Zbog manjka ljudskih organa za transplantaciju raste crno tržište; s njime rastu priče o ilegalnoj trgovini; zbog toga manje ljudi je spremno donirati svoje organe; što stvara manjak organa za transplantacije
ZAGREB » Kada bi se gledale samo službene statistike, u Hrvatskoj nema ilegalne trgovine ljudskim organima. Jasno, to što nešto službeno nije zabilježeno, ne znači da ne postoji. Ipak, gledano na planetarnoj razini, nezakonita trgovina ljudskim organima poprilično je mutan posao, o kojem se malo službeno zna. U posljednjih par godina u ovom dijelu svijeta tek je zabilježena istraga protiv pojedinih Kosovara koji su OVK (Oslobodilačku vojsku Kosova) koristili i kao dobru podlogu za trgovinu ljudskim organima. Čitav je slučaj na kraju urodio uhićenjem turskog kirurga Yusufa Sonmenza, koji je bio ključna osoba u vađenju organa.
»Dobro« vrijeme
Ukupno je, prema prijavi, 20 osoba došlo dobrovoljno dati organe, sve iz siromašnijih zemalja. Oni su došli dobrovoljno, jer im je obećana novčana naknada, ali nakon vađenja su ih najčešće otpravljali bez ikakvog novca. Sve je obavljano na privatnoj klinici u Prištini, a proces je u fazi suđenja.
Od 50 do 150 tisuća eura po organu Što se po svjetskim medijima može naći, čini se kako cijena organa varira od 50 to 150 tisuća eura. Cijena ovisi o kvaliteti »donora«, kvaliteti medicinskog osoblja, a na kraju i o hitnji tražitelja. To je cijena za krajnjeg korisnika, a sama osoba koja je spremna prodati organ najčešće dobije od 20 do 50 tisuća eura. Jedno vrijeme je Indija doživljavana »obećanom zemljom« za ovakve ilegalne rabote. No, s jedne strane su se indijske vlasti počele žešće boriti protiv toga, a s druge strane se pokazalo kako veliki broj ilegalnih klinika ima loše higijenske uvjete, koji su nerijetko dovodili do infekcija i osoba kojima su vađeni organi, i onih kojima su presađeni.
Ratovi su i inače »dobro« vrijeme za ilegalne trgovatelje organima. Tako postoji priča o 13 nestalih djevojaka s područja Doboja u BiH između 1994. i 1998. godine, od kojih se jedna kući vratila bez slezene i bubrega. Pored toga, zabilježeno je da je 2004. godine u bolnici u Velikoj Kladuši izvađen zdrav bubreg jednoj pacijentici. Kako navode BiH-mediji, oko svih tih slučajeva se vodila istraga, ali nikad nisu dovele do optužnica.
Treba kazati da je trgovina organima dosta sivo područje zakonodavstva. Primjerice, Velika Britanija je formalno zabranila klasičnu trgovinu organa tek 1990. godine, a Amerikanci su 1984. godine uveli zakon koji zabranjuje trgovinu organima uz novčanu naknadu. Ipak, postoji jedno krilo zastupnika u njihovom Kongresu koji se zalažu za ukidanje takvog zakona i stavljanja trgovine ljudskim organima u okvire relativno slobodnog tržišta. Izrael, primjerice, želi uvesti strogo zakonsko rješenje kojim bi se kažnjavalo posrednike dugim zatvorskim kaznama.
Ljudska prava
Poseban je slučaj Kina, koja je 1984. godine izdala pravilnik pod gotovo bizarnim naslovom – »Pravila o korištenju organa od pogubljenih osuđenika«. Takve se stvari striktno zabranjuju protokolima Ženevske konvencije, a Human Right Watch je zdravstvenim radnicima zabranio sudjelovanje u takvim kirurškim zahvatima. No, Kina je poznata po tome da ponekad baš i ne mari za ljudska prava.
Trgovina ljudskim organima, ali i mit o njoj, koji često nadrasta istinu, smanjuje i broj ljudi koji su spremni donirati svoje organe. Što stvara zatvorenu petlju: zbog manjka ljudskih organa za transplantaciju raste crno tržište; s njime dodatno rastu priče o ilegalnoj trgovini; zbog toga manje ljudi je spremno donirati svoje organe; što stvara manjak organa za transplantacije. Dobar dio medicinskog svijeta posljednjih desteljeća zbog toga dodatno radi na edukaciji ljudi, ne bi li ilegalnu trgovinu suzbili jednostavno dovoljnim brojem doniranih organa.
