Globalna politička transformacija koja se nezasluženo odvija u pozadini rata u Ukrajini u proteklih je 18 mjeseci dovela do cijelog seta značajnih posljedica, od kojih su mnoge do prije samo nekoliko godina izgledale potpuno nemoguće. Neviđeno brza rekonfiguracija unutar tzv. svjetskog poretka nezadrživo se kreće prema multipolarnom svijetu, zasad ne onakvom kakvog smo poznavali u Hladnom ratu, no svejedno onom koji manje moćnim nacijama dozvoljava da kroz frakture između najvećih traže svoje interese.

Nemali je broj državnih i stranačkih političkih struktura koje su – kontra prijekih pogleda i diktata viših sila – u proteklih tridesetak godina neuspješno pokušavale graditi neki svoj suvereni i nezavisni put, a koje su u ovom povijesnom trenutku ponovo dobile priliku da jasnije artikuliraju vlastita stajališta i potrebe.

Nigdje ovi procesi nisu vidljiviji nego u Latinskoj Americi. Regiju je u recentnom razdoblju ponovo zahvatila tzv. »ružičasta plima«, odnosno vladavina lijevih i socijaldemokratskih vlasti u gotovo svim njenim državama, od kojih je najvažniji povratak Lule da Silve na mjesto novog-starog predsjednika Brazila.

Kao što je to bilo očekivano, Lula nije časio časa, već je u samo par mjeseci najveću državu južne hemisfere postavio u centar regionalne integracije, oživio antiimperijalistički Savez južnoameričkih država (Unasur) te prošlog mjeseca u Brasiliju doveo najviše političke predstavnike svih 12 zemalja kontinenta.

Pun se saziv Unasura sastao prvi put nakon 2014. godine, pa na stol postavio agendu oko društvenog razvoja i ekonomske suradnje koja neće biti ograničavana američkim dolarom. Planovi su ambiciozni – prema inicijativi domaćina savez ima 120 dana da izradi i predstavi sveobuhvatni nacrt za istinsku kontinentalnu integraciju.

Brazilsko zeleno svjetlo

Ipak, najznačajniji trenutak samita u Brasiliji bio je konačna potvrda da se Venezuela, točnije vlada Ujedinjene socijalističke partije (PSUV) na čelu s Nicolasom Madurom izbavlja iz nametnute joj međunarodne izolacije te se kao ponovno poželjan gost vraća u centar latinoameričke politike. Ni Americi najlojalniji predsjednici više ne žele propitivati legitimitet Madurove vladavine, niti kao legitimnima priznavati izmišljene skupštine u režiji izvana financiranih destabilizatora iz venezuelanske opozicije, a prošlomjesečni je susret južnoameričkih predsjednika pokazao kako konsenzus oko statusa ove karipske države Washington više ne može nametnuti.

Uz to, čak niti kontinuirani kritičari venezuelanske vlasti, poput čileanskog socijaldemokratskog predsjednika Gabriela Borića ili konzervativca na čelu Urugvaja Luisa Lacallea Poua, ne usuđuju se više pretvarati kako su strano miješanje u unutarnja pitanja i zagovaranje brutalnih ekonomskih sankcija adekvatna rješenja za dugu krizu jedne od najsiromašnijih zemalja regije.

– Mnogo je štete počinjeno na našem kontinentu zbog ekstremne ideologizacije odnosa među zemljama. Uvijek će biti razlika u prijedlozima, kriterijima i idejama, ali najvažnija stvar je da postoji dijalog temeljen na toleranciji i iskrenosti. S novom vizijom tih odnosa trebamo učiniti korak naprijed, a inicijativa predsjednika Lule treba biti početak susreta i istinskog ujedinjavanja Južne Amerike, bez trijumfalizma je kazao predsjednik Maduro u društvu svojih novih internacionalnih prijatelja.

Nakon potpunog kraha SAD-om predvođenih pokušaja da iz zemlje istrijebi chavismo, premlaćena, devastirana, ali i nepokorena Venezuela čijih 30 milijuna stanovnika više od 15 godina trpi vanjsku ekonomsku sabotažu sada dobiva priliku za uzjahivanje na val nove nesvrstanosti koji vodi Brazil.

Maduro, bivša desna ruka revolucionara Huga Chaveza te bivši glavni tajnik Pokreta nesvrstanih, u svom je južnom susjedstvu održao niz bilateralnih sastanaka, između ostalog s bolivijskim i kolumbijskim predsjednikom, no najvažniji od njih bio je onaj s neformalnim liderom Latinske Amerike Lulom da Silvom.

Poslije četiri godine vladavine »tropskog Trumpa« Jaira Bolsonara između ove dvije zemlje ponovno su uspostavljeni diplomatski odnosi, zajednički je osuđena sadistička zapadna politika »maksimalnog pritiska« prema Caracasu, a brazilski je predsjednik eksplicitno prozvao američke vlasti za kreiranje lažnog narativa o »autoritarizmu i antidemokraciji« o Venezueli.

– SAD je kriv za blokadu Venezuele. Smatram da je ekonomska blokada gora od rata jer ona ubija djecu, žene i ljude koji nemaju ništa s ideološkim sukobom na snazi, nedvosmislen je bio Lula, pozvavši na uklanjanje unilateralnih američkih i europskih sankcija koje teroriziraju stanovništvo. Međutim, Lulina karakteristična principijelnost nije bila jedini razlog snažne potpore venezuelanskom suverenitetu i demokratskim procesima.

Brazilski internacionalist u Nicolasu Maduru vidi jakog saveznika za svoj ambiciozan projekt kontinentalne dedolarizacije, točnije plan prestanka plaćanja dolarom u bilateralnoj razmjeni te pojačanog korištenja alternativnih valuta na međunarodnoj razini. Lulina opsesija najkonkretnijim alatom američkog imperijalizma stoji iza svih globalnih inicijativa za novu monetarnu politiku, bilo latinoameričkog Sura ili BRICS-ovog R5, kojima bi se zemlje poput Venezuele mogle zaštititi od proizvoljnog, ali smrtonosnog financijsko-ekonomskog nasilja.

Putevima nafte

Odmah nakon prošlogodišnjeg nepozivanja na Bidenov Samit Amerika te posljedično negativne reakcije Meksikom predvođenih zemalja, Venezuela je svoj povratak na međunarodnu scenu započela važnim uspjehom. Uspostava odnosa s Kolumbijom, susjednom no dugo vremena neprijateljskom državom čije su vlade redovito funkcionirale kao produžena ruka Beltwayja, dovela je do mijenjanja trenda diplomatskog šikaniranja Venezuele te ponovnog otvaranja 2.200 kilometara duge kopnene granice koja je u prošlosti bivala područjem sukoba različitih militantnih grupa.

Tematika oko milijunskog broja izbjeglica iz Venezuele koji su bolji život potražili u kriminalom zahvaćenijoj i opasnijoj, no ipak osjetno bogatijoj Kolumbiji bila je jedna od centralnih točaka suradnje socijalista Madura i Gustava Petra, prvog ljevičarskog predsjednika u povijesti Kolumbije, no najkonkretniji rezultat ovog odnosa odražava se u povećanju međusobne trgovinske razmjene od čak 75 posto unutar samo godinu dana.

Diplomatska se misija Caracasa u punom obimu može prepoznati u sve čvršćim vezama s arapskim svijetom, posebno Saudijskom Arabijom i Iranom, zemljama koje zauzimaju sve važniju ulogu u svjetskoj politici. Uz posjet Ankari, gdje je prisustvovao inauguraciji turskog predsjednika Erdogana, Maduro se početkom prošlog mjeseca u Džedi sastao sa saudijskim princem prijestolonasljednikom Mohamedom bin Salmanom te kod kuće primio delegaciju još jedne arapske sile, Alžira.

Glavna tema oba sastanka bila je naravno nafta. Kao članica Organizacije zemalja izvoznice nafte (OPEC) te zemlja s najvećim dokazanim rezervama crnog zlata na svijetu, Venezuela kroz (su)djelovanje u ovom kartelu traži ujedinjavanje naftnih interesa kojih na globalnoj pozornici diktiraju Saudijci. Naravno, Rijadovo ograničavanje dnevne naftne proizvodnje rezultira povećanjem cijena na svjetskim tržištima, pružajući Venezueli nadu u gospodarski oporavak u trenucima ozbiljne ekonomske krize.

Bez dileme najzanimljivija suradnja Bolivarijanske republike ona je s također sankcioniranim i ekonomski ugroženim Iranom. Kooperacija i solidarnost između zemalja kojima SAD nastoji blokirati pristup globalnoj ekonomiji već se duže vrijeme pojavljuje u obliku iranskog izvoza razrjeđivača namijenjenog za procesuiranje sirove venezuelanske nafte, ali i opskrbe iranskim prehrambenim i potrošačkim proizvodima u iranskom lancu supermarketa koji posluje u Venezueli.

Ovi su kontakti kulminirali u lipnju prošle godine potpisivanjem dvadesetogodišnjeg strateškog partnerstva, a iranski predsjednik Ebrahim Raisi s nizom svojih ministara prije nekoliko je tjedana posjetio palaču Miraflores gdje je potpisao 25 bilateralnih sporazuma, uglavnom gospodarskih, kazavši kako Venezuela i Iran imaju »zajedničke interese, zajedničku viziju i zajedničke neprijatelje«.

Što se tiče odnosa s vodećim suparnicima Zapada, suradnja između Venezuele i Kine relativno je nerazvijena i ograničena na trgovinu naftom. Međutim, s Rusijom su veze nešto ozbiljnije i konkretnije, ne samo na diplomatskoj razini na kojoj Venezuela daje glasnu podršku ruskoj invaziji u Ukrajini.

Nakon posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova glavnom gradu Venezuele najavljena je integracija tamošnjih banaka u ruski sistem plaćanja Mir kojim će obje zemlje lakše zaobilaziti sankcije i američki kontrolirani SWIFT. Venezuela je jedna od 19 zemalja koja se želi priključiti političkom i ekonomskom savezu BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika), pri čemu ima javnu podršku Brazila, a članstvo u ovoj multilateralnoj organizaciji, koja trenutno radi na stvaranju formalne procedure za proširenje, bio bi najveći međunarodni podvig Venezuele od početka njene revolucije krajem milenija.

Monroeva doktrina

Primjer Venezuele kontinuirano se potvrđuje kao samo jedan u kolekciji dokaza koji pokazuju kako sankcije – glavni američki vanjskopolitički alat – nisu osmišljene da bi pomogle narodu koji navodno živi u diktaturi trpeći teror i tiraniju vladajućih, već kako bi stanovništvo za pogrešan odabir na glasačkom listiću bilo kolektivno kažnjeno. Uz Siriju, koja također proživljava diplomatsku renesansu, Venezuela je mjesto najvažnijeg poraza američke vanjske politike unatrag posljednjih 10 godina te poprište uspješnog otpora agresivnim stranim navaljivanjima za promjenom režima.

Posebno bolan udarac čavizam je zadao tzv. Monroevoj doktrini, temelju za američko polaganje ekskluzivnog prava na upravljanje Latinskom Amerikom u svom interesu. Donald Trump, najveći obožavatelj venezuelskih naftnih zaliha, prema priznanju svog savjetnika Johna Boltona zagovarao je oružanu invaziju američke vojske, no naposljetku se morao zadovoljiti podmuklim naumima da, u suradnji s domaćim disidentima, u Caracasu izazove državni udar.

Venezuela je u proteklih nekoliko godina iskusila pokušaj atentata na njenog predsjednika, amfibijski napad terorističke bande u operaciji Gedeon, švercanje oružja pod zastavom Crvenog križa, nebrojene sabotaže i uništavanja svojih elektrana, neosnovane optužbe za državno sponzoriranje terorizma i industrije droge, no niti jedna urota nije bila toliko perfidna kao ona stvaranja paralelne vlasti.

Proglasivši predsjedničke izbore 2018. godine namještenima, dio venezuelske opozicije izašao je iz nacionalnog parlamenta te stvorio protuustavnu instituciju koja je kao »privremenog predsjednika Venezuele« postavila dotad neistaknutog zastupnika Juana Guaidoa iz stranke Narodna volja (Voluntad Popular).

Ovom se cirkusu brzo priključila utjecajna Organizacija američkih država (OAS) izlobiravši da SAD, desničarske latinoameričke vlade, ali i cijela Europska unija kao legitimnog lidera zemlje priznaju čovjeka koji u rukama ne drži apsolutno nikakve poluge moći, niti uživa popularnost kod birača.

Guaido je u nekoliko godina slave gostovao kod pozamašnog broja zapadnih državnika, no konačna potvrda da ga nitko više ne uzima ozbiljno objavljena je na forumu COP27 prošlog studenog. U jeku naftne nestašice, francuski predsjednik Emmanuel Macron javno je molio Madura da poveća svoju proizvodnju, dok je ovog resursa žedni Washington bio prisiljen izdati licencu energetskom gigantu Chevronu za poslovanje u Venezueli.

Od šarade s izmišljenom funkcijom venezuelska je opozicija službeno odustala u prosincu prošle godine, kada je prepoznala da njihov prvak, kojeg je Washington obilato financirao otuđenim sredstvima venezuelanskih državnih firmi, nije voljan dijeliti plijen. Juan Guaido prije tri je mjeseca pobjegao na Floridu, no posljedice njegova »mandata« još su uvijek vrlo djelotvorne.

Na američkim sudovima trenutno traje proces otimanja naftne kompanije Citgo, američke podružnice tvrtke PDVSA u vlasništvu venezuelske države, oko čije se imovine vrijedne najmanje 8 milijardi dolara, rafinerija, benzinskih crpki i tržišnog udjela trgaju američki korporativni lešinari.

Također, premda Ujedinjeno Kraljevstvo više ne priznaje »predsjedništvo« Juana Guaidoa koje je poslužilo kao izgovor za zamrzavanje venezuelske imovine, kraljevske su institucije potvrdile nastavak svoje antivenezuelske politike. Britanski žalbeni sud prošlog je tjedna donio presudu kako Bank of England Madurovoj vladi neće omogućiti pristup venezuelskim rezervama zlata pohranjenima u Londonu, ostavivši dvije milijarde dolara vrijedne poluge izvan dometa njihovih ustavnih upravitelja.

Ususret izborima

Niti idući period ne obećava promjenu vlasti koju toliko žele domaća desnica, biznis elite i američki lojalisti. Tvrdeći kako su izbori na svim razinama namješteni i nepošteni (suprotno redovitim izvještajima međunarodnih promatrača), venezuelska opozicija godinama je bojkotirala izbore zbog čega je vladajući PSUV osvajao vrlo visok postotak na izborima, iako su napredak i rast životnog standarda za vrijeme Chaveza sada daleka prošlost.

Interni i interesni raskoli unutar desnih političkih opcija birače u Venezueli nisu uvjerili kako na izbornom listiću postoji prava alternativa socijalističkom projektu, kao što to nisu učinili ni besramni pozivi ekstremnijih struja na još žešće sankcije, pa čak i napade stranih armija. Kako sada stvari stoje, posvađani su političari shvatili da dosadašnji bojkoti nisu rezultirali ničim osim nesmetanom vladavinom Nicolasa Madura u svim državnim institucijama, pa se za predsjedničke izbore iduće godine najavljuje zahuktala bitka među nizom pretendenata na mjesto kandidata ujedinjene oporbe.

U korist Marije Corine Machado, jedne od favoritkinja antisocijalističkih trupa, SAD i Europska unija već su slali pisma podrške, premda ovoj kandidatkinji od 2015. godine traje zabrana postavljanja na političke funkcije. Za očekivati je kako će se tenzije u predizborno vrijeme opet zaoštriti, pri čemu će najbolje pozicionirani oporbenjaci za sebe tražiti podršku Washingtona, Bruxellesa te u regiji utjecajnog Madrida.

U međuvremenu, između vlasti i izvanparlamentarnih političkih snaga traje dijalog kojem posreduje kolumbijska vlada. Dok opozicija traži reformu izbornog sustava koja bi im dala veću šansu za zauzimanje političkih funkcija, Madurov bi se kabinet, barem u teoriji, trebao okoristiti micanjem dijela američkih sankcija.

Ipak, SAD oko potencijalne nagodbe ne daje nikakve garancije, a vlast u džepu još uvijek drži kartu zvanu pravno procesuiranje Guaidoovih pomagača, svih neustavnih aktera i nacionalnih izdajnika, zbog čega uspjeh pregovora nije izgledan. Sve upućuje na to da domovinu Simona Bolivara ponovo čekaju novi pritisci i hajke temeljene na dociranjima licemjernog Zapada, koji osim diplomatskog, političkog i ekonomskog nasilja venezuelskoj sirotinji još uvijek nema što za ponuditi.

Smrtonosne sankcije

Iako Venezuela na diplomatskom polju ostvaruje zapažene pomake, isto se ne može reći za njene ekonomske performanse. Nakon sedam godina teške recesije, Venezuela je tek u posljednje dvije godine prešla u ekonomski plus, suzbila hiperinflaciju i zabilježila početak oporavka bankarskog sektora.

Što se najvažnije proizvodne grane tiče, zemlja polako podiže razinu svoje prehrambene sigurnosti i samodostatnosti, prvenstveno popularnim programima državnih poticaja i državnim otkupom hrane od malih seljaka kojim se zaobilaze monopolistički trgovci. Nažalost, venezuelsko stanovništvo teško se nosi sa značajnim problemima po pitanjima dostupnosti pitke vode i vodoopskrbe, uglavnom zbog zastarjele i neadekvatne infrastrukture te zagađenih izvorišta.

Kao zemlja koju tradicionalno karakterizira gospodarska monokultura (venezuelska naftna industrija čini do četvrtine nacionalnog BDP-a, a prodaja nafte doprinosi gotovo dvije trećine sredstava državnog proračuna), Venezuela je američkom blokadom naftnog izvoza u nekoliko godina oštrih sankcija pala na samo dno kontinentalnih ekonomija.

Prozvavši Venezuelu »neobičnom i izvanrednom prijetnjom američkoj nacionalnoj sigurnosti« američki predsjednik Obama 2015. uveo je tzv. primarne sankcije na Venezuelu, zabranivši američkim tvrtkama poslovanje u ovoj zemlji pod izlikom tamošnjeg »kršenja ljudskih prava i korupcije«.

Po Venezueli je još oštrije tukao Trump, koji je 2017. a zatim i 2019. uveo sekundarne, mnogo opširnije sankcije koje su zahvatile svu industrijsku proizvodnju u Venezueli te svim tvrtkama na svijetu koje imaju posla s Venezuelom zabranile trgovinu s američkima.

Unilateralnim mjerama prisile – u kojima rado sudjeluje i Europska unija – posebno su pogođeni prehrambeni, zdravstveni, energetski i transportni sektor. Državi je na svjetskom tržištu zabranjena kupnja i trgovina dolarima, državna financijska imovina u zapadnim je bankama zamrznuta, a ona nepokretna izvan zemlje konfiscirana.

O štetnosti ove blokade, kakvu obližnja Kuba trpi već više od 60 godina, svjedoče i izvještaji UN-ovih izvjestitelja za ljudska prava koji redovito pozivaju na prestanak ove međunarodnim zakonom ilegalne prakse.

Prema UN-ovim podacima, posljedice ovih sankcija u Venezueli su indirektno prouzročile više od 100 tisuća preuranjenih smrti, pogoršale nacionalnu prehrambenu sigurnost te čak trećinu stanovništva gurnule u kategoriju »neuhranjenog«. Nadalje, prema podacima OPEC-a, od 2015. do 2020. godine venezuelska se naftna proizvodnja smanjila gotovo pet puta, dok se nacionalni BDP u istom razdoblju smanjio za više od 70 posto.

Također, ekonomsko iživljavanje u ovoj siromašnoj zemlji pogoršalo je ionako kroničnu i ukorijenjenu korupciju te pospješilo emigraciju. UN-ova Međunarodna organizacija za migracije procjenjuje kako se u proteklih 10 godina iz Venezuele iselilo više od 6 milijuna stanovnika, odnosno oko 20 posto cjelokupnog stanovništva.

Znajući da ozbiljniji obračun s kapitalom u ovakvim okolnostima može dodatno ugroziti krhku venezuelsku ekonomiju, venezuelski predsjednik Nicolas Maduro svoje interne neprijatelje nije antagonizirao oštrijim politikama, već je čak i dozvolio privatizaciju nekih od strateški važnih tvrtki.

Uz to, zbog devalvacije bolivara vlada je bila prisiljena zažmiriti na unutrašnju trgovinu stabilnim dolarom, što je dovelo do proliferacije crnih tržišta koja direktno ugrožavaju vladine prihode, a ujedno predstavljaju i dugoročan problem koji neće biti lako riješiti.