromaštva, nedostatne plaće i mirovine, sporost poslijeratne izgradnje, inertnost obnove Zagreba i Banije nakon potresa, »statusna« pozicija Hrvatske unutar EU-a. S druge strane, nemoguće je osporiti očite benefite – viša zaposlenost, povećani izvoz, veće plaće i mirovine, pomoć poduzetnicima u korona-krizi, zadržavanje radnih mjesta, povlačenje sredstava iz EU-a, povećanje životnog standarda, rast BDP-a, veća socijalna prava, fiskalna i parafiskalna rasterećenja, očite kapitalne investicije, budući ulazak u Schengen i Eurozonu.

Moglo bi se reći da je »ključ« determiniranja hrvatskog »društva promjena« limitiran odnosom »korak naprijed – korak nazad« te da isto stagnira, u segmentima napreduje, ali i nazaduje. Očekivanja svekolike javnosti su da promjene budu brže, pozitivne, ohrabrujuće, društveno prihvatljive, učinkovite, zakonite, ne deklarativne. Negativne promjene, koje su (ciklički) prisutne treba minimizirati jer stvaraju osjećaj nelagode, nesigurnosti i diskreditacije građana. Općenito, današnja »društva promjena« generiraju i određena društvena kretanja/procese – globalizaciju, internacionalizaciju, digitalizaciju, internet, konkurentnost te se stoga govori o tri kategorije »društva promjena«, neovisno je li riječ o nacionalnim ekonomijama ili pak korporacijama.

Sukladno tome: a) inovativna (inventivna) društva – su lideri u svjetskim razmjerima, koja su bogata kapitalom i zavidnog investiranja, posjeduju najbolju tehnologiju i svekolike resurse, angažiraju najbolji menadžment, sofisticirana su društva znanja; b) imitativna društva – rukovode se načelima inovativnih društava, pri vrhu su svjetske proizvodnje i vodećih tržišta, znatno investiraju u tehnologiju, ljudski resurs i menadžment, svoju »uštedu« baziraju učeći na mogućim greškama inovativnih društava i c) neinventivna (nekreativna) društva – su neambiciozna, »status quo« društva, ignoriraju potrebe za promjenama, zadovoljavaju se postojećim, imaju loš menadžment dostatan u svojoj veličini, prosječnosti, skromnog rezultata.

Gdje smo mi? Činjenica je da našim konstelacijama uvelike doprinose i odgovorne strukture društava jer koncept upravljanja/rukovođenja u hrvatskom »društvu promjena« još egzistira na jednom od tri »modela«: a) stranačka pripadnost i politička podobnost, b) rodbinske i prijateljske veze i c) znanje, stručnost, poštenje, moralnost (najmanje zastupljen). Konačno, paradigma hrvatskog »društva promjena«, podijeljenog i oko tog pitanja, egzistira u raskoraku »stvarnog i poželjnog«, kao rezultanta svih (gospodarskih) politika društvenih elita te egzistirajućih i prosperitetnih »istina«.

prof. dr. sc. Goran KUTNJAK