Europska unija kao da je sve spremnija na raspad eurozone, a Hrvatska na zaključnu spoznaju da će do 1. srpnja 2013. umjesto u Uniji najvjerojatnije skončati u dugoročnom hipotekarnom, dužničkom i koncesijskom ropstvu kao jedinim izlazima
Hoće li već do povijesnog 1. srpnja 2013. – kada bi prema još važećim službenim planovima političkih vrhuški u Zagrebu i u Bruxellesu Republika Hrvatska trebala ući u Europsku uniju i postati njezina 28. članica – iz najintegriranijeg dijela Unije, njezine eurozone, izaći i Grčka, i Španjolska, i Portugal, pa čak i Italija, a prezadužena i depresijska Hrvatska – umjesto u EU – skončati sva pod hipotekama velikih banaka i u koncesijskom portfelju velikih kompanija iz stare, imperijalne Europe, suočavajući se s bolnom činjenicom da niti može, niti ima gdje ući?
To pitanje ne potječe iz ovdašnjih perifernih navijačkih i interesnih loža, niti iz pera šačice depresivnih umova koji su zalutali na europsku trijumfalnu scenu, nego iz vodećih središta moći u Europskoj uniji i u Hrvatskoj, koje se ovih dana, svaka na svoj način, u okviru globalne bitke za novi svjetski poredak, suočavaju s nepremostivim zidovima, izniklima na konstrukcijskim greškama velike Europe i male, proeuropske Hrvatske.
MMF: EUROZONI PRIJETI PAD BDP-a
Međunarodni monetarni fond (MMF) pozvao je političare u eurozoni da učine zaokret u politici kako bi se zaustavilo širenje dužničke krize, koja je sada nedvojbeno zahvatila čitavu monetarnu uniju i njezine manje susjede. U izvješću u kojem MMF procjenjuje u kojoj mjeri gospodarske mjere takozvanih sistemskih pet gospodarstava – SAD-a, Kine, eurozone, Japana i Velike Britanije, međusobno utječu na te zemlje i ostatak svijeta, ističe se da eurozona zadaje daleko najveće brige političarima. MMF je objavio da je za potrebe toga izvješća konzultirao 35 zemalja, uključujući izabranu skupinu gospodarstava u nastajanju – Brazil, Češku, Indiju, Južnoafričku Republiku, Tursku, Rusiju, Južnu Koreju, Poljsku, Meksiko i Saudijsku Arabiju. »Unatoč napretku u okruženju suočenom s ograničenjima, stječe se dojam da nije dovoljno učinjeno kako bi se zaustavilo širenje krize i ublažili njezini učinci u fiskalnoj, bankarskoj i u sferi rasta«, kaže MMF ocjenjujući dosadašnje poteze eurozone. Prema najgorem scenariju koji je simulirao MMF, ustanovljeno je da bi bruto domaći proizvod eurozone mogao biti smanjen za pet postotnih bodova ako političari nešto ne poduzmu te ako se kriza u eurozoni pogorša. Ako se kriza u eurozoni intenzivira, negativni učinci toga na najsiromašnije zemlje svijeta bili bi između blagih i ozbiljnih, procjenjuju u MMF-u, a mogli bi do kraja 2013. godine povećati njihove potrebe za inozemnim financiranjem za nekih 27 milijardi dolara, napominju. (Hina/Reuters)
SANTINI: SVU HRVATSKU U KONCESIJU!
Jedan od vodećih hrvatskih ekonomista, dr. Guste Santini jučer na svojoj internetskoj stranici iznosi sljedeće viđenje: »Nedostatak poreznih prihoda pokušat će se, eto, nadoknaditi dodatnom rasprodajom obiteljskog srebra, te davanjem u najam, koncesiju, i javnih dobara. Pred dvadesetak godina sam predvidio kako će doći dan, ukoliko se nastavi s neoliberalističkom politikom, kada ćemo prodavati, ili dati u koncesiju, i naša preostala javna i prirodna dobra. Tada sam – jer autoceste nisu još bile izgrađene – istaknuo prodaju šuma, vode, otoka, itd., a moja izjava kao nedomoljubna izjava katastrofičara. Sada se vidi da su katastrofičari samo dobro informirani optimisti.« Santini ide i korak dublje, pa ističe: »Kako je u Hrvatskoj fiskalni aspekt jedini cilj ovakvih ideja, predlažem da Vlada raspiše javni natječaj za prikupljanje poreznih prihoda, koje bi najpovoljnijem koncesionaru dala u zakup. Jer, ako smo rasprodali banke i strateške kompanije, pa u koncesiju nudimo i ceste, ne vidim razlog zašto u koncesiju ne bismo dali i prikupljanje poreza. Prije protesta, razmislite! Uostalom, u konačnici, ako model dovedemo do optimuma, najbolje će biti da i cjelokupni ostatak ekonomije damo u u koncesiju, pa neka koncesionar upravlja s budućnošću hrvatskih građana.!«
Konstrukcije s greškom
Konstrukcijska greška u stvaranju Europske unije svodi se na činjenicu, da je od 2002. na jedinstvenom EU-tržištu stvorena parcijalna monetarna unija, sa 17 od današnjih 27 članica Unije, koja istodobno ni unutar eurozone, a pogotovo ne u sklopu cjelokupne EU nije i fiskalna unija, obogaćena nadnacionalnom državnom upravom. Zato se već od 2008. i ta Unija, a osobito njezina eurozona, počela dijeliti, pa i raspadati na zemlje osvajače i na osvojene zemlje, na kreditore i dužnike, pa u konačnici na rastući niz bankrotirajućih članica i na sve usporeniju, lidersku Njemačku, koja skupa sa svojim najintegriranijim satelitima (Nizozemskom, Luksemburgom i Austrijom), u kombinaciji sa strateški važnom, ali fiskalno sve trusnijom Francuskom, ne može ni svojim ni osvojenim kapitalom spasiti taj zajednički brod od zlokobna brodoloma. Prema takvoj, od starta, nestabilnoj velikoj Europi, još ide mala, posttranzicijska i proeuropska Hrvatska, koja je u konstrukciji tog svog puta u EU pomiješala sredstva i ciljeve, pa je pod krinkom ispunjavanja uvjeta za ulazak u EU velikim bankama i kompanijama iz Unije dosad predala gotovo sav bankarski sustav i nacionalnu štednju, te većinu strateški važnih kompanija i udjela na domaćem tržištu, podižući istodobno svoj životni standard na europsku razinu na najskuplji i gotovo samouništavajući način: rasprodajom svoje imovine strancima u kombinaciji sa enormnim uvozom i zaduživanjem u inozemstvu ili kod stranih banaka u zemlji. Trenutačni rezultat te vrste HR-puta u Uniju glasi: zemlja je u kroničnoj gospodarskoj depresiji, uz prezaduženost države i znatnog dijela građana, uz mafijašenje na sve strane i uz tragično stanje u poštivanju fiskalnih propisa, te masovno neplaćanje računa i pad ukupnog međunarodnog rejtinga zemlje na prag do statusa »smeća«. I EU, i Hrvatska, bar unazad godinu dana vuku bolne reformske poteze, te poduzimaju krajnje fiskalne intervencije, kako bi izašle iz krize, a kriza im se nezadrživo produbljuje. Unija je u novoj recesiji, a Hrvatska u sve dubljoj depresiji, pa su u tom kontekstu prisiljene i na bolno i javno suočavanje sa stvarnom dijagnozom uzroka tog stanja. Zato kao da je Europska unija sve spremnija na raspad eurozone, a Hrvatska na zaključnu spoznaju da će umjesto u Uniji do povijesnog 1. srpnja 2013. najvjerojatnije skončati u dugoročnom hipotekarnom, dužničkom i koncesijskom ropstvu kao jedinim izlazima iz aktualne krize.
Olujna jesen
Nakon što je u više bombastično najavljenih prilika iz Bruxellesa, EU propustila ispuniti pozitivna očekivanja globaliziranog biznisa, a osobito rastuće mase nezaposlenih, prezaduženih i socijalno marginaliziranih milijuna građana širom Unije, te krenuti prema stvaranju fiskalne unije ili prema kontroliranom raspadu eurozone, crne su se slutnje toliko nagomilale, da je s novim velikim obećanjima morao istrčati i diskretni predsjednik Europske središnje banke, Mario Draghi. No, i njegova najnovija obećanja već su se prije dva dana pokazala samo kao politički marketing, kojim se održava status quo ante i kupuje vrijeme u nadi, da je samo uz nove pozajmice ili čak i uz opasno, inflatorno tiskanje novca, moguće održati Uniju, skupa s njezinom fatalnom konstrukcijskom greškom. Zato i londonski Economist spominje »olujnu jesen« i crni rujan, tijekom kojeg bi najprije Grčka mogla izaći iz eurozone, a kasnije, za njom, i Španjolska i Portugal, pa na proljeće najvjerojatnije i Italija. To isto je još još u travnju, na vijesti da Bundesbanka priprema odgovore u slučaju raspada eurozone, razmatrajući i opciju žurnog izlaska Njemačke iz eurozone, prognozirao i još vitalni svjetski špekulant, George Soros, zaključivši da – ili će EU žustro krenuti prema fiskalnoj uniji i središnjoj vladi, ili će se do sredine jeseni najprije eurozona raspasti na kaotičan način, a s manjim pomakom i cjelokupna Europska unija. Ali, umjesto da svijetu objavi nove velike jesenske radove na putu prema fiskalnoj uniji, Europska središnja banka je prekjučer samo procijedila da će »u nadolazećim tjednima izraditi mehanizam izravne kupnje državnih obveznica radi stabilizacije troškova zaduživanja u eurozoni«. U prosincu lani i u veljači ove godine ESB je poslovnim bankama dao ukupno 1.000 milijardi eura putem 3-godišnjih jeftinih zajmova, no banke i dalje veliku količinu toga novca zadržavaju kod sebe, umjesto da kreditiraju poduzetnike i građane.
I burze slute oluju
Nakon Draghijevih izjava, najprije je već u četvrtak na deviznim tržištima tečaj eura dodatno otklizio znakovitih 1,5 posto prema dolaru, da bi jučer negativno reagirale gotovo sve svjetske, a osobito europske burze, na kojima su uz smanjeni promet pojeftinile mnoge dionice, te otklizali gotovo svi burzovni indeksi. Ulagači su se nadali da će ESB odmah pokrenuti program za kupnju obveznica prezaduženih članica eurozone, kao što su Španjolska i Italija, s obzirom da je prije tjedan dana Draghi obećao da će učiniti sve za spas eura od kolapsa. Nadali su se i daljnjem smanjenju ključne kamatne stope ESB-a, kako bi se potaknuo rast gospodarstva, no ona je ostala nepromijenjena na 0,75 posto. U sjeni tih monetarističkih i burzovnih igara, stopa nezaposlenosti u recesijom pogođenoj eurozoni u lipnju je dosegnula rekordnih 11,2 posto, uz daljnji gubitak 123.000 radnih mjesta, objavio je u utorak Eurostat. Ukupan broj nezaposlenih u 17-članoj eurozoni dosegnuo je gotovo 18 milijuna u lipnju, čime je uvećan za više od dva milijuna u odnosu na isti mjesec prošle godine. Nezaposlenost u eurozoni raste već 14 mjeseci zaredom. U Eurostatu procjenjuju da je u 27-članom EU bez posla u lipnju bilo više od 25 milijuna ljudi. Među članicama najnižu stopu nezaposlenosti u lipnju su zabilježile Austrija (4,5 posto), Nizozemska (5,1 posto) te Njemačka i Luksemburg (5,4 posto). Najvišu nezaposlenost i dalje bilježe Španjolska (25 posto) i Grčka (24 posto). Tako se s približavanjem crnog rujna u vrhovima stare Europe zaoštravaju sukobi oko ideja za izlazak iz krize. Jedna od njih je da Fond za stabilizaciju ESM može od Europske središnje banke dobiti kredite bez ograničenja. Tim novcem bi ESM onda trebao kupovati državne obveznice zemalja koje su dospjele u krizu. Tom umjetno stvorenom potražnjom za obveznicama uzdrmanih zemalja bile bi smanjene kamate po kojima se te zemlje zadužuju. Zagovornici toga modela su Francuska i Italija, ali i neki od vodećih članova Vijeća Europske središnje banke, kao i predsjednik ESB-a, Talijan Mario Draghi. ESM bi kupljene državne obveznice trebao moći ponuditi Europskoj središnjoj banci kao jamstva i od nje dobiti svjež novac. Njega bi onda mogao upotrijebiti za spašavanje prezaduženih i uzdrmanih država. Time bi količina novca kojim raspolaže ESM postala neograničena. Dosad je bilo predviđeno da Fond raspolaže novcem od 700 milijarda eura, što ne bi bilo dovoljno, ako ESM bude morao spašavati neke od većih članica euro-zone. ESM bi tako postao banka, čemu se Njemačka protivi kao i izdavanju zajedničkih euro-obveznica. Jer, u tom bi slučaju bila narušena neovisnost Europske središnje banke kojoj je prema ugovorima EU-a zabranjeno financiranje država. A zaobilaznim putem bi i dugovi neodgovornih vlada bili prebaceni na sve porezne obveznike zemalja članica euro-zone.
Hrvatske zadnje nade
S hrvatske strane globusa kreće slično bolno suočavanje s vlastitom nemoći. Nakon što je Vlada donijela odluku o mogućoj monetizaciji HAC-a i ARZ-a, prije svega radi pribavljanje novca potrebnog za druge investicije u infrastrukturi, ali i rješavanje visoke zaduženosti HAC-a i ARZ-a, kojim bi se ukupni javni dug države smanjio za čak 14,6 posto, u domaćoj su javnosti i iz oporbenih, i iz ekonomskih krugova, uslijedila negativna reagiranja u rasponu od »rasprodaje obiteljskog srebra« do »izdaje nacionalnih interesa«. No, alternativnih prijedloga za znatno bolje punjenje državnog proračuna i za ostvarivanje stabilnih višegodišnjih stopa rasta BDP-a od najmanje pet do poželjnih osam-devet posto još nema na vidiku. Davanje auto-cesta u koncesiju jedna je od opcija, razumljivih u slučajevima teške razvojne i fiskalne krize, osobito u slučajevima kad su već davno strancima predane i banke, i naftna, i farmaceutska industrija, i telekomunikacije, i većina trgovačkog i medijskog prostora itd. , a rejting zemlje je prag iznad »smeća«, dok na otplatu i u 2013. dospijevaju obroci u protuvrijednosti od jedne trećine BDP-a.
