Novo veliko preslagivanje razvojnih izgleda na globalnoj ploči u punom je zamahu; nasuprot prezaduženim zemljama Europske unije i kronično depresijskom Balkanu, te podsaharskoj Africi i Afganistanu, veći dio ostatka svijeta još ostvaruje tigraste, visoke stope rasta nacionalnih bruto-proizvoda. U liderskom zamahu je i dalje Kina, koja je lani svoj BDP povećala čak za 8,9 posto, iako u okviru već petog tromjesečja usporavanja s donedavnih godišnjih plus 10 na najnovijih 8,1 posto. 

    U snažnom je zamahu i druga najmnogoljudnija zemlja, Indija, koja svoj BDP povećava po godišnjim stopama od stabilno visokih šest posto. Njima uz bok, po značenju u razmjerima međunarodne ekonomije i trgovine, stoje i sve industrijaliziranija i poduzetnija Turska, i sve ofanzivnija Argentina, kao i naftni lider, Saudijska Arabija, ali i ponovno visoko poletni baltički trojac: Estonija, Latvija i Litva. Sve te ekonomije povećavaju svoj BDP više od pet posto godišnje.   

Liderski ostatak svijeta

Nasuprot tom »ostatku svijeta« koji osvaja sve moćnije pozicije u globaliziranom biznisu i osobito na tržištu rada, tehnološki i vojno liderski Zapad zapada u sve očitiju dekadenciju, kojoj kao da nema pravog lijeka. Masivne državne i financijske intervencije, kojima su Amerika i Europska unija u zadnje tri i po godine spašavale svoje velike, bankrotirajuće banke i najznačajnije kompanije, kao i državne financije, ostvarile su polovičan učinak; financijska je kriza zaustavljena, ali novi snažan razvoj još nije na vidiku. 

    Iz interesne perspektive stare Europe (Francuske, Velike Britanije, Njemačke i Italije te Austrije), na početku drugog tromjesečja 2012. velika je Europa mjesto za manje rizičan i više isplativ biznis, nego što je bila lani, kad se činilo da bi prezadužene periferijske članice (od Irske i Portugala, do Italije i Grčke) mogle na drugo recesijsko ili depresijsko dno povući cijelu Europsku uniju, pa i njezina sve izraženijeg ekonomskog lidera – Njemačku. Budući da se to nije dogodilo, nego su se i eurozona (od 17 članica) i Europska unija (od 27 članica) preobrazile u skup ekonomija s više brzina i različitih smjerova. 

    Veliko novo preslagivanje ekonomskih karata već se dogodilo unutar same Unije, nepunih deset godina od njezina punog starta; Njemačka je pojačala svoju lidersku, razvojnu i izvoznu snagu, ali je prerasla i u glavnog financijera posrnulih državnih financija u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj i na ukupnom europskom financijskom tržištu. U krugu stare Europe, nasuprot sve snažnijoj Njemačkoj, sve ostale njezine konkurentice su u vidljivom, dugoročnom opadanju (prema udjelima nacionalnih BDP-a u Unijinom godišnjem proizvodu i izvozu) – i Velika Britanija, i Francuska, i Austrija, a osobito Italija. Tihi profiter i ove krize još je samo Švicarska, koja formalno nije članica Unije niti eurozone. 

   Poletni Baltik

Ali, i Njemačka od lanjske jeseni osjeća novo usporavanje svojeg BDP-a, zbog pada potražnje za njemačkim proizvodima iz krizom najpogođenijih desetak članica Unije. Tako je u sjeni godišnjeg povećanja BDP-a za tri posto, u prošla dva tromjesečja i njemačka ekonomija u recesijskom zastoju, pri nultom rastu, iako je u međuvremenu dosegnula gotovo punu zaposlenost i održala lidersku izvoznu poziciju u sve oštrijoj konkurenciji s velikom Kinom. 

    Sve izraženija gospodarska dekadencija tehnološki još liderskog Zapada utječe i na svjetsku trgovinu, koja ponovno usporava dvije godine zaredom; u 2012. (prema procjenama analitičara Svjetske trgovinske organizacije) očekuje se njezino povećanje za samo 3,7 posto. Lani je svjetska trgovina porasla za pet posto, a tijekom 2010. novopoletnih 13,8 posto. U STO-u upozoravaju da postoje značajni rizici za daljnje snižavanje stope rasta svjetske trgovine u odnosu na prosječan rast od 5,4 posto tijekom proteklih 20 godina. 

    Među najvećim rizicima izdvajaju sve neizvjesniju novu recesiju u eurozoni i pogoršanje njezine dužničke krize, te visoke cijene sirovina, ali i nove geopolitičke rizike (od Sirije do Irana). Stoga se i najnovije prognoze svjetske trgovine temelje na projiciranom rastu globalnog gospodarstva od umjerenih 2,1 posto. 

    U tom globalnom i europskom okviru i u 2012. je najtmurnije stanje na Balkanu, u kojem je podjednako teško i neizvjesno raspetljavanje već kronične ekonomske i socijalne krize i u zemljama, koje su članice Europske unije, i u onima koje to nisu. Jer, Grčka je (kao Unijina članica) i dalje zemlja u najtežoj gospodarskoj i socijalnoj depresiji na Balkanu i u Europi, koja se može usporediti samo s gotovo podjednako teškom krizom u Španjolskoj, kao također članici EU-a, te sa malom, ali predeuropskom Hrvatskom. No, u neusporedivo težoj, dugoročnoj depresiji i općem zaostajanju za svim ostalim europskim zemljama su ratovima i raspadom SFRJ upropaštene Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo i Makedonija, kojima trebaju desetljeća da uspostave političku stabilnost i ekonomski prosperitet, usporedive s današnjim referencama Slovačke, Poljske ili Bugarske.   

Saldo jugo-raspada

Kronična je gospodarska depresija osobito zakočila gotovo cjelokupan današnji potencijal nekadašnje SFRJ, pa je zbirni bruto-proizvod njezinih šest-sedam nasljednica lani bio jednak onom iz davne 1989. (potkraj koje je srušen Berlinski zid i začeta nova, proširena konstrukcija velike Europe). Ni jedan ekonomski prostor u Europi unazad dvadesetak godina nije doživio takvu depresiju i stagnaciju, kao nekadašnja, iako i tada krizna SFRJ, koja je 1989. bila prvi, najzreliji kandidat za ulazak u Europsku zajednicu, da bi 23 godine poslije u razdrobljenom sastavu bila kao da je vrijeme stalo. 

    Čak i tijekom najnovije svjetske i europske gospodarske krize nigdje u Europi jedan prostor nije ostao, ne samo u kroničnoj depresiji, nego (registrirajući i dva MMF-ova paketa pomoći) više-manje sam sa sobom, kao što je ostao taj Zapadni Balkan, bez velikih međunarodnih pozajmica ili oprosta dugova (kao što je učinjeno Grčkoj, Portugalu, Irskoj…). 

    Za razliku od vremena socijalističke Jugoslavije, u kojoj se i do 15 posto bruto-proizvoda iz razvijenijih republika (kakve su tada bile Slovenija, Hrvatska i uža Srbija s Vojvodinom) nasilno ili solidarno prelijevalo u manje razvijene republike (kakve su bile BiH, Crna Gora i Makedonija) i u pokrajinu Kosovo, u demokratskom se i proeuropskom ozračju nakon raspada SFRJ sa svih strana činilo sve da se ekonomske razlike među nasljednicama SFRJ povećaju, osvajačkom zapadnom i istočnom kapitalu u korist. Jer, činjenica je, da je politika velikih sila iz stare Europe (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Rusija, te Turska), kroz strategiju divide et impera (ili, razdijeli, pa vladaj), od raspale SFRJ stvorila mrežu meta za laka osvajanja, s tim što su posljedice te surove igre na kraći rok bile različite, a na dulji gotovo iste. 

    U kratkom su roku, naime, razvijenije bivše SFRJ-republike, Hrvatska i Slovenija, povećale razlike u razvijenosti prema ostalim postjugoslavenskim državama (ali i Slovenija prema Hrvatskoj), iako su same očito zaostale za svojim mogućnostima, koje su im se otvarale u slučaju da je SFRJ prva s istoka ušla u tadašnju EZ. 

    No, na dulji rok, koji je danas očit u vidokrugu od dvadesetak godina unazad, gotovo sve nasljednice SFRJ bile su na gubitku: privremeni je izuzetak od te dijagnoze samo mala Slovenija, koja je kao najrazvijenija i geopolitički najmanje značajna zemlja prva usisana i u EU i NATO, da bi – kad se velika igra pomalo slegla – otklizila u gospodarsku i socijalnu krizu za koju još nema valjanih rješenja. Slovenija je ušla, ne samo u NATO, nego i u EU, ali je danas u nerješivoj recesiji, koja se svodi na zlokobni pritisak na završnu rasprodaju preostalih najkvalitetnijih nacionalnih izvora i potencijala stranim kompanijama i bankama.   

Tranzicijska klasika

Hrvatski slučaj spada u klasiku tranzicije; da bi tobože ubrzala put u EU, Hrvatska je velikim zapadnim kompanijama i bankama predala uz priličan popust većinu bankarskog, telekomunikacijskog, tržišnog, medijskog i uslužnog potencijala, da bi se od jeseni 2008. suočila s gotovo nerješivom gospodarskom i tranzicijskom krizom. Jer, zemlja koja je strancima predala većinu najkvalitetnijih potencijala, zapustivši vlastitu proizvodnju i izvoz, čemu da se nada? 

    Bosansko-hercegovački slučaj je sav u znaku velike igre velikih sila, koje su preko lokalne, balkanske, uglavnom srbijansko-hrvatske operative, provele politiku podjele Bosne, ne zanimajući se ni 15 godina nakon Daytonskog sporazuma za njegove posljedice, domete ili promašaje. Jer, da itko u krugu velikih sila želi danas od rastrojene BiH stvoriti održivu, solidnu ekonomiju i državu, taj bi valjda najprije ukinuo entitete i uspostavio sve državne ustanove, kakve postoje i u svim ostalim održivim državama. 

    Srbija, prikraćena za demografski i politički izgubljeno Kosovo, poražena nakon svih Miloševićevih agresija i bombardirana od strane NATO-a, ponovno kao da postaje središte i težište Balkana – prometno, ekonomski, sigurnosno i komunikacijski – iako, u okolnostima europske krize, sada za to nema vlastite snage, a ni širokogrudnih vanjskih financijera. Varljivi izuzetak iz tog istog filma je mala Crna Gora, koja je u svim kalkulacijama velikih sila i globalnih investitora rješiva kao slučaj nekog predgrađa, pa je moguće da je podjednako osvoje i preporode i ruski i američki kapital, a i da sama potone još dublje na neizvjestan rok. 

    Kosovo, Makedonija i Albanija ostali su dio posve raštimane i otvorene priče o sve izvjesnijoj novoj promjeni državnih granica na tom prostoru, zbog čega su osuđene na najmanje još desetak godina teške ekonomske i socijalne krize, začinjene velikim iseljavanjem. 

    U tom kontekstu će općebalkanski put na drugo depresijsko dno potrajati još neizvjestan broj godina, dok će u zasebnom hrvatskom slučaju odlučujuća biti 2012., u kojoj o Vladinim reformskim potezima ovise i hrvatski izlazak iz depresije i hrvatski ulazak u EU, predviđen za početak srpnja 2013.