TRENER SVIH TRENERA

Ćiro Blažević o Tuđmanu: “Nakon jedne utakmice došao je u svlačionicu, svi smo od sreće plakali”

Edi Prodan

Imaš nešto što malo tko ima: strahoviti talent za komunikaciju s masom na stadionu. U tom si dijelu apsolutni lider i zato drži se toga, stadioni su tvoja prirodna sredina - tako bi mi govorio Tuđman.



O politici pojma nemaš. Ne petljaj se u nju. Ali zato imaš nešto što malo tko ima: strahoviti talent za komunikaciju s masom na stadionu. U tom si dijelu apsolutni lider i zato drži se toga, stadioni su tvoja prirodna sredina. Tako bi mi govorio. Moram priznati da mi je godilo jer znaš što, naš je prvi predsjednik bio vođa, bio je autoritet koji nije baš često dijelio pohvale, odlične ocjene. Znao sam i sam da su stadioni i komunikacija s publikom moja jaka strana, ali njegove su mi ocjene stvarale dodatnu obavezu, njegovo se povjerenje naprosto nije smjelo prokockati.


Iako ne u najboljoj životnoj fazi, bolje rečeno Miroslav Ćiro Blažević je u iznimno teškoj, nadasve složenoj bitki za zdravlje, nema tog poziva na koji ne bi odgovorio. Javi se, srdačan, koliko god mu teško bilo, ne žali se, kratko iznese “zdravstveni bilten” i odmah kreće na temu. Kad je čuo kako razgovor s njime ide u posebni prilog posvećen 100. rođendanu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, svi tamni oblaci teškog zdravstvenog stanja nestaju u trenu.


– Kako ne bih volio razgovarati o mom odnosu s prvim hrvatskim predsjednikom, pa to je čast! Mene uvrstiti među sve silne političke i vojne veličine koje ste vjerojatno pozvali da povodom ovog značajnog jubileja govore o Franji Tuđmanu, pa to je, sine, čast!


Nezaobilazna karika




Jeste, ali Ćiro ne samo da je nezaobilazna karika u stvaranju niske najznačajnijih uspjeha hrvatskih sportaša, nakon proglašenja neovisnosti on je na jedan specifični način bio možda i u najvažnijem povijesnom suodnosu s Franjom Tuđmanom, čisti “jing-jang”. Njih su dvojica zapravo obavljala isti posao na drukčije načine, različitim metodama, na specifičnim područjima. Iako takvu funkciju nikad nije imao, Ćiro Blažević je bio fantastični nacionalni PR, majstor oblikovanja idealne slike Hrvatske u svijetu. Neki su čak skloni tvrdnji da ga se slobodno može proglasiti i jednim od najboljih hrvatskih ministara vanjskih poslova.


SNIMIO: VEDRAN KARUZA


Hrvatska je nakon proglašenja neovisnosti svoju prvu službenu nogometnu utakmicu odigrala 17. listopada 1990. Sve je moralo biti u domeni isključivo prijateljskih utakmica jer je priznanje od strane FIFA-e uslijedilo tek u srpnju 1992. S UEFA-om je odnos bio još i lošiji, sporiji, tako da je do službenog priznanja Hrvatske morala čekati sve do 17. lipnja 1993. Iako je Ćiro sasvim sigurno bio na listi sportskih miljenika Franje Tuđmana, prvi hrvatski izbornik, pa tako i osoba koja je vodila znamenitu, premijernu utakmicu protiv SAD-a, bio je Dražan Jerković, također apsolutno ugledno nogometno ime. Njegov mandat traje do sredine 1992. da bi se potom na toj poziciji izmijenili Stanko Poklepović i Vlatko Marković. No, s obzirom na to da je došlo do priznanja Hrvatske od strane najvažnijih nogometnih institucija, značilo je to da će se Hrvatska uvrstiti u jednu od kvalifikacijskih skupina za kontinentalnu smotru predviđenu 1996. godine u Engleskoj. Znao je Franjo Tuđman, kao pasionirani nogometni zanesenjak i standardni maksimirski “kibic”, koja je moć nogometa, tako da je najvažnija sporedna stvar na svijetu kod njegovog promišljanja Hrvatske zauzela stratešku poziciju unutar cjelokupne nacionalne politike. Hrvatska je, naime, 1994. godine konačno dobila kvalifikacijsku skupinu za EURO 96′. Bila je to poprilično složena grupa koju je predvodila Italija, dok su u njoj participirale još i Ukrajina, Slovenija, Litva i Estonija. Iako je to godina završnih priprema za Oluju, Tuđmanu je jasno da nakon oslobađanja mlade neovisne države slijedi njezina bitka za međunarodnu prepoznatljivost. Plasman u Englesku i dobar nastup na europskom prvenstvu značili bi nevjerojatnu promociju Hrvatske, jer kad si uspješan na nogometnom igralištu, vrata svijeta širom ti se otvaraju. U takvom promišljanju, kakve se god analize i ideje ispreplitale, odgovor koga odabrati za izbornika samo je jedan: Miroslav Ćiro Blažević! Osoba koja ne potiskuje svoju povijesnu, nacionalnu i političku identifikaciju, savršeni motivator, psiholog, trener… I bi Ćiro, dobiva reprezentaciju u ruke, dok mu je direktor najbolje hrvatske izabrane vrste još jedna nogometna veličina – Tomislav Ivić. I baš kao što se slagao mozaik najvažnijih vojnih stratega koji su imali 1995. godine provesti Oluju, na jednaki je način državni vrh 1994. godine slagao mozaik nogometne vrste. One kojoj će se povjeriti velike zadaće u promociji slobodne države.


– Franjo Tuđman i ja smo se upoznali 1982. godine. Nakon što sam trenirao meni uvijek dragu Rijeku, odlazim u Dinamo. Tamo me čeka sjajna nogometna generacija, no ono što je bilo tako jasno, ono što se moglo tako dobro osjetiti na svakom koraku, a silovito koncentrirano upravo na Maksimiru, bila je želja za novom emancipacijom Hrvatske. Iako se to tada nije spominjalo u medijima, jeste na nekim drugim, za javnost zatvorenim mjestima. Tuđman je pak bio veliki poklonik nogometne igre i odani navijač Dinama. Bio je često na tribinama, a kao osoba koja je za životnu misiju imala osamostaljenje Hrvatske, itekako je osjetio što je značio zanos stvoren zahvaljujući dobrim igrama Dinama i konačno, nakon preduge 24 godine, osvajanja titule. Bila je to te 1982. godine ne samo pobjeda Dinama, bila je to pobjeda Hrvatske. Svi su to tada spoznali. Oni kojima je bilo drago, i oni kojima je to bila noćna mora. To su bila vremena kad smo se naš veliki predsjednik i vojskovođa i ja upoznali, sjeća se Ćiro svoje uloge u sportskom i političkom životu Hrvatske.


Put bez povratka


Da, bilo je jasno mnogima da Jugoslavija putuje na put bez povratka. Titova smrt 1980. godine otvorila je procese koji su dugo, a najmanje od 1971. godine, nasilno, privođenjem, zastrašivanjem ili zatvaranjem, kao i fizičkim nasiljem primirivani. Činilo se to i umjetno zahvaljujući financijskoj pomoći sa zapada kojem je u strateškom cilju bilo očuvanje Jugoslavije. Kako god, najvažniji kohezijski faktor, Tito, svojim je nestankom otvorio proces ustavno legitimnog osamostaljenja republika sastavnica Jugoslavije. Bez pretjerivanja, možemo ustvrditi da je upravo Miroslav Blažević bio prvi koji je javno, na jedan silno masovan i euforičan način, to i pokazao. Franji Tuđmanu to na tribinama maksimirskog stadiona nije moglo promaći.


– Otišao sam kasnije iz Hrvatske u Švicarsku, ali ta 1982. godina i s njome probuđeni hrvatski zanos nisu se mogli izbrisati. Koliko se god opirali, iskru koju je zapalio Dinamo osvajanjem prvenstva više nitko nije mogao ugasiti. Dakako da naše upoznavanje i poznanstvo koje smo kasnije održavali nije bilo nigdje isticano niti poticano, jer bilo bi to preopasno. No kad je opet trebalo, predsjednik Tuđman i ja odmah smo se našli i jako smo dobro znali što nam je činiti, sjeća se Ćiro prelaska osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća.


»Mani se Ćiro politike, antitalent si za nju«

Uljudan, simpatičan, susretljiv – to je uglavnom Ćiro. Ali ista ta osoba znala je biti u svlačionici pravim diktatorom i apsolutistom, u »običnom životu« i strahovito tvrdoglav. Lijepo mu je Tuđman govorio, mani se Ćiro politike, antitalent si za nju. Uzalud si Franjo upozoravao! Kandidirao se Ćiro za predsjednika Hrvatske 2005. godine. Vjerovao je u drugi krug i pobjedu nad Mesićem. Osvojio je 0,86 posto, 17.947 glasova. Od 13 kandidata bio je deveti. Po drugi put pobijedio je Stjepan Mesić.

Nije Ćiro mnogo tih godina dvojio. Jer dok se većina sportaša i sportskih djelatnika poslovično kloni politike, ma koliko ih ona nerijetko iskorištava i njima manipulirala, Miroslav Blažević se apsolutno javno odredio i postao jedan od agilnijih članova i promicatelja HDZ-a. S obzirom na zanos koji je zavladao povijesne 1990. godine, baš kao i 1982. godine, Ćiro nije mogao promašiti.


– Nakon pobjede HDZ-a i formiranja države, predsjednik Tuđman me odmah pozvao na važne razgovore. Upravo zbog svega onog što je spoznao nakon mog vođenja Dinama 1982. godine i, neću reći utjecaja, ali svakako da sposobnosti komunikacije s masom, znao je da mi mora povjeriti vođenja naše najbolje nogometne vrste. Predsjednik Tuđman je jako dobro znao snagu, značaj i ulogu sporta u međunarodnoj afirmaciji države. Ali znao je i to da snagu nogometa, na unutarnjem i međunarodnom planu, baš nitko i ništa ne može nadomjestiti, ističe Ćiro.


Sam njegov dolazak na izborničko mjesto i prva, krajem ožujka, prijateljska utakmica na prepunoj Mestalli u Valenciji bila je senzacionalna. Hrvatska je pobijedila s dva naprema nula i najavila svoj nogometni pohod Europom. Još je senzacionalnija bila kvalifikacijska pobjeda nad Italijom u Palermu, koju je, istina, vodio direktor reprezentacije Tomislav Ivić jer je Ćiro odrađivao kaznu suspenzije, baš kao što se, na koncu, nakon svih zamki kvalifikacije koje su imale i neke ne baš dobre utakmice, primjerice remi protiv Litve, vrlo jasno razaznavalo rađanje moćnog kulta hrvatske nogometne reprezentacije. Odlazak na Euro u lipnju 1996. godine za sobom je povukao i jako veliki broj navijača, koji su također došli do sporazuma: kad igra Hrvatska, ne postoje bilo kakve razmirice inače naglašene na domaćim ligaškim utakmicama.


– Englesku smo otvorili pobjedom protiv Turske što nam je silno mnogo značilo. Grupa je bila teška, Danci kao prvaci i uvijek maestralni Portugalci, ali mi smo bili – Hrvatska. I opet velim, da nije bilo nekih situacija u utakmici četvrtfinala, možda bismo već tada, 1996. godine jako daleko dogurali, sjeća se Ćiro.


Čileanska omladina


I potvrđuje kako je Tuđman forsiranjem njegovog postavljanja na čelo reprezentacije bio potpuno u pravu. Imao je, istina, Blažević sjajnu reprezentaciju čiju je osnovu činila “čileanska omladina”, ali pronalazio je i niz hrvatskih igrača razasutih Europom koji su za većinu bili “ispod radara”. Dakle, nedvojbena je činjenica da je Ćiro igrački imao sjajne pojedince, ali ono gdje je baš on bio maestralan, bilo je stvaranje kohezije među igračima te uvjerenje kako cilj njihove igre jeste sportska pobjeda, ali još i daleko više sreća nacije i promocija Hrvatske na globalnom planu.


– Velim, mogli smo daleko i u Engleskoj, ali samo dvije godine kasnije došlo je vrijeme za izravnavanje računa s Nijemcima, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Prema Lyonu je krenula čitava Hrvatska, došao je i predsjednik Tuđman. Bio je s nama na ručku, da bi uslijedila jedna od veličanstvenijih utakmica Hrvatske svih vremena. Pobjeda od tri naprema nula. Predsjednik je nakon utakmice posjetio igrače u svlačionici. Svi smo od sreće plakali. Bilo je otvoreno polufinale s domaćinima, moji snovi puta na sam vrh globalnog nogometa su se ostvarivali. Ma fantastično, prepričava Ćiro svoja sjećanja najvažnijih susreta s Franjom Tuđmanom kojem je danas stoti rođendan.


I inače je ta 1998. godina imala svu silu simbolika u sebi. Matici zemlji vraćen je Vukovar, Hrvatska je bila cjelovita, polako se vraćala mirnodopska gospodarska slika. Osjećala se i najava značajnijih promjena, od političke organizacije države na niže. Dolazi do problema sa zdravstvenom slikom predsjednika Tuđmana, a Ćiro nakon euforične 1998., kad je Hrvatska doslovno gorjela u nikad većem jedinstvu i zanosu, doživljava neuspjeh u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Nizozemskoj i Belgiji te biva smijenjen. Iz naše skupine na Euro 2000 putuje Jugoslavija, iste te 1999. godine, svega dva mjeseca nakon kvalifikacijskog kraha, umire Franjo Tuđman.


– Nikad, ali baš nikad, pa ni onda kad ga se pozivalo u pomoć, nije mi se predsjednik Tuđman miješao u posao. “Gurao” nekog igrača koji bi možda njemu ili ljudima oko njega bio po volji. Znao je reagirati, komentirati, ali nikad ništa više od toga. Sve je vrijeme bio baš onakav kao na početku: “Ćiro, ne miješaj se u politiku jer nisi za nju. Ali drži se nogometa jer si u njemu najbolji”. Učinili smo mnogo, sve do današnjih dana Hrvatska je jedna od najmoćnijih reprezentacija svijeta. Tako će i ostati, naglašava nam Ćiro.


Hrvatske kockice


I u pravu je. Pobjede protiv Danske u Engleskoj, kao čista nogometna poezija, i protiv Njemačke u Lyonu, kao vrhunska nogometna strategija, učinile su od Hrvatske, samo šest, odnosno osam godina prije potpuno nepostojeće države, jedan od najpoznatijih nogometno-političkih pojmova na svijetu. I da, koliko god Ćiro, kao i mnogi drugi, držali Franju Tuđmana vrhunskim strategom u objedinjavanju Hrvatske, zajedništvu što je omogućilo stvaranje vojne, ali i svake druge snage za pobjedu 1995. godine, teško je zamisliti kojim bi to sve putem išlo da nije bilo i Miroslava Ćire Blaževića. Sve ono što je vojno-politički postignuto 1995. i 1997. godine, kad je došlo do mirne reintegracije Podunavlja, Ćiro je maestralno kapitalizirao i samo njemu svojstvenom “marketinškom” genijalnošću isporučio svijetu. Šukerov dres, i općenito hrvatske “kockice”, postali su globalni proizvod apsolutno pozitivnog predznaka.


Osjetio je to “kibic” Franjo još 1982. godine, da bi kao predsjednik Franjo Tuđman početkom devedesetih i posebno 1994. godine, kad Miroslav Ćiro Blažević postaje hrvatskim izbornikom, to i potvrdio: ako se itko može nazvati genijem sveukupnosti nogometne taktike, to je svakako osoba koja je s bijelim šalom oko vrata anticipirala sve ono što će se dogoditi na istom prostoru devedesetih godina. Vojskovođa s nogometnih terena, Ćiro legenda.