Guverner Rohatinski u dva dana povukao 4,5 milijardi kuna, jer nikome nisu trebale, a poduzeća nemaju ni za dugove, a kamoli za nove investicije
Hrvatska narodna banka je tijekom globalne krize od početka 2008. do početka 2011. oslobodila likvidnosti u visini 5,4 milijarde eura ili u protuvrijednosti gotovo 40 milijardi kuna, kako bi država izbjegla bankrot i normalno izmirivala obveze prema inozemstvu, te kako u zemlji ne bi došlo do kompletnog kreditnog sloma, a što bi izazvalo kaos neslućenih razmjera. Iako joj je službena zadaća da pazi na stabilnost cijena, a onda i tečaja, budući da je kod nas tečaj preduvjet za bilo koju drugu vrstu stabilnosti, HNB je nastojao djelovati antirecesijski, oslobađajući pričuve i misleći i na realni sektor, kako bi novčani viškovi doprli i do onih koji jedino i mogu zemlju izvući iz krize, a to su kompanije koje bi trebale investirati, zapošljavati i izvoziti.
S druge strane, zemlja i u 2011. grebe po samom dnu s rastom koji će biti možda tek nešto malo viši od nule, pri čemu je većina institucija svoje prognoze revidirala naniže, pa se projekcije sada spuštaju i do 0,2 posto. Moglo bi se dakle reći, »ostvaruje se« pozitivna nula, turizam se opet pokazao nedovoljnim, ali nužnim da se glava koliko-toliko održi nad vodom.
Grebemo po dnu
Istina je da su banke odigrale ulogu u spašavanju države od bankrota, što su naravno i dobro naplatile. U ovom drugom dijelu, krediti nedržavnom korporativnom sektoru rastu, pa su tako, prema podacima HNB-a, u prvih sedam mjeseci ove godine porasli za oko tri milijarde kuna. Od srpnja pak 2008. do srpnja 2011. ukupni je prirast kredita poduzećima čak oko 17 milijardi kuna, što treba korigirati za tečajne razlike. Ipak, višak kunske likvidnosti je evidentan, banke na računima drže značajne svote jer ih izgleda nemaju kome plasirati, već viškove koriste za tečajne spekulacije, što HNB ne može dopustiti.
Zakočeno tržište
Prvo, monetarna politika ne može sama, ona je učinkovitija kada »zateže«, nego kada se očekuje da pokreće. Rohatinski može osloboditi novce, ali ako taj novac nema tko iskoristiti ili ako ne može pronaći put do onih koji mogu, ništa se neće desiti.
Drugo, taj most između viškova na jednoj i manjkova na drugoj strani je posao banaka, i one bi ga trebale raditi. No, one se kod nas žale da nema kvalitetnih projekata te da jedva mogu naplatiti i postojeća potraživanja. Interes štediša ipak im je na prvom mjestu. Treće, struktura realnog sektora je previše uvozno-potrošačka, a premalo izvozna i proizvodna, pa s gospodarskim rastom rastu dugovi i potrošnja. Najveći je pak problem država koja previše troši, te tako istiskuje poduzeća s izvora likvidnosti, ali još je gore što promovira svjetonazor da će tržište sve učiniti samo, te da ona nema ništa s tim. Stvarnost je to demantirala: novca u bankama ima, banke su privatizirane i posluju, bar tako kažu, na tržišnim principima, no – ništa se nije dogodilo.
