Tužiteljstvo je, ne navodeći identitete okrivljenika, izvijestilo da se petorka tereti za počinjenje kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti te pomaganje u tom nedjelu.

Uz prvookrivljenu Livljanić i zagrebačkog poduzetnika Zorana Pripuza, optužnicom su obuhvaćeni Dario Filipi, vlasnik još jednog ilegalnog kampa na Murteru, Eduard Maržić, svojedobnog predsjednika Hrvatske udruge kampova za kojeg mediji navode da je i sam prije 15-ak godina bio osumnjičen za protuzakonito izvlačenje novca te Boris Kulušić, lokalni ugostitelj koji se također bavio kampovima.

Prema optužnici, Kulušić i Filipi dogovorili su da će Filipi “obavljati smještajnu djelatnost u svom kampu” koristeći se rješenjem za pružanje takvih usluga izdanim na Kulušićevo ime.

Potom je Kulušić podnio Upravnom odjelu za gospodarstvo Šibensko-kninske županije zahtjev da mu se za nekretninu u Murteru izda rješenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, iako za to nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti niti je zahtjevu bila priložena sva zakonom propisana dokumentacija.

Zatim je Filipi od Nede Livljanić kao voditeljice Odsjeka za obrtništvo i turizam Upravnog odjela za gospodarstvo, turizam, poljoprivredu, ruralni razvoj i EU fondove Šibensko-kninske županije zatražio da izda traženo rješenje, što je ona i učinila.

Pripuz iskoristio saznanja da su Maržić i Livljanić u bliskoj vezi

Uskok ističe da je Livljanić sačinila zapisnik o očevidu koji nikad nije obavljen i u zapisniku lažno navela da je, zajedno s višom stručnom suradnicom, na Kulušićevom objektu očevidom utvrdila da ispunjava sve uvjete propisane zakonom.

Na temelju zapisnika o očevidu, Livljanić je izdala Kulušiću rješenje na temelju kojeg je Filipi obavljao ugostiteljsku djelatnost u svom kampu.

Uskok tereti Zorana Pripuza da je također podnio zahtjev da mu se za nekretninu u Murteru izda rješenje o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u kampu, iako za to nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti.

Znajući da je Maržić u bliskoj privatnoj vezi s Livljanić, Pripuz je zatražio od Maržića da od Livljanić ishodi traženo rješenje, što je ona i učinila kako bi Pripuzu omogućila stjecanje koristi, iako su znali da Pripuz nema uporabnu dozvolu za kamp, da se katastarske čestice na kojima namjerava ishoditi dozvolu nalaze izvan građevinskog područja te da nije vlasnik svih čestica.

Livljanić je, navodi Uskok, u zapisniku lažno navela da Pripuzov kamp ispunjava sve uvjete te je na temelju neobavljenog očevida i neistinitog zapisnika o očevidu donijela rješenje kojim se Pripuzu odobrava pružanje ugostiteljskih usluga u kampu.