Nakon presude od 40 godina zatvora, Dvorski je tužio Hrvatsku, tvrdeći da mu nije osigurano pravedno suđenje. Sud u Strasbourgu mu nije povjerovao, no dva suca su napisala izdvojeno mišljenje
ZAGREB »Slučaj Dvorski«, trostruko ubojstvo – Mirjam Švaljek, njezinog nevjenčanog supruga Đanija Vukoše i njegovog oca Benita – zbog čega je Ivan Dvorski, sada 27-godišnjak osuđen na 40 godina zatvora, podijelilo je suce Europskog suda za ljudska prava u Strasborugu.
Iako je većinom glasova sudsko vijeće odbilo tužbu što ju je Dvorski podnio protiv Republike Hrvatske zbog »kršenja prava na pravedno suđenje, te nečovječnog postupanja policijskih istražitelja tijekom ispitivanja«, dvojica sudaca ipak su napisali izdvojena mišljenja dovodeći u pitanje način na koji je policija došla do priznanja zločina od 13. ožujka 2007. godine što se dogodio u neboderu na Gornjoj Vežici.
Hrana i piće
Nakon što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio žalbe i potvrdio dugotrajnu zatvorsku kaznu, Dvorski je po novu pravdu uz pomoć riječke odvjetnice Snježane Maroševac Čapoko krenuo u Strasbourg. U tužbi što ju je podnio protiv Republike Hrvatske tvrdio je kako bio zlostavljan tijekom policijskog ispitivanja, aludirajući kako je priznanje ubojstva iznuđeno.
Dva suca, koji su tijekom vijećanja preglasani, iznijeli su potpuno suprotno mišljenje. Zašto Dvorskom nitko nije rekao da su mu roditelji angažirali odvjetnika Marjanovića i zašto mu je odabran baš odvjetnik Ružić, koji je ranije bio šef riječke policije, pitaju se suci upozoravajući kako u odgovoru na tužbu na to nisu dobili nikakav konkretan odgovor. Zato drže da je Dvorskom uskraćeno pravo na pravedno suđenje. Veliko sudsko vijeće ipak nije bilo tog mišljenja jer je šest sudaca ipak smatralo da riječkom ubojici nije povrijeđeno niti jedno temeljno ljudsko pravo.
Prema navodima iz tužbe, u policijskom sjedištu zadržan je do večeri 14. ožujka 2007. godine i to u ćeliji bez prozora i svjetla, a iako se žalio nitko mu nije dao ni hrane ni vode. No u odgovoru na tužbu, predstavnica Vlade Štefica Stažnik upozorila je kako Dvorski zbog tog navodnog zlostavljanja nikada nije pokrenuo postupak protiv policijskih inspektora.
Sud za ljudska prava je međutim utvrdio da fotografije prostorije u kojoj je Dvorski bio pritvoren za vrijeme policijskog ispitivanja, te računi za hranu i piće dokazuju da je prostorija bila opremljena na odgovarajući način, a da su dostavljene količine hrane i pića bile znatno veće od potreba samih policijskih službenika, zbog čega su navodi tog dijela tužbe odbijeni.
Puno više prijepora bilo je oko pitanja je li Dvorski imao »pravedni postupak«. On je u tužbi ponovio kako mu nakon uhićenja nije dodijeljen odvjetnik kojeg je tražio već mu je postavljen branitelj po službenoj dužnosti.
Iskreno kajanje
Radilo se o odvjetniku Mirku Ružiću koji, žalio se Dvorski, nije dobro odradio svoj posao, pa je na kraju ispitivanja bio prisiljen da prizna ubojstva što je za posljedicu imalo i osuđujući presudu. Istovremeno odvjetniku Goranu Marjanoviću, kojeg su angažirali roditelji Ivana Dvorskog, nije bilo dopušteno da s uhićenikom kontaktira i to bez ikakvog konkretnog obrazloženja.
– Ovo nas je navelo na duboko razmišljanje je li postupak protiv Ivana Dvorskog bio pravedan, odnosno sukladan Članku 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, stoji u odluci Europskog suda za ljudska prava čije vijeće, međutim, u analizi Ružićevog rada nije pronašlo nikakvih pravnih propusta.
Na kraju je sud primijetio kako je upravo iskreno priznanje i kajanje što ga je Dvorski iznio tijekom policijskog isitivanja uzeto u obzir kod odmjeravanja kazne, te je zaključeno kako to ionako nije bio jedini dokaz njegove krivnje za ubojstva na Vežici. Ova presuda Europskog suda za ljudska prava još nije konačna.
