​Sezona zasad ide dosta dobro, turizam je gotovo na putu oporavka, a dio sektora već se oporavio ili je »imun« na ovu krizu. Izvoz jača, a stiže i novac iz EU-a, pa se Hrvatskoj ove godine predviđa relativno snažan oporavak i rast po stopama od 5 do 7 posto.

O tome je li najgore zaista iza nas ili su rizici koji bi sve to mogli poremetiti i dalje veliki, za naš list govori ekonomist dr. sc. Damir Novotny, profesor na Visokoj školi Edward Bernays u Zagrebu.

Izvjestan oporavak

– Ne bih spekulirao sa stopama rasta, ali da će doći do oporavka, i to u relativno kratkom roku, već ove godine, sad je već posve izvjesno. I turistička potrošnja će biti veća nego prošle godine, a na nju se svake godine u velikoj mjeri oslanjamo u smislu ukupne domaće potražnje kao generatora rasta BDP-a.

Ono što razlikuje ovu krizu izazvanu širenjem bolesti COVID-19 od one iz 2009., od koje se hrvatsko gospodarstvo oporavljalo čak šest godina, dvije su bitne činjenice.

​Prije svega, Hrvatska je sada u EU-u i moći će koristiti, ako bude bila uspješna u tome, mjere iz tog kišobrana brzog oporavka, što nije bio slučaj 2009. Upravo suprotno, tada je Vlada produbljivala krizu uvođenjem posebnih poreza, povećanjem poreznog opterećenja i zapravo na taj način negativno utjecala na raspoloženje potrošača i opću ekonomsku klimu u zemlji.

Sada, dakle, imamo taj antikrizni paket mjera iz EU-a. Drugo, možda i važnije, je da je kriza iz 2020., obilježena lockdownom, djelovala i na ponudu i na potražnju, ali prije svega na ponudu – ponude nije bilo.

Sad vidimo vrlo snažan oporavak ukupne agregatne potražnje na europskom tržištu, ali nema dovoljno ponude i rastu cijene. Onda će i brojke koje pokazuju rast biti veće, upravo zbog tog naglog rasta potražnje s globalnih tržišta, prije svega Kine, a onda i europskih tržišta u koja se hrvatska ekonomija u proteklih nekoliko godina vrlo dobro uključuje.

Tako da će izvozni sektor sigurno dati snažan impuls ukupnom oporavku, pogotovo onaj njegov dio koji se uspio integrirati u nabavne lance zapadnoeuropske industrije. Ona pak potražnju crpi s globalnih tržišta, a tu je opet važna Kina.

Nadalje, nastavit će se i vrlo snažan investicijski ciklus. Realno je očekivati da će već na rast BDP-a ove godine utjecati i započete investicije financirane iz EU strukturnih fondova u prethodnom razdoblju.

Brza konvergencija

Ovaj put smo, dakle, znatno integriraniji u globalne ekonomske tijekove?

– Konvergencija prema EU-u je, htjeli to neki u Hrvatskoj priznati ili ne, išla ubrzano. Prije svega je tu ulogu odigrao izvozni sektor, odnosno mala i srednja poduzeća, koja su profitabilna, akumulirala su kapital, i doista su sada u prilici da nastave rast.

Kriza u turizmu nije toliko značajno, koliko se očekivalo, utjecala na ukupnu ekonomiju, niti na javne financije. One su relativno dobro prošle, iako se, naravno, Vlada morala zadužiti kako bi svojim mjerama pomogla ugroženim poduzećima.

No, jedan dio tog duga već je vraćen u fiskus kroz poreze i doprinose koja su ta poduzeća uplaćivala, te kroz poreze na potrošnju kućanstava koja su primala potpore svojim dohocima iz državnog proračuna.

Strahuje se od četvrtog vala pandemije i ponovnog preuranjenog prekida sezone.

– Kao što sam rekao, snažan pad turističke potražnje prošle godine nije imao tako snažan utjecaj na ukupna domaća ekonomska kretanja kao što bi se moglo misliti. To je zato što se turizam nažalost u jednom svom dijelu kreće u sivoj zoni, izvan službenih statistika te ne multiplicira potražnju za domaćim robama.

Pokazalo se da je to mit. Tip turizma koji imamo svodi se na 60-ak posto smještaja u apartmanima, kućanstvima i više generira potražnju za jeftinim robama široke potrošnje putem trgovačkih kanala, nego što potiče potražnju za domaćim proizvodima.

Zato je multiplikativni učinak manji nego što se misli i zato je primjerice jedan strani trgovački lanac postao peto po veličini poduzeće po ukupnim prihodima u Hrvatskoj, što u najmanju ruku nije uobičajeno u ostalim tranzicijskim zemljama.

Osim turizma, svi drugi sektori su relativno dobro prošli kroz ovu krizu. A što se tiče novog vala, sada se već može govoriti i o visokoj razini medicinske zaštite: cjepivo je tu i opasnost je sigurno manja nego lani.

Trebamo li se bojati dodatnog rasta cijena?

– Rast cijena u nekim segmentima, prije svega investicijskih dobara, postoji već godinama. Pogledajmo samo cijene novih stanova koje rastu već godinama zbog povećane potražnje, djelomično izazvane vladinim poticajnim mjerama.

No, to indeks inflacije niti ne bilježi. Inflacija je dakle već prisutna, no ona bi po definiciji trebala značiti da puno novca juri malo robe, što ipak nije u potpunosti slučaj. Naime, novac koji su emitirale središnje banke ipak nije samo helikopterom bačen na tržišta, nego se traže projekti koji mogu imati snažan učinak na rast i razvoj.

Postoji, doduše, velika potražnja za hranom, i to opet najviše od strane Kine, čija je državna nabava izvršila snažan pritisak na potražnju za žitaricama i uljaricama na europskom tržištu. No, to će biti jednokratan učinak. Kina radi intenzivno na razvoju dodatnih kapaciteta vlastite proizvodnje i vjerojatno će i taj pritisak uskoro jenjati.

Mini reforme

Ali mi ćemo 2023. možda uvesti euro pa će se rast cijena po toj osnovi, koji se predviđa, »lijepo« nadovezati?

– Vrlo je izgledno da će Hrvatska uvesti euro početkom 2023. godine jer je velika većina političkih odluka oko toga već donesena. Moglo bi se dogoditi da se neka zemlja, poput možda Slovenije, tome usprotivi, ali ne vjerujem u takav scenarij.

Mislim zapravo da na putu našeg ulaska u eurozonu 2023. nema niti jedne značajnije prepreke, osim ako se ne bi dogodilo neko novo i snažno zatvaranje ekonomije te novi val rasta javnog duga u sljedećoj godini.

Ako do toga ne dođe, hrvatska ekonomija će ostvariti rast, državni proračun bi mogao stvarati primarne viškove i javni dug bi mogao početi padati. Za javni dug je bitno da se vidi trend pada. Inflacija će do pristupanja biti smirena te je vrlo izvjesno da Hrvatska 2023. uvede euro.

Što se tiče mogućeg rasta cijena nakon uvođenja eura, hrvatska se javnost još uvijek sjeća primjera Slovenije i Italije, zemalja u kojima je nakon ulaska u eurozonu zaista došlo do snažnog rasta cijena.

Do takvog jednokratnog povećavanja cijena u Italiji i Sloveniji je tada došlo zbog toga što su njihove cijene tada bile znatno niže od cijena u njihovom europskom okruženju. Došlo je dakle do konvergencije cijena između Austrije, Italije, južne Njemačke, Slovenije, i sada su cijene većine roba na tim tržištima poprilično izjednačene.

Neke zemlje imaju veće, a neke manje poreze na hranu, pa u tom području mogu biti neke manje razlike u cijenama na malo, no to nije značajno. Kad Hrvatska uđe u eurozonu, cijene će se također početi približavati cijenama u neposrednom okruženju.

Međutim, s obzirom na to da je hrvatsko tržište već potpuno otvoreno, cijena većine roba je izjednačena s cijenama u primjerice Sloveniji i Austriji, osim cijena usluga i lokalnih monopola. Neke su cijene čak više.

Moguće je da će trgovci nastojati zaokruživanjem povećati cijene, ali to će biti izuzeci. Cijene na malo će se i dalje kretati sukladno odnosu ponude i potražnje. S druge strane, ulazak u eurozonu omogućit će ubrzati i rast ukupne produktivnosti te rast plaća, pa će i tu doći do izjednačavanja.

Isto se dogodilo i u spomenutim zemljama kada su uvele euro. Nakon ulaska u eurozonu, počnu se dakle ujednačavati i plaće, pa to kompenzira efekt eventualnih viših cijena, čak i više od toga.

Toliko se pričalo o potrebi za strukturnim reformama, a ispada sada da ćemo i bez njih ostvariti ciljeve.

– Hrvatska općenito nije sklona reformama, niti će se reforme naglo provoditi.

Neće, dakle, biti nikakvih revolucionarnih promjena, kakve su se npr. dogodile u Baltičkim zemljama, ali će se u narednim godinama puno govoriti o postupnom konvergiranju, približavanju eurozoni, i to putem mini-reformi iz Nacionalnog plana plana oporavka i otpornosti. Eurozona je najbogatija regija na svijetu.

Ulazak u područje eura će stvoriti novi institucionalni okvir za jačanje povjerenja međunarodnih investitora i povećavanje direktnih stranih ulaganja, koja su Hrvatskoj nužna zbog nastavka tržišnih integracija, prijenosa znanja, i ubrzavanja ekonomskog rasta i stvaranja radnih mjesta.

Sama eurozona se mijenja, nakon grčke krize ubrzano reformira. Posebno se govori o fiskalnom usklađivanju, odnosno izbjegavanju »fiskalnog hazardiranja« neodgovornih političara. Reforme eurozone će pomoći Hrvatskoj u provođenju svojih strukturnih promjena o kojima govorimo dva desetljeća.

Ipak, veliki dio domaće javnosti je još uvijek skeptičan prema ulasku u eurozonu. Postoje ljudi koji već desetljećima vjeruju u raspad EU-a i eurozone, što se nije dogodilo, niti se hoće. No, postoje i ljudi koji misle da je zemlja ravna ploča…

Pozitivni trendovi

Znači, ako ne bude nekih velikih epidemioloških šokova, očekuje nas vedro vrijeme na ekonomskom horizontu, a onda bi vedro moglo biti i za stabilnost Vlade Andreja Plenkovića, pri čemu nema ni izbora u dogledno vrijeme?

– Mislim da će u narednih nekoliko godina globalni ekonomski trendovi općenito biti pozitivni. Globalni rast će biti oko 6 posto, a Hrvatska će rasti po stopi od 3,5 ili 4 posto. Još uvijek u Hrvatskoj postoje snažni inhibitori, kočničari rasta, prije svega u državnom sektoru, i tu će za Vladu biti još dosta posla.

Država naime nije nastavila privatizaciju, iako je jasno da su državna poduzeća kronično neučinkovita i često prostor korupcije. Hrvatska vlada ima najveći portfelj državnih poduzeća u svom vlasništvu od svih zemalja-članica EU-a.

Čak oko 1.400 poduzeća je u vlasništvu Vlade. O različitim »ustanovama« koje bez fiskalne pomoći ne mogu preživjeti, ne treba niti govoriti. Pa zašto bi država trebala biti vlasnik toplica, kao što je to slučaj u Hrvatskoj?

Slovenska vlada je, na primjer, broj državnih poduzeća svela samo na nekoliko infrastrukturnih poduzeća. Slično je i u Austriji. U okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, Vlada se obvezala nastaviti s privatizacijom državnih poduzeća koja nisu označena kao strateška.

To je jedan od dogovorenih strukturnih reformi koje su uvjet za povlačenje bespovratnog novca iz europskih izvora osiguranih ovim planom. Prodajom svojih udjela u poduzećima, vladin sektor neće samo provesti dogovorene reforme, već će osigurati dodatan novac za državni proračun, koji će se moći koristiti za smanjivanje javnog duga ili za ulaganja u onim segmentima nacionalne ekonomije za koje privatni sektor neće pokazati interes.

Vlada će se morati rješavati dijela svog portfelja, to je neminovno, a najveći zalogaj će biti autoceste, HEP i INA. To su tri najveća i najvrjednija paketa dionica kojima država raspolaže i tu će se lomiti ideološke rasprave.

U čisto političkom smislu, mislim da za Vladu Andreja Plenkovića slijede godine stabilnosti, a moguće je da će im se priključiti i još neki politički akteri s ove ili one strane političke pozornice, kao što se već i događalo da se u taj pobjednički brod ukrcavaju mnogi.

Rekao bih da smo konačno došli u jedan novi ciklus depolitizacije politike, te su, od političkih, za Vladu sada puno važniji, a i teži, izazovi institucionalno približavanje EU-u, stvaranje pretpostavki za ubrzavanje ekonomskog rasta, regionalnog razvoja i otvaranje novih radnih mjesta.

Isključivo političke rasprave su, čini mi se, iza nas. Vlade će se u budućnosti morati usredotočiti na povećavanje blagostanja svojih građana, ne na trošenje vremena i energije u beskonačnim političkim »junačkim nadmetanjima«.

Zagreb će »izmučiti« Možemo!

Trenutačno vidimo jednu vrstu osipanja, i na dijelu desnog, a i na dijelu lijevog političkog spektra. Tu je, međutim, Možemo!, koji raste i koji će sada pokazati što može.

– Mislim da će Grad Zagreb za Možemo! biti vrlo težak slučaj jer su Grad i njegov holding visoko zaduženi i neučinkoviti. Zagrebački holding možemo usporediti s Ljubljanskim javnim holdingom, koji ostvaruje sličnu razinu poslovnih prihoda i ima dvostruko manje zaposlenika te je nisko zadužen.

Dakle, ljubljanski holding je značajno učinkovitiji od zagrebačkog. Nova uprava grada Zagreba koju je formirala platforma Možemo!, polazi od svojih političkih obećanja kako će se vrlo loša financijska situacija u Gradu i Holdingu moći popraviti smanjivanjem troškova, bez povećavanja niskih cijena komunalnih usluga i prodaje dijela ogromne imovine s kojom Zagreb raspolaže i kupovina koja je izazvala visoke dugove.

To će se pokazati nemogućim. Ako građani grada Zagreba žele imati kvalitetne komunalne usluge, na europskoj razini, tada će se cijene komunalnih usluga morati povećati, odnosno izjednačiti s cijenama u europskim gradovima poput Ljubljane i Graza.

Dio imovine će se morati prodati, jer povećavanje duga prema bankama neće biti moguće. Jednako tako je nemoguće otpustiti u kratkom roku prekomjerno zaposlene u gradskoj upravi i Holdingu.

Pragmatične odluke nove zagrebačke gradske uprave, koje su neizbježne, će biti tako u suprotnosti s političkim deklaracijama i manifestima platforme Možemo!

Stoga ne vjerujem da će ova platforma, izmučena problemima u gradu Zagrebu, moći na sljedećim nacionalnim izborima imati dovoljno argumenata da u svoj program uvjeri središnji dio biračkog tijela, koji u pravilu želi stabilnost – ne želi nikakve revolucionarne promjene.