Mjesto gdje je 2009. godine život izgubila Lea Margan / Arhiva NL
Nino Margan, brat poginule Lee, ispričao je kako je gledao kako sestra hoda prema njemu živa i zdrava, da bi je drugog trenutka progutala tama. Skočio je i izvukao je van, ali joj nije bilo pomoći
RIJEKA U riječkom Županijskom sudu pred vijećem kojim predsjeda sudac Saša Cvijetić jučer je započelo dugoočekivano suđenje petorici optuženih za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti, a koji se optužnicom terete da su propustima u svome radu doveli do nesreće u kojoj je 2009. godine život izgubila 18-godišnja Lea Margan iz Pašca.
Djevojka je u padu u neograđenu i nezaštićenu građevinsku jamu zadobila teške ozljede glave kojima je, nažalost, nakon četiri dana borbe podlegla u riječkom KBC-u. Nesreća se zbila tijekom građevinskih radova na prometnici, za izgradnje kanalizacijske mreže naselja Pašac.
Na navode optužnice svi optuženi izjasnili su se kako se ne smatraju krivima te da će iznijeti svoju obranu i to u nastavku postupka. Tijekom uvodnih govora četvrtooptuženi Zvonimir Zubović zamolio je za riječ ističući kako smatra da su u njegovom slučaju optužili krivu osobu.
Preostali saslušani svjedoci također su izjavili kako jama ničim nije bila zaštićena, niti ograđena te da je »zaštita osvanula« tek nakon što je djevojka stradala. Posvjedočili su i kako je pored jame bio parkiran građevinski stroj i to na poziciji točno između jame i javne rasvjete zbog čega je taj dio bio loše osvijetljen. U tolikoj je mjeri zaklanjao svjetlost ulične rasvjete da je jedan od svjedoka morao otrčati kući kako bi uzeo bateriju.
Znakovi na cesti
Naveo je kako je zaključak inspekcije zaštite na radu da je isključiva odgovornost na izvođaču radova jer je takav zakon. Također, i kako su na gradilištu postojali znakovi kojima se preusmjeravaju vozila, kao i znakovi za pješake. Znakovi koji su bili postavljeni prema prometnom rješenju. Posebice je istaknuo kako je prema zakonu zaštite na radu koji je tada stupio na snagu bila definirana osoba za provođenje mjera zaštite na radu, kao i da je tu osobu trebao angažirati investitor, odnosno naručitelj.
Za prvi dan suđenja pozvano je osam svjedoka, među kojima i otac, majka te brat tragično stradale Lee Margan. Pored njih i nekolicina žitelja Pašca koji su imali neposredna saznanja o građevinskom radovima koji su obavljani nedaleko njihovih kuća, kao i o večeri kada je djevojka na slabo osvjetljenom dijelu ceste upala u građevinsku jamu. Obitelj Margan je netom prije tragedije proslavila vjenčanje njihova sina, a Lea je te kobne večer izašla iz kuće kako bi bratu pomogla nositi poklone.
– Bio sam vani, izvan kuće, kad me je zvala žena i rekla da je Lea pala. Otrčao sam dolje. Bila je sva u drhtavici, nešto je nesuvislo mrmljala. Nisam je htio dalje pomicati jer nisam znao je li joj ozlijeđena kičma. Dolazak Hitne pomoći činio nam se kao vječnost. Tamo nije bilo nikakve zaštite. Bio je nekakav lim, djelomično stavljen ispred. Da je bila bilo kakva drvena zaštita, ograda, ne bi mogla pasti. Nakon dana, dva, došla je neka druga ekipa i postavila zaštitu. Znak zabrane za vozila bio je na početku i na kraju gradilišta. Za pješake ne jer je to za neke koji su tamo stanovali bio jedini put. Daske ili stupići s trakama bili su postavljeni u prvom dijelu kako se hodalo, a kako se približavalo drugom dijelu, nije ih bilo, prisjetio se Lein otac Darko.
Optuženi su Miro Musa iz Zagreba, u vrijeme tragedije glavni inženjer gradilišta i tehnički direktor izvođača radova, tvrtke Dira gradnja, zatim Hrvoje Mišta iz Njivica, pomoćnik voditelja gradilišta i ovlaštena osoba za provedbu mjera zaštite na gradilištima, tada zaposlenik izvođača, tvrtke Rijeka gradnja, tvrtke s kojom je Dira gradnja zaključila ugovor. Trećeoptuženi je Davor Vrkić iz Šmrike, zaposlenik Dira gradnje i poslovođa na gradilištu, dok je četvrti na listi optuženih Zvonimir Zubović iz Rijeke, kao direktor riječke tvrtke House, ovlašteni nadzorni inženjer građevinskih radova. Petooptuženi je Valter Diracca iz Rijeke, glavni operativni izvršitelj imenovan od izvođača radova.
Zapela za lim?
– Te večeri moja je djevojčica otišla k bratu. Išla mu je pomoći donijeti cvijeće. Mi koji vozimo znali smo gdje su te rupe. Lea je znala da se tamo kopa, ali inače nije tuda prolazila. Tamo je bio jedan lim koji nije bio fiksiran. Bio je bačen i pretpostavljam da je zapela za taj lim i pala. Nije bilo druge mogućnosti. Izvukao ju je brat. Nije bilo ništa označeno. Možda na početku, na Orehovici. Navikli smo se bili na to i nitko nije išao za time da nema oznaka. Oko te rupe nije bilo ničega. Niti poklopca. Sjećam se da smo gledali koliko je to duboko, svjedočila je Leina majka Bernarda.
