Devizne rezerve kojima upravlja Hrvatska narodna banka kreću se oko 12 milijardi eura, a njihova je visina i način (ne)upotrebe česta tema prijepora među analitičarima.

Mišljenja se razilaze: neki tvrde da pričuve treba iskoristiti za vraćanje javnog duga, neki da ih barem treba upotrijebiti za investicije u razvoj, a neki se groze ovakvih prijedloga, smatrajući da su devizne rezerve zadnja linija obrane te same po sebi jamstvo vraćanja dugova. 

   U raspravu se prošli tjedan de facto uključio i MMF, primijetivši pak da su naše devizne pričuve premale te da ih treba dodatno povećati, uz deprecijaciju tečaja od desetak posto.

U HNB-u su se odmah potrudili to demantirati. Inače, devizne rezerve povećavale su se u periodu prije krize, kada je snažan priljev kapitala, prije svega po osnovi zaduživanja, vršio aprecijacijske pritiske na tečaj kune, pa je HNB, kako bi ih spriječio, otkupljivao putem deviznih intervencija pristigle devize na tržištu, pohranjujući ih u rezerve i emitirajući kune u njihovoj protuvrijednosti.

Eventualni pritisci na tečaj suprotnog predznaka neutralizirani su potom mjerama monetarne politike kako ne bi došlo do neželjenih inflatornih učinaka. Tako su rezerve povećavane, ali se paralelno povećavao i inozemni dug, kao i deficit bilance plaćanja kao posljedica činjenice da je mahom bila riječ o novcu koji je završavao u kreditima za kupovinu robe široke potrošnje.

Nakon što je nastupila kriza, HNB je u nekoliko navrata bio prisiljen intervenirati u pravcu sprječavanja moguće deprecijacije kune, obzirom da je kapital naglo promijenio smjer, vraćajući se na matična tržišta i tražeći veće prinose. Postavljalo se tada također pitanje, jesu li naše devizne rezerve dovoljno visoke, hoće li izdržati pritisak ili će njihovo topljenje ići i brže no se očekivalo.

Situacija na financijskim tržištima uskoro se stabilizirala, a država izbjegla bankrot zahvaljujući koordiniranoj akciji središnje i poslovnih banaka. Nastavila se, međutim, zaduživati, dok su se svi ostali sektori počeli razduživati, s tim da gospodarska aktivnost nikako da se pokrene.

U takvim okolnostima, jaz između održivosti javnog duga i snage domaće ekonomije još se i produbljuje, što se međutim ne vidi na deviznom tečaju, na što MMF i cilja. Alternativa je smanjenje državne potrošnje i potreba za refinanciranjem, što se obično postiže kroz smanjenje plaća u javnom sektoru, tzv. internom devalvacijom. 

  Manevarski alat

Tečaj ili plaće

– Na sve navedeno osvrnuo se i MMF govoreći o specifičnom ekstremu ekonomskih neravnoteža koje postoje u Hrvatskoj, a koje se mogu djelomično umanjiti ili deprecijacijom kune ili internom devalvacijom, gdje ovo prvo može poticati središnja banka kroz veće i samoinicijativne otkupe deviza od banaka (potičući time dodatni rast međunarodnih pričuva), a što posljedično, uz izostanak sterilizacijskih instrumenata poput veće obvezne rezerve, podrazumijeva i politiku poticanja slabljenja domaće valute. Pri tome je i sam MMF ustvrdio da iako je kuna vidljivo precijenjena ipak su upitni pozitivni učinci koji bi se postigli deprecijacijom jer čak i uz veću konkurentnost dijela izvoza, sve ostale ekonomske varijable postale bi izložene negativnom šoku. Naposljetku, upitno je da li bi i koliko banke htjele sudjelovati u deviznim operacijama čiji je cilj slabljenje domaće valute jer se time direktno povećava njihova izloženost valutno induciranom kreditnom riziku, a one istodobno gube vlastite devizne rezerve koje im mogu zatrebati s obzirom na stanje visoke euroiziranosti financijskog sustava ili s obzirom na interese njihovih majki da povuku dio svojih depozita iz Hrvatske, zaključuje Ivanov.