Programska deklaracija IDS-a od 28 točaka, nastala prigodom osnivanja stranke, za mene je biblija političkog djelovanja. A ona jasno ističe, uz vrlo poznata nastojanja za regionalizmom koji vodi prema visokom stupnju lokalne samouprave ili autonomije i kako je IDS jamstvo izgradnje građanskog društva.
​Koliko se sjećam, baš nigdje nije stajalo kako će IDS postati politička partija sazdana na nepotizmu u što se sustavno pretvarao od početka ovog tisućljeća. I upravo stoga, iako mi dakako obitelj i prijatelji, možda i s razlogom, govore da »nisam normalan« što se u svojoj 78. godini života ne prestajem boriti za dolazak na čelne pozicije grada Rovinja kako bih izvorne stavove IDS-a konačno proveo u djelo, ja ne posustajem ni u godinama kad veći dio moje generacije više ne planira baš ništa.

Ponos i prkos

Dojurio je na biciklu. Moderno odjeven. S »dandy« elementima. Jasno dajući do znanja kako se čitav život bavi poslom na koji malo tko može utjecati. Bruno Poropat rovinjski je arhitekt, osoba iznimno poznata i priznata u tim krugovima kao i mnogo šire. Ponos i prkos. Ostavlja bicikl na platou ispred hotela Park, najzanimljivijeg takvog zdanja u Hrvatskoj.

– Ante Vlahović je u jednoj mjeri spasio Rovinj. Da je po našim političkim garniturama, bili bismo jedan od sasvim običnih jadranskih gradova kojeg bi od prosječnosti spašavalo samo unikatno nasljeđe starogradske jezgre. Srećom on je imao viziju. Ipak, da budem do kraja iskren, Park je unikatan hotel, ali lokacija na kojoj se nalazi, ne zato što mu je pogled na Rovinj fascinantan, nego zbog njegove sraslosti s trenom više bi pristajali na nekom potpuno izdvojenom, krševitom terenu. Recimo najsretnije ga prilagođenog vidim negdje u Dalmaciji, na Pelješcu možda, pojašnjava nam Poropat.

Dogovaramo se kako ćemo dio razgovora provesti – šetajući. Uz plaže koje koriste gosti Monte Mulinija i Poropatu najdražeg rovinjskoh hotela – Lone.

Kako povijest bilježi, Poropat napušta IDS uoči lokalnih izbora 2001. godine. Tvrdi, kako je njegov politički razvojni put imao je jasnu putanju.
– Bio sam jedan od osnivača IDS-a, uslijedila su dva mandata, od 1993. do 2001. godine, na mjestu županijskog vijećnika i predsjednika Odbora za prostorno planiranje i zaštitu okoliša, najvitalnijeg i najvažnijeg odbora u Skupštini Istarske županije. U ta dva mandata donijeli su se temelji razvoja i zaštite prostora Županije, kako bismo od 2001. godine, između ostalog, počeli primjenjivati te odredbe i u Rovinju.

Na žalost, na valu uspjeha nastalog izbornom pobjedom 3. siječnja 2000. godine, IDS se potvrđuje u političku partiju kojoj je aspiracija, a to se danas najbolje vidi, u cijelosti preuzeti kontrolu nad svim političkim i gospodarskim tokovima Istre. Tu im se ja, jer osoba sam koja uvijek slijedi svoje stavove i instinkte, nisam više uklapao pa me se maknulo. Naravno, odmah sam izašao iz IDS-a, ali ne i iz politike. Postao sam dio stranaka ili nezavisnih lista koje su u sebi imale cilj izgradnje građanskog društva u Istri, pojašnjava Poropat.

Dijelom se s njime slažemo, no i izvorna, famozna priča sastavljena u 28 poglavlja Deklaracije, ima slične stavove koje je, u velikoj mjeri, i sam IDS imao kao cilj. Put do autonomije ili visokog stupnja lokalne samouprave i demokracije u svakom slučaju kalkulira se velikom kontrolom gospodarstva i prostora. Jer bez financijske autonomije, o političkoj se ne treba ni sanjati.

– Ali zaboravljate da se u svemu tome nikad, ali baš nikad ne smije zaboraviti na ravnopravnost, pa i materijalnu, koju donosi težnja za stvaranjem građanskog društva. Riječ je o danas najboljem političkom uređenju, upravo onom koje nam je davnih dana poslala Atena. Ne može se i ne smije do prevlasti dolaziti političkim sredstvima, pritiscima, odbijanjem polemika i uvažavanja drugačijih mišljenja. IDS je izdao tu komponentu, on je građansko, koje jamči i najviši stupanj poštivanja svih mogućih manjinskih pitanja, podredio političkom. Ili da skratim – nije mu više bilo važno kakav si po svom znanju i zalaganju, neko koliko si spreman bespogovorno slušati. Biti poslušnikom. A tu vam se otvara fantastičan poligon za razvoj nepotizma. »Koliko god bio pametan i sposoban, nemoj njega jer je prgav. Imam ja jednog mog, on sluša i radi što u se kaže.« To vam je bilo skretanje IDS-a koje je krenulo pred dvadeset godina i danas pokazuje svoje pravo lice i rezultate, rezolutan je Poropat.

Lijep, ali ne za život

Kompariramo li njegovu dob i materijalnu neovisnost s gorljivom željom da i danas, dakle vrlo blizu devetog desetljeća života, mijenja svijet na bolje, moramo priznati da u nama izaziva svojevrsno divljenje. Koje dakako prikrivamo kako razgovor ne bi skrenuo u neželjenom smjeru. Naprosto, Poropat ne niže faktografiju, ne slaže svojevrsnu istarsku političku povijesnu čitanku nego na izniman način isprepliće događaje iz bliže prošlosti s efektima koji se vrlo zorno vide danas. Kod njega povijest uistinu jeste – učiteljica života. No, s obzirom da se kandidirao, uvjeren u pobjedu, i za izbore do kojih nas dijeli svega nekoliko dana, zanima nas kako on to vidi Rovinj kojeg će kao gradonačelnik nastaviti izgrađivati. Zapravo, razmišljamo, kakve to uopće i mogu biti ideje koje jedan od najvećih bisera Mediterana mogu dograđivati u nekom novom, još boljem smjeru?

Pa za većinu posjetitelja Rovinj, od starog grada do Maistrine hotelske niske, ili funkcionalno preuređene industrijske baštine što ugošćuje neke od najznačajnijih hrvatskih medijskih festivala s velikim međunarodnim ugledom, predstavlja – san snova.
– Sve u redu. Rovinj je poseban. Ali takav je oduvijek. Ovo čemu se vi divite, i nama je lijepo, ali u Rovinju treba – živjeti. Na tu komponentu zaboravljaju svi koji ga turistički posjećuju. U Rovinju je prema evidenciji oko 450 mladih ljudi koji imaju potrebu doći do svog stana. A kako to ne mogu učiniti, jer stanova ne da nema po normalnim cijenama, nema nikakvih, ne osnivaju obitelji, pa rješenje nalaze u iseljavanju. Koliko god neki grad bio lijep, ako u njemu ne možete riješiti egzistencijalna pitanja, što činite? Iseljavate tamo gdje ćete se moći realizirati! Rovinj na taj način demografski propada, nestaje, nema ni radne snage za sve ove čudesne hotele uz koje smo šetali.

Bruno Poropat i Edi Prodan
SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Moj je plan, a može ga se vrlo lako realizirati, da se izgradi potreban broj stanova, kako bi se mladima omogućilo sve ono što ih pripada – obitelj, djecu, ugodan život. Jer posla u Rovinju ima. Naravno, ne bih te stanove gradio na nekoj periferiji, na lošim lokacijama. Ne, teren na kojem bi niknuli ti stanovi je na potezu od tvornice »Mrina« prema području gdje se nalazi kamp Porton Biondi, uz samo more, naglašava Poropat.
Slažemo se dakako s njime, no malo nas i čudi. Pa bilo je sličnih inicijativa u okviru POS-ovske stambene politike pa s znalo događati da ljudi s viškom novca, da ih dalje ne elaboriramo, pokupuj te stanove i pretvore ih u apartmane za rentanje. Ili ih u podstanarskom sustavu iznajmljuju tim istim, prije spominjanim, mladim ljudima.

– Ne brinite, pa nisam ni ja naivan. Itekako sam svjestan u kakvom korumpiranom društvu živimo. Najprije, stanovi bi se gradili za potrebe građana grada Rovinja, koji su bez stana. Mjesto života morao bi biti Rovinj. U slučaju odustajanja od stana iz raznoraznih razloga prvenstvo prvokupa ima zadruga-poduzeće koje upravlja stanovima, koje ih je i izgradilo. Sustavom kontrole isključili bismo manipulacije i mešetarenje, istinski bismo omogućili samo mladima da žive dostojnim obiteljskim životom na lijepoj lokaciji s pogledom na more i Rovinj, pojašnjava Poropat.

​Ruševine za kunu

​​- Mi moramo pokazati da smo u trećem mileniju proširili naš grad obalom kako je i tipologija naložila. Tu su stambene etaže i poslovna prozemlja, obala, šetnica, luka s vezovima. More i pogled na zapad. O čemu pričamo? Istra se razvila, Istra je napredna… Je, naravno da jeste, čovjek bi bio zlonamjeran da to ne vidi, ali jednako je tako nemoguće ne vidjeti da je Istra, pa i uz samo more, prepuna – ruševina. Da o unutrašnjosti, selima i ne govorimo. Moja vam je ideja da se sve takve zgrade, one koje desetljećima propadaju i kojima se ne može identificirati vlasnike, kad bi se moglo valjda se zgrade i ne bi rušile i propadale, popiše te da im se omogući novo, realno vlasništvo.

Nakon toga, jer interes je velik, ali svi odustaju jer je nemoguće riješiti pitanje vlasništva, takve bi se objekte ponudilo po kunu svima koji žele u njih ulagati. Dođe li do toga da se kojim slučajem pojave stari vlasnici, novi bi ih morali obeštetiti po vrijednosti koja je bila zabilježena prije promjene vlasništva i ulaganja koja su se potom dogodila. Primjerice, za kunu kupujete ruševnu zgradu čija je vrijednost evidentirana na 100 tisuća kuna. Vi u nju ulažete milijun. Pojavi li se vlasnik, isplaćujete ga sa – sto tisuća kuna i vi ste potpuni novi vlasnik. Zaštićeni ste i prije, ugovor je takav da netko tko se pojavi ne može zahtijevati da mu se kuća vrati. Ne, svojim je odnosom i dozvoljavanjem propadanja pokazao da mu do nje i nije bilo stalo.

Na taj bi način do vlasništva, nekretnine u Istri mogli doći ljudi iz ostalih dijelova Europe – primjerice na jugu Portugala ili u španjolskoj Andaluziji je mnoštvo Engleza i Skandinavaca koji tamo žive svoje umirovljeničke dane – baš kao i ljudi iz drugih krajeva Hrvatske koji u Istru nerijetko dolaze kao »sezonci«. Pa i esuli koji više u Istri nemaju imovinu, ali imaju emociju prema njoj. Ma sve vam je to tako jednostavno: Istra danas na žalost ima samo 200 tisuća stanovnika. A mjesta ima za 300 tisuća. Takvom revitalizacijom propadajućih nekretnina naprosto bi se dalo zamah novom razvoju i prosperitetu Istre, pojašnjava svoju ideju Poropat.

​Agrarna reforma

A iako svom dandy lookom, kao i činjenicom da mu je arhitektura zanimanje, a i ona ima apsolutno iskristalizirane posebitosti osoba koje se njome bave, ne sugerira da ga zanima poljoprivreda, drugi dio njegovog plana za Rovinj uključuje baš to – agrarnu reformu. Ne naravno u smislu koji taj pojam budi kod onih kojima je poznata priča iz godina nakon Drugog svjetskog rata, nego ona današnja što zapušteno zemljište pretvaraju u – hranitelje.

– Moje vam je podrijetlo, na što dakao jasno upućuje i moje prezime, s Ćićarije, iz Trstenika. A čime su se bavili Ćići? Pa stočarstvom, ovčarstvom dakako. Davno smo doselili u Rovinj, ali geni su očito geni tako da smo se oduvijek bavili i zemljom. Imamo nekoliko svojih hektara, a u zakupu nam je i jedan već prostor na kojem uzgajam autohtone sorte vinove loze. Na rovinjskom su se području uzgajale isključivo crne sorte – i maslina. Zemlju se mora poštovati, ona ne smije biti zapuštena, ona nas hrani. A na rovinjskom području je oko 1.700 hektara zemlje u državnom vlasništvu što polako postaje nepristupačna šikara. Od plodne i korisne pretvara se u divlju.

I to tu blizu, nadomak Rovinja. Moj je plan da se ona po povoljnim uvjetima, i na dugi niz godina, preda na upravljanje ljudima zainteresiranim za poljoprivrednu proizvodnju kojoj je Rovinj apsolutno sigurno tržište. Također, dozvolio bih da se na na tim česticama izgrade i manje zgrade koje bi služile kao spremište, ali zašto ne i kao mjesta gdje težaci mogu boraviti i prespavati. One koji bi imali u zakupu veće površine, potaknuo bih i na izgradnju – stancija. Naprosto organizacijski i provedbeno preslikali bismo ono što je postojalo i u prošlosti. Dobili bismo na taj način podlogu za apsolutno zdravu hranu, a sve bi utjecalo i na daljnji rast gastronomskih posebitosti Rovinja na čemu se itekako zasniva razvoj modernog turizma, pojašnjava nam Poropat.

Pogubna politika

I zaključujemo da je u njegovom slučaju uistinu riječ o fenomenu. Ne samo da je dojurio na biciklu – »a kako bih se inače mogao kretati Rovinjem koji je prepun rampi, svi vam nešto brane prolaz, sve se naplaćuje, život bez ovakva dva ekološka kotača bio bi mi nezamisliv« – nego svojim idejama zapravo šalje poruke spasa. One možda nisu toliko uočljive u samom Rovinju koji je po svime elementima standarda na samom hrvatskom vrhu, nego čitavoj – Hrvatskoj. Zemlji koja iznad svega ne voli svoju zemlju i svoje ljude. Jer, kakva je to zemlja koja se ni najmanje ne uzbuđuje što ju u tisućama napušta njezina budućnost?! Uostalom, koliko god Rovinj bio bogat, u pravu je Poropat, ne mogu li do svog »gnijezda«, i njegova će ga mladost napustiti i otići tamo gdje je moguće pod normalnim uvjetima doći do topline samo svog – doma.

– Kad dobijemo izbore, odgovor na svako pitanje upućeno gradskoj upravi dobivat će se za dan, dva. Sve će se temeljiti na dobrim revidiranim dokumentima prostornog razvitka, gdje mi je bila uloga i kod izrade Prostornog plana Istarske županije. Neće postojati odgovori – ne, to se ne može. Nije ni danas problem u ljudima koji rade u Gradu, oni su stručni i pošteni, ali na žalost moraju raditi onako kako im se naredi. Ja im neću naređivati, ostat će na svojim radnim mjestima i ponašati se onako kako im to njihova stručna sprema i znanje »naređuju«. Vjerujte mi, meni i ljudima koji bi dominantno činili buduću gradsku upravi, ne nikako »vlast«, na prvom bi mjestu bilo građansko društvo kao i valorizacija svih potencijala koje Rovinj ima. Znam, pa mogu i ovi današnji graditi stanove i potaknuti korištenje državnog zemljišta. Ali oni to neće. Zašto? Zato što te terene, posebno pozicije koje sam istaknuo za izgradnju stanova za mlade, čuvaju za potrebe mešetarenje. Što je IDS-ova najdraža politika? Pa sjetite se samo Dragonere i zemljišta na vodnjanskom području.

Rovinj je privlačan i bogat grad, jasno vam je kakve bi se provizije mogle ubrati na njegovom zemljištu! Njih ne zanima što se na taj način radi najprije demografska kasnije i privredna i svaka druga razvojna katastrofa. Ma kakvi, samo provizije, zarade u mutnom. Kad se takvu politiku makne sa scene, napredak je nezaustavljiv. Istra bi se bez te i takve politike mogla konačno početi razvijati. Ona danas jeste najbolja u Hrvatskoj, ali uzorak s kojim se uspoređuje je u svim tim pogledima jako loš, da ne kažem katastrofalan tako da i nije teško biti najbolji u takvom društvu, zaključio je naš razgovor Poropat.

I što još? Odjurio je, pomalo nalik, zbog frizure, na Christophera Lloyda, ravno u – budućnost. Da, baš tako, većina postavki koje krase Poropatov predizborni program mogla bi se definirati kao i Lloydova najpoznatija filmska saga – povratak u budućnost. Revitaliziranje ideja i postavki života te privređivanja iz prošlosti u funkciji bolje budućnosti. Uistinu – ne mora uvijek biti da mladost donosi progres. Bruno Poropat, nezavisni kandidat za gradonačelnika Rovinja za to je najbolji dokaz.