Brodovi se pamte po dobroj posadi, tako je i s »Dubrovnikom« Svaki zapovjednik može biti dobar onoliko koliko je dobra posada. U odnosu s ljudima prvo treba gledati čovjeka, osobu. Pokušavam biti objektivan prema svakome, gledati kako tko radi, vidjeti rezultate rada... Kad poštujete ljude i imate znanja, onda vam ni autoritet nije upitan, govori naš domaćin
Moguće je cijeli život ploviti na Jadroliniji i oploviti dobar dio svijeta. Preko Pacifika i Indijskog oceana, kroz Suez i Gibraltar. Iako nikada nije uvedena linija Brestova-Porozina-Singapur-Tokio. Takve su životne priče pomoraca. Nepredvidljive, ponekad i pomalo bizarne, ponekad nevjerojatne…
Jedna od takvih štorija stiže s broda »Dubrovnik«, koji se trenutno nalazi na sigurnom vezu Putničkog terminala riječke luke. »Dubrovnik« spada među poznatije u floti »Jadrolinije«, malo zbog toga što već dugo plovi, od 1978., a malo i zato što se radi o brodu koji se zajedno s »Markom Polom« diči epitetom najvećeg u bijeloj floti.
»Dubrovnik« je doista mali grad na vodi. Kad je gužva najveća, a to je u kolovozu, na brodu se nađe ukupno oko 1.300 ljudi zajedno sa 70 do 80 članova posade. Specifična je i linija na kojoj plovi zadnjih 5 godina. Od Dubrovnika do Barija u Italiji, dakle preko cijelog Jadrana, a tamo su valovi i vjetrovi često jako veliki. Ponekad se dogodi da dosegnu i visinu od približno desetak metara, pa naši sugovornici priznaju kako se zna dogoditi da najtraženiji artikl na brodu postane vrećica za povraćanje. I ne samo među putnicima, već i kod posade, jer se na uvjete teške plovidbe ni pomorac ne može do kraja naviknuti neovisno o iskustvu. »Ponekad se probudite, a u kabini ništa nije na svom mjestu. Svaka stvar je pomjerena, puno toga završi na podu, sve je ispreturano. Tako je kad more valja i tu nema pomoći. Prilagoditi se možeš, ali sasvim naviknuti… To je jako teško.
Zapovjednik iz Blata
Zapovjednik »Dubrovnika« je Ivo Šeparović. Rodom je iz Blata na Korčuli i cijeli svoj radni vijek veže za »Jadroliniju« u kojoj je od 1991. Kaže da je pomorsko zanimanje odabrao ponajviše zbog oca, a sticajem okolnosti školovao se na Vojnoj pomorskoj akademiji i trebao je biti podmorničar.
Kap. Ivo Šeparović (zapovjednik), Sanjin Babić (prvi časnik palube), Boris Benić, Anton Varović, Marko Jurin (kormilari), Tihomir Štokov (upravitelj stroja), Žarko Strugar (prvi časnik stroja), Marko Petković, Ivica Jurčević, Roko Šimićević (motoristi), Ivica Jurac (hotel menadžer), Bruno Golja (šef ugostiteljskog objekta), Dragan Sudan (šef konobara), Marijan Kuštera (prvi konobar), Nikola Rončević, Ranko Pavlinić, Silvio Buneta, Mario Krmpotić (konobari), Nenad Jakšić, Gregorijo Filipović, Dorijan Nikolić, Marijan Topić (mladići sobe), Ana Jelušić, Maja Šubat, Zorica Petričević (sobarice), Franjo Derežić (šef kuhinje), Damir Šepić (glavni kuhar), Branimir Pavletić, Hrvoje Palčić (kuhari), Hari Polič i Benjamin Mulvaj (mladići kuhinje).
Međutim, odabir je trebao biti drugačiji, jer je namjeravao ploviti. Tu odluku ubrzao je rat. »Nisam se mogao više zadržati, imao sam taj osjećaj da više po ničemu ne pripadam tamo i stavio sam se na raspolaganje Uredu za obranu Grada Splita. Završio sam nautiku i oceanografiju, pa sam aplicirao te 1991. na Jadroliniju. Bili smo pod radnom obvezom tijekom rata, bio sam na brodu u vrijeme kad se provodila blokada Dubrovnika. Od početka je moj cilj bio postati zapovjednikom na jednom od brodova«, govori Šeparović, koji se inače bavi i raznim hobijima od kojih su neki vezani uz struku, a neki baš i ne. Uskoro bi trebao biti imenovan za samostalnog sudskog vještaka za pomorske nesreće, pri kraju je i knjiga koju piše na temu manevriranja brodova. Kad ima vremena izrađuje i namještaj, uglavnom za vlastite potrebe, ponešto i za prijatelje. Kaže da ga namještaj prije svega opušta. A svojih početaka na »Jadroliniji« prisjeća se bez neke velike nostalgije.
Vanga«, »Partizanka«, »Postira«
– U »Jadroliniji« je moj prvi brod bio »Vanga« na liniji Split-Starigrad. Tamo su tada bile prve pomorske blokade. Onda sam išao na »Partizanku« i bio sam u drugoj blokadi u Dubrovniku. Meni te ratne godine nisu bile toliko teške, svi smo bili puni entuzijazma, bili smo mladi, ništa nije bilo teško, nije se mislilo o opasnosti i provokacijama. Sjećam se da nismo smjeli na početku isticati hrvatsku zastavu, ali bi svaki put kad bi ulazili u luku skalali jugoslavensku i dizali hrvatsku zastavu.
Zapovjednik sam postao 1996., prvi mi je brod bio »Postira« na liniji Dubrovnik-Koločep-Lopud-Šipan. Jest, bila je to odgovornost, ali osjećao sam da mi to leži, bio mi je izazov. Za svih ovih godina bilo je puno brodova koima sam zapovjedao, ukupno 18. Mogu li se sjetiti svih? »Postira«, pa »Ozalj«, »Hanibal Lucić«, »Ston«, »Lastovo«, »Adrijana«, »Pelješanka«, »Petar Hektorović«, »Ivan Zajc«, »Dubrovnik«, »Zadar«, »Tin Ujević«, »Korčula«, »Ilovik«… Neki nedostaju? A nije se lako sjetiti. Koji mi je brod najdraži? Ma kod mene to nije vezano za brod, već za ljude. Brodovi se pamte po dobroj posadi, tako je i s »Dubrovnikom«. Sjećam se i posade katamarana »Adriana« na međunarodnoj liniji za »Atlas«. Plovili smo od hrvatske do talijanske obale, zahtjevna linija preko Jadrana. Brod je bio mali, ali je posada bila posebna. Mi bismo se svake sezone skupili, išli na večeru, sjećam se da su jednom svi bili kod mene dva dana na Korčuli, zabavljali smo se i družili. Danas mi se to čini teže izvesti. Mijenjaju se vremena, pa i ljudi. Nije da nema bliskosti i danas, ali se živi brzo, svi imaju briga i vode svoje borbe, tu su krediti i ubrzan tempo života. Uvijek nedostaje vremena, govori Šeparović, koji je već petu godinu u kontinuitetu zapovjednik »Dubrovnika«.
Redovno održavanje i remont
Brod se trenutačno nalazi u Rijeci, jer traje mrtva sezona. Čeka se odlazak na redovno održavanje i remont, negdje u siječnju naredne godine. Mirno je… Molo Longo je sigurno utočište nakon što je »Dubrovnik« sezonu odradio na liniji Dubrovnik-Bari, gdje svako putovanje traje od minimalno šest do najviše deset sati, ovisno o tome je li riječ o noćnoj ili dnevnoj liniji. Među putnicima je najviše turista, najveći je promet u kolovozu kada bude i po 30.000 putnika zbog tradicionalnog kolektivnog godišnjeg odmora u Italiji. Puno je i hodočasnika, jer mnogi iz Italije brodom idu do Međugorja, a hodočasnika ima i u suprotnom smjeru i najčešće su posjete Rimu i Vatikanu. Sezona tradicionalno počinje oko Uskrsa i tada je najviše upravo hodočasnika. Putovanje je veselo, jer se na »Dubrovniku« često spava na otvorenoj palubi, pod vedrim nebom, ljeti kad su temperature najveće. I to je sasvim uobičajen prizor. Putnici traže slobodan komadić palube, spavaju na luftićima, što je poseban doživljaj. Mnogima je draže noćiti na palubi nego u nekom od 470 kreveta u brodskim kabinama, iako je komfor manji. Ove je sezone »Dubrovnik« prevezao gotovo 90.000 putnika. Rekordno je bilo 2011. kad je bilo 120.000 putnika zbog godišnjice ukazanja Gospe u Međugorju. Tako veliki broj putnika podrazumijeva i veliku odgovornost.
– Posada je dobro ekipirana, vrhunska, to su profesionalci i meni je kao zapovjedniku milina raditi. Kad imate dobar tim lako je biti dobar trener, a svaki zapovjednik može biti dobar onoliko koliko je dobra posada. U odnosu s ljudima prvo treba gledati čovjeka, osobu. Pokušavam biti objektivan prema svakome, gledati kako tko radi, vidjeti rezultate rada… Kad poštujete ljude i imate znanja onda vam ni autoritet nije upitan. Odnos s putnicima? Meni je bilo interesantno kada sam bio prvi časnik palube baš na »Dubrovniku« kako se ponašala jedna starija putnica, Talijanka. Vozila je mali auto, a nama je zbog toga bilo zgodno njezin auto staviti na platformu. Kako je često putovala, naviknula se i čim bi stigla i izašla iz auta, uzela bi ključ i dala mi ga u ruke da joj ja parkiram auto. Isti prizor kad je auto trebalo spustit. I nema tu puno priče, ljudima moraš izaći u susret. Tu smo zbog njih, govori Šeparović.
Ostaje li žal za dugom plovidbom izvan Jadrana? Šeparović kaže da ni to nije problem.
Bonaca u Indijskom oceanu
– Imao sam tu sreću da ploveći u Jadroliniji osjetim plovidbu na svjetskim morima i oceanima. Kupovali smo brodove na tržištu i ja sam pet naših brodova dopeljao u Hrvatsku. Bio sam prvi časnik palube kad smo doveli trajekt »Lubenice« iz Japana do Malog Lošinja. Bilo je to 1998. Putovanje je trajalo 38 dana. Pamtim da smo morali bježati od tajfuna i skloniti se na Tajvan, gdje smo bili tri dana. U Singapuru smo krcali gorivo i namirnice, pa smo vidjeli i grad. Indijski ocean nam je bio totalna bonaca. Krcali smo gorivo u Adenu, gdje smo imali upozorenja oko rute plovidbe zbog pirata. Prošli smo Suez i na kraju cijelog putovanja došli u Jadran, gdje nas je dobro opalila bura. Prošli smo pola svijeta, a onda ispred kuće dobili svoje, dobro nas je ljuljalo u Otrantu. To vam je moja duga plovidba. »Tina Ujevića« smo preuzeli u Grčkoj, trajekt »Zadar« doveli iz Španjolske i prošli Gibraltar. Tada sam bio zapovjednik. » Ilovik« smo doveli iz Pireja, a »Korčulu« s Krfa. Ako kupimo novi brod ne kažem da ću ga ja dovesti, jer sigurno imamo dosta zapovjednika koji to mogu odraditi. Ali sam spreman za dugu plovidbu, ne bi mi bila prva, zaključuje Šeparović priču o svom iskustvu zapovjednika na brodovima »Jadrolinije«. Kako iz svega proizlazi »Dubrovnik« u Rijeci ne čeka samo redovno održavanje. Čeka i nasljednika, koji bi trebao stići u flotu u roku od nekoliko godina. Njegov zapovjednik kaže da za brodovima ne treba žaliti. Sve ima svoj vijek trajanja i tu nema sentimentalnosti. Pa opet… Zima je, mrtva sezona za brodove kakav je »Dubrovnik«, koji ovih dana predstavlja i ukras omiljene šetnice Riječana. Na Molo Longu čeka Dan sv. Nikole, dan svih pomoraca. I ima što ispričati Riječanima. Jednako kao i ljudi koji »Dubrovniku« daju život. Ploveći na njemu…
