Provincijal fra Joško Kodžoman rekao je sudu da mu je na pitanje o novcu, fra Šime Nimac odgovorio da ga je razdijelio siromašnima. U pismu je Nimac pak izrazio žaljenje, našto se fra Kodžoman po vlastitim riječima »zabrinuo za zdravlje fra Šime Nimca«
SPLIT Svjedoci don Ivan Čubelić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije i fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, ispitani na suđenju fra Šimi Nimcu, rodom iz Lišana Ostrovičkih, nisu ostavili posebno čvrst dojam o jedinstvenom i strogo formalnom funkcioniranju nekih stvari unutar Crkve.
Najmanje sad što nisu bili usuglašeni oko vrijednosti imovine s kojom može raspolagati pojedini župnik bez posebnih znanja i odobrenja viših instanci – don Čubelić je rekao da je ta granica 25 tisuća kuna, a fra Kodžoman se zaustavio na 20 tisuća – no puno je bitnije što se, izgleda, neke odluke mogu donositi na temelju usmene predaje i običnih razgovora. U drugom pak slučaju za iste se stvari traži forma i pisani tragovi. Ipak, jedinstveni su bili u tome da fra Šime nije imao odobrenje crkvenih vlasti za prodaju zemljišta u Baškoj Vodi.
Također, obojica su zažalili što se cijela situacija nije riješila drugačije, očigledno nisu bili najsretniji što moraju dolaziti na sud kao svjedoci u tako nezgodnom slučaju. Don Čubelić je rekao: »volio bih da svi sudionici ovog postupka riješe pitanje na jedan civilizirani i ljudski način«, a fra Kodžoman je nešto kasnije konstatirao kako je »tužan i žalostan što je opća i vjernička javnost uznemirena ovim što se događa« te kako bi bilo bolje »da se ovo pitanje rješava na drugom mjestu«.
Šala mala
Doznalo se ipak gdje je novac! »Nagradio sam 13 obitelji s po sto tisuća eura«, kazao je fra Šime svojedobno provincijalu Kodžomanu, no taj odgovor je bio neka vrsta šale. Nešto kasnije je u Provincijat stiglo i pismo Šime Nimca, u kojem žali zbog svega, svjestan je posljedica te da će ispitati koliko novca može vratiti.
Od samog početka medijski popraćen (oba crkvena velikodostojnika su se na nekim pitanjima izvlačili da su o detaljima afere doznali iz – novina!) i za široku publiku zanimljiv slučaj, nije razočarao niti u sudnici. Osnovni sastojci dobre TV sapunice su tu, a tri sata drugog dana suđenja, dok su na klupi za svjedoke bili don Čubelić i fra Kodžoman, protekla su u trenu.
Svađali su se tužiteljica Rene Laura i fra Šimina braniteljica Nela Pedišić, iskrilo je i između dvoje branitelja, fra Šime je poput kakvog isljednika šetkao lijevo-desno držeći u ruci svoj rokovnik ispaljujući rafale pitanja svom šefu, provincijalu Kodžomanu (koji je, nota bene, u dva odgovora suptilno provukao konstataciju o redovničkim zavjetima, među kojima je i poslušnost, nesumnjivo tako pokušavajući podsjetiti »odmetnutog« fratra tko je u stvarnom životu gazda).
Fra Šime se i inače držao prilično komotno, a tijekom ispitivanja, neka pitanja postavljao je gledajući prema publici (leđima okrenut sudskom vijeću!), često s lijevom rukom u džepu. Onako, tinejdžersko-frajerski. Za to vrijeme Bilonić (s kojom je fra Šime navodno bio i u vezi) nije niti jednom pogledala u njegovom smjeru, toliko je bila fokusirana u točku ispred sebe.
Sve to skupa teško je obuzdavao sudac Slavko Lozina, koji je i sam imao nekoliko spektakularnih pogrešaka. U nekoliko navrata imao je ozbiljnih problema s izgovorom riječi »ordinarijat«, tvrtku koja je kupila sporno zemljište prozvao je »Sunčani sat«, umjesto »Sunčani Bast«. Propuštao je unositi u zapisnik riječi svjedoka pa je intervenirao odvjetnikJoško Čeh. Ukratko, prava šteta što nisu ispred velike dvorane splitskog suda prodavali kokice i bezalkoholna pića.
– Kad sam vidio rukopis i formulaciju tog pisma, zabrinuo sam se za njegovo zdravlje, svjedočio je u petak fra Joško Kodžoman. Govorio je i o okolnostima fra Šimine smjene.
– Na Kapitularnom kongresu donesen je dekret o njegovom premještaju iz župe koji se trebao dogoditi mjesec kasnije, tijekom kolovoza 2012. godine, a umjesto fra Šime na mjesto župnika župe Uznesenja BDM u Baškoj Vodi, postavljen je fra Petar Vrljičak. Na toj vrsti saborovanja vrha Uprave Provincije donose se odluke o funkcioniranju Provincije, ali i ovakve personalne odluke, koje se usmeno obrazlažu.
– Po kanonskom pravu za premještaj bez suglasnosti župnika traže se valjani razlozi. Da li ste ih naveli u odluci koju je primio fra Šime Nimac? – pitala je provincijala odvjetnica Pedišić.
– Od braće se očekuje da poštuju svaku odluku nadređenih, a u tom trenutku mi nismo ni znali za nikakvu prodaju terena niti novac. Odluka je donesena na temelju, rekao bih nekakve akumulacije prigovora, koje sam doznao od oca nadbiskupa Marina Barišića, a nisam imao razloga ne vjerovati njegovim opaskama, kazao je provincijal fra Kodžoman.
Prema zakonima kanonskog prava, procedura za prodaju vrijedne nekretnine bila bi – odobrenje pastoralnog i ekonomskog vijeća župe, zatim odobrenje provincijala te konačno odobrenje nadbiskupa, pojasnio je don Ivan Čubelić.
– Koja je sve odobrenja imao stari župnik za prodaju župnog dvora s legatom, da li se moralo tražiti odobrenje Svete Stolice? – pitala je fra Šimina braniteljica.
– Ne znam, jedva da je uspio odgovoriti don Čubelić, kad je skočila tužiteljica i zatražila zabranu (što je sudac Lozina i prihvatio) pitanja koja nemaju veze s konkretnim slučajem, makar bi takva pitanja, odnosno odgovori na njih, mogli razjasniti crkvenu praksu.
Tko je vlasnik zemljišta?
Nije znao don Čubelić detalje o tom prethodnom slučaju prodaje crkvene nekretnine, niti zašto je fra Šime premješten, a bio je i nesiguran (ili se hinio takvim) u odgovorima na pitanja tko je točno vlasnik zemljišta u Baškoj Vodi, župa ili nadbiskupija. Zadovoljio je odvjetnicu Pedišić odgovorom da je župa tu samo neka vrsta upravitelja.
– Da li su odobrenja za sklapanje poslova davana usmeno ili pismeno, pitao je generalnog vikara odvjetnik Čeh.
– Do 2006. godine su bila uglavnom usmena, nakon toga su nam ugovore počeli vraćati sa suda tražeći pismeno odobrenje biskupije pa se tako nastavilo.
Nakon svećenika i redovnika, ispitani su član župnog Ekonomskog vijeća Matko Granić te kupac terena, Ivo Mikulić. Granić je ustvrdio da vijeće nije dalo Nimcu odobrenje za prodaju crkvenog zemljišta, dok je Mikulić kazao da je fra Šime imao vlasnički list i crkvena odobrenja. Nije ih osobno doduše vidio.
– Prije realizacije posla kupoprodaje zemljišta, brat i moj odvjetnik pregledali su svu dokumentaciju prema kojoj je vlasnik bila župa, a fra Nimac imao ovlasti za raspolaganje nekretninom. Također je posvjedočio da je fra Šimi rekao da se obrati Jasmini Bilonić u Splitskoj banci, nakon što su uplatili tranšu od milijun eura, a župnik mu kazao da namjerava sredstva oročiti.
