Hrvatska nafta: HDZ bi pitku vodu izvozio u arapske zemlje

Plan izvoza vode stari je projekt i njemu se nema što prigovoriti. I mi ćemo sigurno nastaviti s njegovom realizacijom, ističe Radimir Čačić

ZAGREB Počevši od 2015. godine, Hrvatska će biti spremna oko jedan posto svoje vode iz bogatih resursa, prodavati drugim državama, koje bilježe manjak vode – dio je predizbornog gospodarskog plana HDZ-a, kojim se predviđa da će se »odljevom« vode iz Hrvatske, u budžet natrag slijevati oko četiri milijarde kuna godišnje.   

Dobro gostpodarenje

Kako pojašnjava državni tajnik Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, Zdravko Krmek, zemljama Arapskog poluotoka, koji su zainteresirani za kupnju naše vode, sirova, tehnička voda bi se prodavala za dolar i pol do dva po kubiku, koliko Arapi sada troše na, ekološki im neprihvatljivu, desalinizaciju mora, dok bi na prodaji pitke vode zarađivali i 300 dolara za kubik.

Hrvatska godišnje raspolaže s 26 milijardi kubika vode, a troši oko milijardu kubika. Drugim riječima, vode imamo daleko više negoli nam je potrebno, pitanje je samo kako ćemo, i hoćemo li dobro, u budućnosti vodom i gospodariti. Jedna smo od 30 vodom najbogatijih zemalja u svijetu, odnosno treća u Europi, a budemo li svojoj vodi dobar gospodar, napominju stručnjaci, bit će to naš najvažniji resurs, koji će odrediti naš geopolitički položaj i značajno utjecati na gospodarski razvoj.

Hrvatska, kad su njeni prirodni resursi u pitanju, sada već prodaje prirodni plin, i to Talijanima, kojima se 1996. godine, tajnim ugovorom, obvezala dostavljati plin iz sjevernog Jadrana po nižim cijenama, u zamjenu za tehničku izvedbu plinskih polja. Makar bi s vlastitim plinom pokrivati mogli i 95 posto domaćih potreba, zbog podjele plina s Talijanima 40 posto plina moramo uvoziti. Donedavno smo plin kupovali iz Rusije, sada ga pak dobavljamo – iz Italije.

Za hrvatsku su vodu, prema riječima državnog tajnika Krmeka, zainteresrani Oman, Katar, Kuvajt i Bahrein, ali i Cipar, Izrael te afričke zemlje. Dostupni podaci kažu kako se s deficitom vode već bore Italija, Španjolska i Francuska, s kojima bi se također, kad se za to steknu uvjeti, moglo trgovati. Kad su Arapi u pitanju, koji s vodom »kubure« oduvijek, u obzir čak dolazi i »robna« razmjena vode za naftu, pri čemu bi za 150.000 tona vode Hrvatska mogla dobivati oko 60.000 tona nafte. To je, otprilike, 35 posto od količina nafte koju Ina sada godišnje crpi, i prodaje u Siriji. Kako predviđaju u resornom ministarstvu, voda bi se iz Hrvatske na Arapski poluotok prevozila u praznim tankerima u kojima nafta otamo dolazi na Mediteran.

Jednako kao što je ideja izvoza vode iz Hrvatske stara petnaestak godina, no sada, u predizborno vrijeme, odjednom oživljava, stara je i ideja da vodu »mijenjamo« za plin, ukoliko izgradimo LNG terminal. Kad je Katar prije više godina ozbiljno bio zainteresiran za gradnju LNG terminala u Hrvatskoj, jer plina ima u neograničenim količinama, u Dohi, u koju je putovala i hrvatska delegacija, spomenuta je ideja da se, u zamjenu za prirodni plin, u Katar izvozi voda, i to u istim, reverzibilnim brodovima s rostfrei tankovima, koji bi se proizvodili u »3. maju« u Rijeci.   

Hrvatska godišnje raspolaže s 26 milijardi kubika vode, a troši oko milijardu kubika

Najvažniji resurs

»Projekt izvoza vode stari je projekt koji, nažalost, stoji u ladicama, i toliko dugo ništa nije učinjeno da se pomakne s mjesta. Njemu se nema što prigovoriti, i mi ćemo sigurno nastaviti s njegovom realizacijom«, ističe HNS-ovac Radimir Čačić, koji bi u novoj Vladi trebao biti zadužen za gospodarstvo.

»Ne protivimo se prodaji vode, no samo ako koncesije budu potpuno transparentne, i rezultat temeljite javne rasprave«, mišljenje je Tomislava Tomaševića iz »Zelene akcije«. Koncesije na crpljenje vode sada su, podsjeća, javnosti nepoznate pa hrvatski građani ne znaju pod kojim se uvjetima prodaje zajedničko blago. »Budući da voda postaje naš najvažniji resurs, moramo biti jako oprezni«, zaključuje eko-aktivist.