Oduzelo je vremena, ali bilo je – korisno. Dogovoriti razgovor s Damirom Kajinom u središtu Rijeke. Što je značilo proći tim istim dijelom grada, kao i razgovarati na jednoj od, u centru centra, smještenoj terasi.

Oduzelo je vremena jer su što razgovor, što hod bili prekidani nizom “samo da vam se javim” uleta. Iako od svog izlaska iz IDS-a Damir Kajin nije bio pretjerano izložen dnevnoj politici i njezinim manevrima, izgleda – itekako je ostao u njoj. Biti protagonistom iz središta hrvatskih političkih zbivanja unutar nešto manje od tri desetljeća, ne zaboravlja se preko noći.

K tome riječ je o političaru koji je reagirao na većinu socijalnih nepravdi kojih unutar hrvatske političko-gospodarske tranzicije u Lijepoj našoj – nije manjkalo. Rad mu je bio posebno usmjeren prema njegovom matičnom prostoru, u Istri kao i na području 8. izborne jedinice koji uz Poluotok zaokružuju još Rijeka, Liburnija i kvarnerski otoci.

Također, jako je teško da će ga tako skoro itko preteći u broju izlazaka za saborsku govornicu. I to ne bilo kakvih, često samoreklamerskih čemu su skloni pojedini saborskih zastupnici, nego onih istinskih, u najvećem broju slučajeva usmjerenih na spašavanje radnih mjesta. Kajin je naprosto u narodu omiljeni političar. Jer on i jeste baš to – narodni političar.

Ono što ga dodatno ističe u masi hrvatske političke neprepoznatljivosti je činjenica da nikad nije bježao od sudbine istog tog naroda za koji se bori. I danas kad opet pratimo predizborna razmetanja, pa tako priče o velikoj brizi za ljude koji su prošli rat, sjetit ćemo se da je on jedan od rijetkih, ako ne i jedini, hrvatski aktivni političar koji je u odori i ratnim, borbenim djelovanjima prošao Oluju.

Te je i tada, kao što to oduvijek čini prostor s kojeg dolazi, pokazao svoj istinski antifašizam. Ne salonsko domoljublje ili jednaki takav antifašizam, što su najomiljenije točke na koji se referiraju praktično sve hrvatske političke stranke od lijevih do desnih, nego ono istinsko. Na terenu.

Damir Kajin je vidno sretan i zadovoljan što se vratio u aktivnu politiku. Kao nositelj liste Laburista Davida Bregovca, Demokrata Miranda Mrsića i Liste za Rijeku Danka Švorinića u VIII. izbornoj jedinici, želi opet u Sabor.

Kolike su mu realne šanse? Je li to ipak pretjerano očekivanje na području gdje pa i više od dvije trećine glasova bez problema odnose SDP, IDS i tko im se koje godine pridruži – sada su tu HSU i PGS – gdje HDZ standardno drži nešto manje od dvadeset posto dok se za preostalo mjesto ili dva bore svi ostali – od Mosta i Domovinskog pokreta do Lijevo-zelene koalicije i Unije Kvarnera?

Politika je strast

– Imam ja svoje izvore, a pratim i vrlo kvalitetna neovisna istraživanja raspoloženja birača. Prema svim tim pokazateljima – ulazim u Sabor. Nema vam tu neke velike mistike.

Naša je koalicija apsolutno najsocijalnija na ovim izborima. U cijelosti smo posvećeni pravu hrvatskog radnika na sigurno zaposlenje i dostojanstvenu plaću. K tome, imamo i u Listi za Rijeku jednu istinsku regionalnu stranku koja zna da bez svog glasa na nacionalnoj razini ne može stvarati probitke za svoj kraj, u konkretnom slučaju za Rijeku.

Tu sam i ja koji oduvijek sve činim za dobrobit zajednice, posebno najvećeg njezinog dijela – radništva koje je u ovom trenutku nikad obespravljenije.

Dakle, vraćam se Sabore tebi?

– Da, vraćam se u Sabor, a ako baš želite ponešto dodatne analize u ovoj izbornoj jedinici, uvjeren sam da Restart koalicija neće do 10 nego do devet mandata. Dva su razloga – SDP koji se u zalog koalicije odrekao najboljih pozicija na listi, kao i sve veća neprepoznatljivost IDS-a kakvog smo nekad, tada i na ponos svih, bili stvorili.

Današnji IDS nema nikakvu vjerodostojnost i stanovništvo Istre sve je više u njega razočarano. K tome SDP svoje jake snage – poput Željka Jovanovića ili Vojka Obersnela – gura na začelje što znači da ih mogu spasiti samo preferencijalni glasovi.

Ljudi to prepoznaju i bježe od glasa za tu koliciju. Jedina alternativa im je – naša lista. Jer ona je sve ono što SDP i IDS više nisu. Najvažnija su nam briga radnici kao i razvoj naših regija: Istre, Rijeke i otoke Kvarnera.

S druge strane mislim da će to kapitalizirati i HDZ koji bi uz dva aktualna ministra Olega Butkovića i Garija Cappellija mogao dobiti i trećeg zastupnika – Antona Klimana. Ostala su još dva mjesta.

Na jednom je Most s popularnim vjeroučiteljem Marinom Miletićem koji ima mnoštvo sljedbenika na društvenim mrežama, mora ih istina još i “natjerati” da odu do izbornog mjesta, i ja. I to vam je to.

Iskreno, nismo vjerovali da ćete se ovako ambiciozno, poletno, pun optimizma vratiti u visoku politiku. Bili ste poprilično skrajnuti, unatoč vašim temama koje su na jedan vrlo kritički način iznosile podatke o ekonomskoj i moralnoj eroziji društva, Istre posebno, medijska vam je vidljivost bila jako mala. Istina, po današnjim reakcijama ljudi vidi se da ste itekako ostali zapamćeni, da vam se i danas honorira minuli rad. Kako to da ste se ipak odlučili na povratak?

– Pitate li moju užu familiju, bili bi najsretniji da se ovaj moj povratak nije nikad ni dogodilo. Majka jedva da sa mnom razgovara nakon što sam doma objavio povratak u politiku. S druge strane, to sam ja, to je strast, želja da putem političkog rada ljudima život u svakom smislu učinim boljim.

Propalo brodogradilište

To svi žele. Posebno u predizborno vrijeme. Po čemu bismo to vama trebali vjerovati više nego drugima? Aktivno pratimo i druge političke grupacije. Kod svih plaće rastu, davanja padaju, a nezaposlenost postaje element iz povijesnih čitanki.

– Možemo i tako. Ali idemo se fokusirati na brodogradnju. Na Uljanik i 3. maj. Ja sam brutalno u tome iskren. Bio sam i prije, ali me se nije slušalo. Trpalo se milijarde u brodogradnju bez ikakvog suvislog plana restrukturiranja.

Kad sam nudio jedan takav plan za Uljanik, gurali su me u stranu. Zbog čega? Pa zbog toga što sam realan. Tada je bilo u Uljaniku 2.800 radnika. Ja sam, temeljem ozbiljnih razvojnih ekspertiza, tvrdio da ih može biti maksimalno 800! Ali – to je bilo “grdo za čut”. Vidite, da se tada imalo hrabrosti i slušalo stručnjake koji su problem brodogradnje sagledavali na globalnoj razini, mi bismo danas imali Uljanik koji bi uspješno poslovao.

I ne samo to, s tih 800 radnika vjerojatno bi za koju stotinu njih i narastao. A što imamo zahvaljujući populizmu i prikrivanju pravog stanja – propalo brodogradilište i uludo potrošene milijarde iz proračuna. Imate sličnu priču i s 3. majem kojeg je tadašnje rukovodstvo Uljanika doslovno u jednom trenutku opljačkalo, ali na Kantridi se priča još kako-tako drži, budi nadu.

Znate, naša je najveća zabluda da se može bez industrije, bez proizvodnje. Da se radničkim dioničarstvom kako je privatiziran Uljanik može voditi brodogradilište. Kako, čime, čijim kapitalom? Radničkim? Nema vam akumulacije i kapitala u trližu! Ponosan sam što je i moj rad utkan u spas rovinjske Mirne i Purisa, i njih bio neki od tada mojih IDS-ovaca bili uništili.

Zbog čega bi to učinili, zbog čega bi IDS bio protiv Uljanika? Nekako to nelogično zvuči. Na kraju krajeva vi ste integralni dio “herojskog doba IDS-a”, vi ste jedan od ključnih ljudi te stranke. Nije agonija Uljanika od jučer?

– Dobro ste to primijetili. Da, Nino Jakovčić je s još nekolicinom nas stvarao stranku koja je učinila vrhunske stvari za dobrobit Istre. Ponosan sam na to doba i na te ljude. IDS je učinio i mnogo dobrih stvari za demokratizaciju Hrvatske kao i za rast svijesti o važnosti čuvanja posebitosti regija. IDS je nizom mjera u poljoprivredi i turizmu stvorio bogatu i privlačnu Istru.

Ali nakon što je to stvorio, u tom kako kažete “herojskom dobu”, kasnije uništio. Pitam se i sam – kako? Zbog čega? Mnogo je nijansi odgovora, ali najviše mi se dopada razmišljanje povezano sa sportom: moćna generacija godinama ne dozvoljava ulazak novih snaga na teren. Talentirani odlaze drugdje se afirmirati. Kada ta generacija krene silaziti sa scene, pojavi se tek ekipa koja ni na koji način ne može nastaviti igru na visokoj razini.

To vam se dogodilo i s IDS-om, današnji nije ni sjena onom iz devedesetih godina. Ali moram se vratiti i Uljaniku, najvažnijem privrednom subjektu Pule i tog dijela Istre. Njegova vam je dodatna nesreća njegov smještaj kao i činjenica da su Jakovčić i Miletić na njemu uvijek sanjali dva turistička nebodera. Pa se po njemu udaralo dok se nije – prelomilo.

Najveća kritika vašeg političkog rada odnosi se na predug boravak u IDS-u. Ako ste danas, odnosno od 2013. godine kad ste napustili IDS, toliko kritički raspoloženi prema njemu, nazivate ga “hobotnicom” i kako već sve ne, kad ste toliko ogorčeni na lik i djelo pulskog gradonačelnika Borisa Miletića, pa što niste mijenjali stvari na vrijeme? Što ste čekali? IDS je vaša stranka, vaše dijete!

– U jednom ste u pravu: IDS je bio više od života. Volio sam ga kao što se voli svoju obitelj. Tu vam je i odgovor. Kad vidite posrtaje svog djeteta, ne odričete ga se. Pokušavate ga izvesti na pravi put.

I da, možda je Bruno Langer bio u pravu kad me nazivao “smokvinim listom IDS-a”. Ja sam svojim zalaganjem za borbu protiv korupcije i očuvanje radnih mjesta davao do znanja da je takav i IDS. A bio je to sve manje.

Na kraju, nakon što se u cijelosti promijenila struktura IDS-a morao sam otići. Žao mi je što je do toga došlo, žao mi je što je IDS kakav sam stvarao nestao, žao mi je što Istra propada. I baš zato, da svojim radom u Saboru Istri vratim dignitet – vraćam se u politiku.

Željezničko čvorište

Koliko su industrija i vlastita proizvodnja hrane važni vidimo i sad, u ovim korona-vremenima. Na proračun velikog broja istarskih gradova turizam utječe i iznad pedeset posto. Što sad?

– Da, ovoj je kolaps. Ali kad je Istra u pitanju on je počeo znatno prije korone. Istra već nekoliko godina daleko više dobiva iz hrvatskog proračuna nego što u njega uplaćuje.

Kulminacija je bila 2017. godine, a tako će ostati još jako dugo, tim više što smo sada dobili i koronu. I ne utječe ona loše samo na turizam, kobna je i po vinare, po sve one djelatnosti što žive za i od turizma. Ako nastavi istim modelom upravljanja, Istra bi uistinu mogla od bogate regije postati – siroticom.

Ne baš kao iza Prvog svjetskog rata kad su djeca iz Istre slana u Slavoniju kako ne bi umrla od gladi, ali da bi do značajnijeg iseljavanja u potrazi za boljim životom moglo doći, to svakako.

I sad dolazi vaša koalicija koja će sve to promijeniti. Pokrenuti prije svega radne procese, otvoriti nove poslove jer dominantno se – stranka socijalne pravde.

– Neću pretjerati ako ovo istaknem: da sam ja bio u Saboru sve se ovo s Uljanikom i 3. majem ne bi događalo. Sigurno. Učinio bih sve da ta dva brodogradilišta postoje i posluju te da imaju perspektivu.

S obzirom da prema svemu sudeći ulazim u Sabor, to su procesi koje ću sasvim sigurno otvoriti. Kao što ću učiniti sve da gradonačelnik Rijeke upravlja s čitavim, ionako nevjerojatno smanjenim teritorijem svoga grada.

Ne da Rijeka ima dva gradonačelnika – kopnenog Obersnela i morskog Vukorepu. Rijeka je jedini jadranski grad koji ne kontrolira svoju obalu. Pa gdje toga ima! Veliki je potencijal svih onih napuštenih prostora koji se ne nalaze pod ingerencijom gradonačelnika, ali umjesto da stvara pritisak kako bi se to promijenilo, on se miri i trpi.

Donosite li u Sabor i neke nove ideje, kakvi su vam primjerice planovi usmjereni prema infrastrukturi, prometnicama, lukama. U razdobljima velikih kriza, otvaranje javnih radova može biti spasonosno?

– Naravno! Istog časa kad uđem u Sabor zatražit ću početak radova na proboju željezničkog tunela između Lupoglava i Matulja! To ne samo da bi povezalo dvije regije, ili našu izbornu jedinicu, nego bi od Zagreba stvorilo najveće željezničko čvorište ovog dijela Europe.

U njemu bi se povezivale zemlje zapadnog Mediterana, čija bi roba dolazila preko Istre do Rijeke pa rekonstruiranom prugom do Zagreba, kao i srednja te istočna Europa i njezin jugoistok, sve do Turske.

Pravac je to koji bi silno oživio riječku Luku, a sve zajedno bi otvorilo na tisuće radnih mjesta i dalo novi zamah ekonomskom razvitku. Naravno i turizma, jer gosti itekako dolaze i vlakovima.

Tamo gdje mogu. Proizvodnja hrane je također jako važna karika. Iako sam gorljivi antifašist, ne bježim od činjenice da je Istra tridesetih godina bila velika žitnica, da se proizvodilo znatno više vina i ulja nego danas, da o uzgoju stoke ni ne govorim. Pa ako se moglo tada pod zna se kakvim režimom, zbog čega ne i danas?

Radnici

Godinama pratim izbore, slušam najrazličitije stranke, s obzirom da u njoj živim posebno sam koncentriran na VIII. izbornu jedinicu. I nikao se ne mogu načuditi jednoj konstanti: čak i u bajkovitim predizbornim vremenima nitko ne spominje Ćićariju. Trokut između dvije najrazvijenije regije Hrvatske u kojem skoro svi imaju pravo glasa!

– Nije baš tako, brinulo se i brine se o Ćićariji, ali rezultata nema. Njezino stanovništvo stari i sve je manje djece tako da istina skoro svi imaju pravo glasa, dok je njezin realni potencijal ugodan život dobrog standarda za nekoliko tisuća ljudi.

Prije svega tu mislim na stočarstvo, ali i na neke specifične vidove turizma. Prometna infrastruktura nije loša, u blizini su i Rijeka i Trst, potencijala ima, ali više ne i ljudi. A promjene može stvarati samo stalno stanovništvo.

Da, dok pratimo ove prijedloge smanjenja broja jedinica lokalne samouprave, vjerujem da je današnji Grad Buzet jedan od rijetkih zadovoljnika zbog oduzimanja dijela nekadašnjeg teritorija. Realno, kako danas stvari stoje svatko tko dobije Ćićariju dobiva samo probleme.

Slična je priča i s dijelovima nekih otoka: turizam koncentriran u nekoliko središta i skoro izumrla poljoprivreda?

– Tako je! I otocima se mora vratiti razvoj koji ne počiva samo na turizmu. Krk je jedan od rijetkih primjera otoka na kojem ima i industrije, kao i razvijene poljoprivrede i obrtništva. Drugi su pretjerano vezani uz turizam što nije dobro. Čak i onda kad turizmu dobro ide.

I nitko to ne može promijeniti?

– Može, ali planski, s proizvodnjom hrane. Za kojom danas u Hrvatskoj nema interesa jer se sve uvozi. Jer dominiraju interesi uvozničkog lobija.

Uđite u Sabor i to promijenite.

– Hoću, kao i još mnogo toga. Moj boravak u Saboru obilježile su tisuće izlazaka za govornicu. Ta su izlaganja pomogla i mnogim dobrim procesima, posebno po pitanju decentralizacije i očuvanja radnih mjesta.

Jamčim vam, a u to su se svi koji su to željeli mogli uvjeriti i u nekim prethodnim sazivima – kad se Kajin vrati u Sabor tko god da osvoji vlast neće mirno spavati kad god bude poduzimao mjere koje se mogu loše odraziti na radnike.

U jako sam dobrim odnosima s generalom Gotovinom

Prilično ste otvoreni za sliku koju stvara isključivost hrvatski političara. Komunicirate i s neistomišljenicima, iznenađuju neka vaša prijateljstva.

– Kad bih vam rekao da sam u jako dobrim odnosima s generalom Antom Gotovinom vjerojatno biste se začudili jer on je HDZ-ov profil, ja na suprotnoj strani političke arene.

Ali jesam, dobar sam s njim. Bili smo u ratu, borili se za svoje, ali smo i kritički iznijeli situaciju kad je u primjerice Oluji bilo naših negativnosti. I jednako razmišljamo kako proizvodnja, što on čini s uzgojem tuna, mora biti temelj hrvatskog razvoja.

Treba biti otvoren, spreman na dijalog, uvijek kad god je cilj ispravan poticati i zajedništvo.