Ujedinjena je Njemačka tek 92 godine nakon kapitulacije iz 1918. i formalno okončala Prvi svjetski rat! Tada je platila zadnju ratu ratne odštete i stavila točku na tu veliku njemačku i europsku katastrofu
Spas u zadnji čas – tako je i u vodećim svjetskim medijima, kao i na burzama, unazad dva dana ocijenjena odluka ministara financija eurozone, koji su prezaduženoj i depresijskoj Grčkoj u suradnji s MMF-om odobrili i drugi veliki paket međunarodne pomoći u visini od 130 milijardi eura (najveći u svjetskoj ekonomskoj povijesti).
Istodobno je konzorcij velikih europskih privatnih banaka, fondova i osiguravajućih društava odobrio oprost čak 53,5 posto svojih potraživanja ili iznos od 107 milijardi eura. Tako je Grčka spašena od totalnog bankrota doista u zadnji čas, jer joj je 20. ožujka na otplatu dospijevao obrok od 14,5 milijardi eura, kojih – nema.
Europska unija i MMF su Grčkoj još u svibnju 2010. odobrili prvi veliki kreditni paket spasa, u vrijednosti od 110 milijardi eura, u manje tvrdom pakiranju, nego što je drugi veliki spasonosni paket. EU sada o Grčke traži duboke reforme u gospodarskom i financijskom sustavu, što uključuje i novo znatno smanjivanje glavnih državnih izdataka: plaća u javnom sektoru i mirovina, uz ukidanje 15.000 radnih mjesta u državnim službama i javnim ustanovama, što mnogi građani doživljavaju kao izdaju nacionalnih interesa i predaju zemlje u dugoročno dužničko ropstvo.
Loš znak
Jer, doista, riječ je ne samo o najvećem međunarodnom kreditnom paketu spasa za jednu bankrotirajuću zemlju u svjetskoj povijesti, nego i o njegovim uvjetima i posljedicama, zbog kojih će Grčka trpjeti dužničko ropstvo još najmanje 15 godina. Da bi se spasilo Grčku, ali bez njezina robovanja velikim zajmodavcima, EU i velike europske banke trebale su Grčkoj oprostiti cjelokupan vanjski dug i još joj dodati malo svježeg kapitala, da bi pokrenula investicije i zadržala plaće i mirovine na sadašnjoj razini kupovne moći. Ali, to bi bio samoubilački scenarij za Uniju i za glavne aktere liberalnog i državnog kapitalizma u velikoj Europi, pogotovo stoga što bi bio loš znak i neponovljiv manevar u prijetećem slučaju znatno većeg državnog bankrota – u Italiji.
Ukupne ratne reparacije koje je Njemačka morala platiti dostigle su, preračunato, današnjih 300 milijardi eura. Novac kojim su se podmirivali troškovi isplaćivan je izravno iz državnog proračuna Savezne Republike Njemačke. Isplata je pravno definirana Ugovorom iz Versaillesa iz 1919. No, tijekom Drugog svjetskog rata, tadašnja Hitlerova Njemačka prekinula je isplatu dogovorenih rata. Nakon kraja Drugog svjetskog rata, Savezna Republika Njemačka obvezala se da će isplatiti veći dio postojeće odštete. I 1983. platila je sve do posljednje marke. Preostalih 125 milijuna eura kamata, kako je bilo predviđeno Londonskim sporazumom iz 1953. , Njemačka je trebala isplatiti tek u slučaju da se tadašnja Zapadna i Istočna Njemačka ujedine. Nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja dviju njemačkih država, 1996. je Berlin počeo u ratama otplaćivati i zaostale kamate.
Zato su se u Bruxellesu, Parizu i Berlinu odlučili prije svega za spašavanje velikih banaka iz stare Europe i za održavanje stabilnosti u eurozoni i u cjelokupnoj Uniji. Jer, Grčka se najviše zadužila kod privatnih banaka, investitora i osiguranja. Stoga, jedna četvrtina te velike pomoći namijenjene Grčkoj neće ići u Atenu, nego će -kako pišu i njemački mediji – vjerovnicima »zasladiti« njihov odustanak od dijela zahtjeva. Uostalom, bankarski je lobi dobro zaplašio širu javnost govoreći o stravičnim scenarijima i nepredvidivim lančanim reakcijama, u slučaju grčkog bankrota i nemogućnosti naplate kredita Grčkoj, iako je riječ o jednoj od manjih i periferijskih članica Unije.
Grčka će vlada, u sklopu preuzetih obveza iz drugog velikog paketa spasa, morati otvoriti sve svoje financijske knjige pred Europskom komisijom, koja će u naredne dvije godine pratiti kako se primjenjuje ta »šok terapija«. Njemačka inzistira da se uskoro otvori poseban račun, s kojeg će se otplaćivati grčki dugovi, a MMF će tek kroz desetak dana odlučiti u kolikoj će se mjeri uključiti u dodatno veliko spašavanje Grčke i eurozone.
Grčko ropstvo
Agencija Fitch je, međutim, već u srijedu snizila kreditni rejting za dugoročno zaduživanje Grčke na najnižu razinu, tek stepenicu iznad stečaja, i tako se prva odvažila na taj potez, nakon grčke objave plana o zamjeni obveznica. Jer, nakon što ta zamjena postane službena, Grčka će biti označena kao zemlja u stečaju, ističu u toj agenciji, napominjući ipak da će nove obveznice dobiti novi rejting.
Prema pisanju zagrebačkog časopisa »Banka«, Grčka pribjegava potezu koji su europski dužnosnici htjeli izbjeći po svaku cijenu: kao dio paketa pomoći od 130 milijardi eura, Grčka će, naime, smanjiti razinu duga tako što će kreditori prihvatiti gubitke na obveznicama te zemlje, pa će privatni ‘držatelji’ grčkih obveznica izgubiti čak 70 posto. Ali, europski dužnosnici žele izbjeći sličan scenarij za druge prezadužene europske zemlje. Stoga je Europska središnja banka posudila 620 milijardi dolara većim EU-bankama u prosincu. Taj jeftin novac je pružio važnu pomoć europskim financijskim kompanijama i spriječio bijeg novca iz banaka. Trogodišnji zajmovi su pomogli tvrtkama da nastave kupovati obveznice zemalja, što je omogućilo Španjolskoj da proda više od 30 posto od 144 milijardi dolara obveznica planiranih u ovoj godini.
Ipak, mnogi oporbeni lideri i intelektualci u Ateni procjenjuju da je Grčkoj zapravo nametnuto dužničko ropstvo, kako bi na grčkoj propasti dodatno zaradile velike EU-banke iz Francuske i Njemačke, dok i dalje najpoznatiji svjetski špekulant, George Soros upozorava Bruxelles da ne ponavlja greške američke vlasti iz 1929. i kasnijeg Velikog sloma, pa ni kobne greške koje je nakon Prvog svjetskog rata, protiv poražene Njemačke, primijenila versajska Europa, kada je bankrotiranog Njemačkoj nabila takve ratne reparacije, da iz njih nije bilo izlaza, osim preko Hitlera.
Njemačke reparacije
Između dužničkog ropstva u najsuvremenijim verzijama i razarajućih ratnih reparacija je razlika samo u nazivu i u pravnoj proceduri. Jer, reparacije su nadoknađivanje ratne štete, koju na temelju mirovnog sporazuma poražena država plaća svojem protivniku, pobjedniku, kao naknadu za materijalne štete pričinjene na privatnoj i javnoj imovini na njegovom teritoriju. Njemačkoj su i nakon Prvog i nakon Drugog svjetskog rata bile određene reparacije, s tim što nakon Prvog nije bilo milosti, a nakon Drugog ih je korigirao Marshallov plan, kojim je Zapadna Njemačka za samo 20-ak godina, s osloncem na njemačku radišnost, strpljivost, disciplinu i poduzetnost, postala ekonomski snažnija nego uoči Drugog svjetskog rata, da bi danas bila vodeća izvozna sila svijeta i glavna ekonomija u Europi.
