General HVO-a Milivoj Petković, koji je u Haagu pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, u sklopu procesa šestorici visokih zapovjednika i dužnosnika tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne, napisao je osobno pismo predsjedniku Haškog tribunala, sucu Carmelu Agiusu, u kojem je prihvatio odgovornost za svoje zločine i pokajao se.

Pismo je objavljeno danas u sklopu podneska Petkovićevih odvjetnika, kojim oni odgovaraju na protuargumente tužiteljstva na njegov raniji zahtjev za puštanjem na prijevremenu slobodu.

U pismu general Milivoj Petković pokazuje “jasne znakove rehabilitacije”, kažu odvjetnici Vesna Alaburić i Davor Lazić u tom podnesku, prenosi Večernji.

Sudac Agius, inače predsjedavajući Žalbenog vijeća koji je 29. studenog 2017. čitao pravomoćnu presudu u trenucima kad je osuđeni Slobodan Praljak ispio otrov i počinio samoubojstvo u haškoj sudnici, trenutno je predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove.

On odlučuje o zahtjevima za puštanjem na prijevremenu slobodu, koje je moguće podnijeti nakon isteka dvije trećine zatvorske kazne. No, odobrenje ovisi i o tome je li osuđenik prihvatio odgovornost, izrazio kajanje, rehabilitirao se i time zaslužio prijevremenu slobodu.

“Ne izražavam lako emocije…”

Petkovićevo pismo, pisano rukom iz zatvora u Belgiji, gdje je rođeni Šibenčanin i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a prebačen na izdržavanje zatvorske kazne, prenosimo u cijelosti:

“Poštovani gospodine Agius, moji su branitelji uz moj pristanak podnijeli molbu za moje prijevremeno puštanje na slobodu. U tom kontekstu osjećam potrebu da Vam se obratim i izrazim svoj stav o mojoj presudi i dosuđenoj kazni, posebno zato što je ovo i prva prilika da to osobno i učinim.

Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik.

Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima. Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina.

Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu. Rat je ljudska tragedija i zlo.

“Osjećam iskreno kajanje, izražavam duboku sućut žrtvama”

U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina.

Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen.

Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima.

Imam ljudsku potrebu da to kažem iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije.

Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti. To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima.

Nikako i nikad više nasiljem i ratom. Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. U tom kontekstu i zbog toga Vam, gospodine predsjedniče, i pišem.

Poštovani gospodine Agius, nadam se da ovo moje pismo nećete doživjeti na bilo koji način neprimjerenim ili protivnim interesima mira i suživota među narodima BiH. U protivnom molim Vas da ga zanemarite.

S poštovanjem, Milivoj Petković, Leuze-en-Hainaut Prison, Belgija, 30. 8. 2021.”

Presuda “šestorici”

General Milivoj Petković jedan je od zapovjednika HVO-a koje je Haški tribunal 2017. godine osudio u sklopu presude takozvanoj “šestorci”. Milivoj Petković u Domovinskom ratu 1991. godine bio je zapovjednik 113. šibenske brigade, gdje je odigrao jednu od ključnih uloga u obrani Šibenika.

Kasnije je postao načelnik glavnog stožera HVO-a, nakon što ga je Janko Bobetko 1992. godine rasporedio u Grude. Tamošnje izmješteno zapovjedno mjesto HV-a s vremenom je postalo glavni stožer HVO-a.

Nakon rata u Hrvatskoj vojsci držao je čin general pukovnika i bio glavni inspektor obrane, dok 2004. godine nije zatražio razriješenje nakon što su podignute haške optužnice.

Spomenuta šestorica osuđeni su za ratne zločine nad Bošnjacima, kao i pokušaj prekrajanja države Bosne i Hercegovine.

Bivši visoki zapovjednici i dužnosnici tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne osuđeni su ukupno na 111 godina zatvora. Jadranko Prlić dobio je 25 godina zatvora, a Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković po 20 godina zatvora.

Valentin Ćorić osuđen je na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Praljak popio otrov kad je čuo presudu

Slobodan Praljak popio je otrov u sudnici nakon što je čuo da je pravomoćno osuđen kao ratni zločinac. Sve se događalo u izravnom televizijskom prijenosu.

Posljednje što se moglo vidjeti bilo je Praljkovo lice kako se crveni i grči od bolova nakon popijenog otrova. Kasnije se doznalo da mu je upravo Milivoj Petković prvi pokušao pristupiti u pomoć.

Odmah mu je otkopčao košulju, odvezao kravatu i pokušao ga reanimirati. Valentin Ćorić polijevao je Praljka vodom.

Praljak je počeo sve teže disati, čulo se hroptanje. Uhvatio je nekoga za ruku.

Sve se to odvilo u nekoliko sekundi jer su stražari ostalih petero osuđenika brzo izveli iz sudnice. Kasnije se doznalo da je Praljak preminuo od otrova kalij cijanida.

Za što su osuđeni i što je to Petković sad priznao?

Žalbeno vijeće proglasilo je svu šestoricu krivima za zločine poput onih u Stupnom Dolu, logorima Dretelj i Heliodrom ili u samom Mostaru, koji su počinjeni sa ciljem da se “Bošnjaci i drugi, koji nisu Hrvati, politički i vojno podčine, etnički očiste i zauvijek uklone” s područja koja su proglašena Herceg-Bosnom.

Žalbeno vijeće je potvrdilo da je sukob HVO-a i Armije BiH bio međunarodnog karaktera. Po zaključku sudaca, u tom sukobu sudjelovala je Hrvatska vojska, a Republika Hrvatska je imala kontrolu nad vojnim zapovjednicima i civilnim vlastima Herceg-Bosne.

Ujedno je potvrdilo presudu da su članovi udruženog zločinačkog pothvata, uz čelnike Herceg-Bosne, bili i bivši predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i drugi hrvatski čelnici tog vremena.

Njihov zajednički cilj je, prema presudi, bilo uspostavljanje dijela hrvatske države na teritoriju BiH, u granicama nekadašnje hrvatske banovine iz 1939. godine. Šestorica optuženih, koji su bili među “arhitektima tog projekta”, osuđena su, rekosmo, na ukupno 111 godina zatvora, koliko im je odmjereno i u prvostupanjskom postupku.