Foto: Promo
Razgovarali smo s Jelenom o mogućem povratku na Euroviziju, samopouzdanju, aknama, gotovo cjeloživotnom pjevačkom putu i transformaciji u Meduzu.
povezane vijesti
Jelena Žnidarić, poznatija pod umjetničkim imenom Zsa Zsa, naša je mlada i perspektivna pjevačica koja je prvi javni nastup imala sa samo pet godina, a nedavno je pod maskom Meduze postala i pobjednica prve sezone popularnog showa “Masked Singer”.
Možda niste znali, ali Jelena je sa samo 11 godina osvojila drugo mjesto na izboru za dječju pjesmu Eurovizije 2006. godine, a danas svojom simpatičnošću i pozitivnošću privlači pažnju medija te polako, ali sigurno postaje jedna od najtraženijih izvođačica.
U proljeće 2015. godine prijavila se u glazbeni show “X Factor Adria” i, premda nije imala visok plasman, zapela je za oko velikim glazbenim imenima te je započela uspješnu pjevačku karijeru.
GUŠTALA SAM NA NAJJAČE
Suradnja s Damirom Kedžom na nagrađivanoj pjesmi “Sve u meni se budi” ostavila je trag na domaćoj glazbenoj sceni, što nastavlja raditi i svakim novim singlom.
Razgovarali smo s Jelenom o mogućem povratku na Euroviziju, samopouzdanju i aknama, gotovo cjeloživotnom pjevačkom putu, transformaciji u Meduzu i iskustvu u “Masked Singeru”, i o brojnim drugim temama.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako vam je bilo pjevati ispod maske i kako biste opisali cijelo iskustvo sudjelovanja u “Masked Singeru”? Je li bilo vruće ispod maske?
– Izazovno i predivno! Jako sam se zabavljala mijenjajući glas i načine pjevanja, čak do te mjere da mi je ušlo u naviku pjevati kao Meduza i tu i tamo na koncertu ona izađe van u pjesmama!
Otkrila sam samoj sebi još neke nove kanale pjevanja i iznenadila samu sebe u nekim situacijama, tako da mogu reći da mi je pomogla da malo izađem iz kutije i otkrivam svoje mogućnosti – to je ono što rijetko radimo u svakodnevici jer nekako zapnemo u zoni komfora. Ovo je skroz ivan komfor zone pjevački, a izvođački je najljepše na svijetu jer ti nitko ne vidi lice ni identitet i nije te sram apsolutno ništa. Primjerice, imam sram od plesanja jer smatram da ne znam dobro plesati, a sad sam jedva čekala koreografije, iako me kostim ponekad malo sprečavao u pokretima. Nekako se zaljubiš u tu masku i baš sam guštala na najjače!
Je li bilo teško jedan dan biti Jelena, drugi Zsa Zsa, a treći Meduza?
– Moram priznati da sam se fakat malo pogubila! Bilo je teško obavljati sve normalne svakodnevne obaveze koje imam i dolaziti na probe i snimanja, a pritom sve u tajnosti – pa sam imala problema s objašnjavanjem ljudima zašto nemam vremena i ništa ne stižem. Ali trebalo mi je to u životu!
Meduza me spasila od ozbiljne depre i svih nekih stvari koje su se počele nazirati prije showa. Previše sam čitala vijesti o ratu i bilo je ozbiljno do mjere da sam počela imati anksiozne napadaje iz sna i nisam funkcionirala u društvu uopće, samo strah 24/7, čak sam prestala i pjevati. Ali eto! I Jelena i Zsa Zsa su spašene, sad sam se “upgradeala” i zovem se Meduzsa (smijeh).
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Je li Meduza bila vaš prvi odabir ili ste htjeli biti neki drugi lik? Ako nije bila prvi izbor, je li onda Meduza “srasla” s vama?
– Na prvu sam htjela biti Punjena Paprika, haha, naravno, zašto bih ja ikad bila ženstvena. Uvijek odem u tom smjeru jer sam navikla biti mali frajerko, to furam, ali zapravo u meni čuči mala curica i dama, rekla bih – po potrebi kad nosim haljine. I onda smo se nekako složili da bi bilo fora da budem Meduza, jer je to ono što ljudi na van ne poznaju – krhka, ženstvena, zanosna, nježna i diva.
Kroz Meduzu sam htjela biti ono što zapravo stvarno jesam u dubini, ali ne pokazujem na sceni. Uglavnom, po putu sam shvatila jako puno, ne sličnosti, već da smo identične – cijela je šljokičasta, ja OBOŽAVAM šljokice, ljubičasta je, a to je boja Marrubija (mog skincare brenda), ima i narančaste – to mi je definitivno jedna od najdražih boja…
I ima klobuk, povezujem to sa šeširima koje stalno nosim i moram reći da sam čak počela imati isti tik popravljanja šešira/klobuka. Netko tko me dobro zna, mogao me odmah prepoznati po tom pokretu. Uglavnom, kažem vam, Meduza i ja smo jedno i zovemo se Meduzsa.
Je li itko slutio da ste iza Meduzine maske vi? Je li vam bilo teško skrivati tu “tajnu” čitavo vrijeme?
– Sestra! Drugu sestru sam prevarila i uvjerila da je Antonela Doko, a ona me čak bila mjerila za kostim, pa sam joj lagala da će mi Zigman raditi haljinu za spot!
Mami sam rekla jer je jadna bila na sve strane i nije stigla gledati pa mi je bilo žao… Bila je uzbuđena svaku subotu kao da imam neki životno važan nastup, ali mogu vam reći da i je, Meduza mi je donijela dosta dobrih stvari! Uglavnom, mama je prvo mislila da je to Vlatka Pokos. Bilo mi je teško pred kraj, na početku je bilo zabavno i lako šutjeti, ali na kraju sam baš imala potrebu vikati po gradu da sam ja Meduza!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako su izgledali vaši glazbeni početci? Koji su vas glazbenici inspirirali? Jeste li oduvijek znali da želite biti pjevačica?
– I kroz emisiju smo u “tragovima” i Meduzinoj priči puno spominjali Christinu Aguileru, jer ona je bila moj najveći idol u djetinjstvu i puno toga sam upila od nje – što stilski, što se tiče pjevanja, što stanja uma koje moraš imati u ovom poslu. Kasnije sam otkrila cijelu američku scenu i ostala sam oduševljena. S obzirom na to da sam do 7. godine slušala i pjevala samo međimurske, dječje i domaće pjesme, a do 7. razreda – kad sam otkrila Christinu, samo hrvatsko jer nisam znala pričati engleski.
Zbog Christine sam i to naučila polako. Obožavala sam i Vannu, Vesnu Pisarović, neke pjesme Emilije Kokić su mi čisto djetinjstvo… Ivana Kindl, Lana Jurčević… Oduvijek sam znala da želim biti pjevačica, to nikad nije bilo upitno. Pjevam od 5. godine i za mene je to srž života – moj ispušni ventil, sreća, posao, hobi i lijek za dušu.
Prije nego ste zaplovili solističkim vodama, godinama ste pjevali back vokale Željku Bebeku, Lani Jurčević, Ivani Kindl… Kako vam se svidjela suradnja s tim glazbenicima i kakve uspomene imate iz tog vremena?
– Sve bih ponovila, uvijek! Sjećam se da su mi govorili zašto pjevam back vokale, da sam ja glavni vokal i moram stajati naprijed – nije da nisam to sanjala, ali sam proživljavala i upijala sve energije na pozornici i kad sam bila back, samo bez ikakvog stresa jer ionako ti nitko ništa neće primijetiti ako pogriješiš.
To je onaj ”bubreg u loju” posao, ali ne mislim da je to loše, samo je gušt – zona komfora koja je predivna. Dobro mi je krenulo kao back vokalu, dobivala sam razne pozive od raznih pjevača i, iako sam već imala stilski miks koji ja kao izvođačica ne pjevam, guštala sam u različitostima, npr. rocku s gospodinom Bebekom. Upoznala sam scenu iz raznih kuteva. No neke sam morala odbiti da ipak zadržim svoj pop/R’n’B status i ne odem u skroz “krive” vode.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kada ste shvatili da je stiglo vrijeme za solističku karijeru?
– To se dogodilo s pjesmom “Sve u meni se budi”. Uvijek sam shvaćala da ću biti i želim biti solo, samo nisam točno znala kako, nije me ni privlačila hrvatska scena, zato sam toliko guštala u back vokalima, a sa strane sam pripremala album na engleskom i put u Ameriku. Na kraju se sve preokrenulo i nije mi žao, iako me još vuče ta Amerika, samo zato što tamo imam više stilske slobode kao pjevačica, tu se moram malo prilagoditi jer ljudi imaju specifičan ukus za glazbu, onaj nostalgičan za onim dobom koje sam i ja slušala.
I to je predivno, samo što se ja kao pjevačica ne nalazim u tome i želim napraviti nešto novo. Pokušavam i trudim se, možda i uspije, možda ne, ali bitno je da guštam i da ne prodajem kompletnu sebe. Radim kompromise. Ali na engleskom neće biti kompromisa!
Jedna ste od rijetkih javnih osoba koja je otvoreno pričala o svom iskustvu s aknama i zasigurno ste pomogli brojnim ljudima da se barem pričanje o tome normalizira. Što je, po vama, bilo najteže oko liječenja akni, a što vam je najviše pomoglo?
– Ne mogu vam opisati koliko sam duševno ispunjena od kada sam progovorila o tome i koliko mi je sve, pa i glazba, dobila neki viši smisao i misiju. Oslobodilo me kompleksa koji sam nosila godinama, a najljepše mi je kad mi se netko javi i kaže mi da ga je ta moja priča ohrabrila i motivirala da prihvati i svoje male savršene nesavršenosti.
Živim za te priče, zato sam i pokrenula Marrubi. Kroz njega širim poruke koje netko možda sad treba čuti, a ne samo “kupi, kupi, imam brutalan proizvod”.
Ja živim od glazbe, tu mi je važno da ljudi stvore osjećaj zajednice i pomoću te iste zajednice osjećaj prihvaćanja, da nisu sami, da se zajedno borimo protiv svojih kompleksa i da je na kraju dana apsolutno sve okej. Uz sve to, naravno, imam i taj proizvod – Recovery Oil ulje koje je formulirano prvenstveno za mene kada sam pokušavala izliječiti prištiće – i jesam, samo uz pomoć toga, a sada pomaže i mnogim drugim curama i dečkima i to mi je najveća plaća i punjač za dušu.
Puno vremena mi odlazi na to, nisam još snimila ni pjesmu, a ljeto je, ali vjerujem da Bog ima plan za sve i vodi me na mjesta gdje trebam biti. Ja sam prepuštena tome i marljivo radim, a putevi me odvedu, do sad dokazano, na sva meni dobra i potrebna mjesta – da nešto naučim na vlastitim greškama ili budem nagrađena za upornost.
Kad jednom naučiš gledati sebe kroz oči, u dušu, kao osobu koja je dobra, vrijedna, marljiva, uporna, ali i krhka – ali se trudi, onda u cjelini shvatiš svoje biće i da je ovo jako mali dio koji će nekome tko te gleda na isti način koji sam sad opisala biti potpuno nevažan i nevidljiv. Jer to ne oblikuje tebe. Ti nisi tvoja kosa i koza i odraz u ogledalu. Puno si više, nešto kao svemir! Beskraj mogućnosti! Nemoj se ograničavati zbog toga i nadam se da se i ne ograničavaš.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako je izgledao vaš put samopouzdanja? Jeste li oduvijek bili samopouzdani ili je to bio proces koji je trajao? Kako izgraditi samopouzdanje i biti sretan u svojoj koži?
– Dug, dug proces! I dan-danas se borim, imam puno kompleksa… Ali učim i pričam o tome ponekad, pa mi je lakše kad nađem nekog tko suosjeća i shvaća moje muke u glavi… Izgraditi ga možeš jedino tako da digneš glavu, prihvatiš to, pa makar i na silu na početku – ali samo da osjetiš koliko druge zapravo nije briga i da smo mi sebi napuhnuli problem u glavi. Dakle, prihvatiš i prošećeš tu svoju “nesavršenost” gradom, što češće, bez skrivanja iza pudera, široke obleke i sl. Samo budeš ti. Gurneš se u rizik i nepoznato. Izvan zone komfora – ali to je jedini put da rasteš! A vidjeti ćeš, kad ti to počneš raditi i motivirati druge da budu svoji i vidiš da si im pomogao napraviti neki mali korak – ti ćeš se osjećati savršeno u svojoj koži. A kad se osjećaš savršeno, vise nitko ni ne primjećuje te “nesavršenosti” jer ti duša sjaji kilometre na van! Jako je teško dati konkretnu formulu… ali samo ono – radi što voliš, pomaži drugima i sve će ti se vratiti višestruko!
Što vas, kao glazbenicu, pokreće i kakav je stav/način razmišljanja potrebno imati da bi se uspjelo u glazbenoj industriji?
– Biti vjeran sebi, svojim stajalištima i odlukama, prihvaćati savjete, ali ne samo da bi nekome udovoljio – izvaži koliko je vrijedno izgubiti sebe da bi nekome i za nešto radio velike kompromise. Koliko te to usrećuje? Ako te usrećuje – super, ako ne, – nemoj! Tako ja funkcioniram, ja sam emotivka… Matematiku baš ne volim. Ali važan i dobar balans su najbolji! Da, nekad treba pretrpjeti neke stvari i razdoblja, ako si u biznisu, ali uvijek treba hraniti svoju umjetničku dušu jer ako nju izgubiš, postaješ isprazna marioneta i jedino što te čeka je to da ćeš biti nesretan jer nemaš više ni onaj “drive” ni volje ni želje, jer ćeš biti izmučen i prazan. Zato, rasti u svome smjeru, slušaj intuiciju i prije svega, guštaj! I treba biti marljiv! Uz svo to guštanje, ne zaboraviti da je i tu potreban red, rad i disciplina, neće stvari pasti s neba. Ne treba uvijek samo čekati, nekad treba stvarati prilike i zgrabiti ih objeručke! Ali to je čisto slušanje intuicije i onog glasića koji ti jako dobro govori kad je nešto dobro, a kad nije!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Izražavate li svoju umjetničku stranu pomoću odjeće? Zanima li vas moda i mislite li da odijelo čini čovjeka?
– Odijelo definitivno ne čini čovjeka, ali puno utječe na govor njegovog tijela, stas, pa čak i ponašanje – evo, ja sam primjer. Postala sam iz damice frajerko – prvo po oblačenju, a sad sam čak počela biti takva po pokretima, haha, to mi se ne sviđa i ne znam kako da se vratim, ali nekako se uvijek uživim u to što furam – bilo Meduza ili obleka. Na neki način izražavam svoju umjetničku stranu kroz odjeću, da, volim da je ludo, veselo, moderno, obojeno, ali i nježno i ženstveno – pa samo ovisi kakav je dan, takva ću biti. Volim hodati i raščupana i neuređena, bez šminke… Ali kad sam predugo takva, počnem se osjećati nekako zapostavljeno pa s vremena na vrijeme trebaš sam sebe napraviti zvijezdom u ogledalu i namignuti si!
Prije pandemije proveli ste mjesec dana u Los Angelesu te ste ostvarili za karijeru brojne korisne kontakte. Planirate li se vratiti možda u Ameriku i možete li zamisliti da živite ondje?
– Imam ljude, imam kontakte, ali nemam vremena otići tamo! Morat ću presjeći i otići jer želim i svi me već ispituju kad ću doći, a ja stalno obećam i ne dođem. Prvo želim ići na jedan “Thanksgiving” ručak, a onda u studio. Ne mogu se zamisliti da baš živim tamo, previše mi je to ubrzano i nekako nisam osjetila suživot s prirodom – iako vjerujem da ga itekako ima, samo nisam stigla proći pola toga.
Možda da probam, možda bi mi se i svidjelo, ali ovako na prvu više me privlači da razvijam sebe kao glazbenica u mladim danima. Pod stare dane želim kuću u u blizu šume, bazen, cvrčke, studio, obitelj, mačke, peseke, ovce i ljame! I vlastiti aparat za sladoled i kokice i kućno kino na otvorenom uz zvjezdano nebo, bez puno svjetlosnog zagađenja. Eto, to nekako baš i nije LA spika, haha.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Je li vas bilo “strah” ogoliti se pred cijelim internetom objavom slika svojih akni? Jeste li dobivali poruke podrške i ako da, kako ste se osjećali zbog toga?
– Dobila sam ogromnu podršku sa svih strana, s cijelog Balkana – iznenađujuće, čak i od medija, koji inače vole i promoviraju glamur i savršenstvo… Ljudi su bili oduševljeni, a ja nisam uopće shvatila da će se sve to dogoditi, samo sam imala problem koji mi je tištio dušu i pukla sam, nisam se više znala kako nositi s time i morala sam podijeliti sa svijetom, “priznati” im kakva sam.
To “priznanje” je bilo moj duševni lijek jer sam shvatila koliko je ljudima dosta uglancanog i savršenog i da svi imaju isti teret i treba im bar jedna normalna priča s kojom se mogu poistovijetiti i shvatiti da nisu sami i da je sve to normalno – i kod ljudi na TV-u, i kod ljudi koji ih okružuju. To je bio dvosmjerni lijek – i za mene i za njih. I još uvijek je. Sve više se o tome priča i pridaje manje važnosti u smislu zadirkivanja i pokazivanja prstom… Što se više bude pričalo, to će standardi ljepote biti normalniji. I ja volim filtre i šminku, ali treba se zavoljeti u punom sjaju, bez šminke i svega umjetnog.
Kada ste bili mali, natjecali ste se za dječju pjesmu Eurovizije i osvojili 4. mjesto. Kako vam se to iskustvo svidjelo? Imate li danas želju nastupati na Euroviziji?
– Osvojila sam 2. mjesto! Zamalo pobijedila, haha! To mi je bio “wow” faktor jer sam inače bila mala, tiha i sramežljiva curica. To mi je bio prvi dodir s nacionalnom TV kućom i velikim ozbiljnim ljudima… Sjećam se da mi je Josipa Lisac rekla da jako dobro pjevam, a imala sam samo 11 i meni je to bilo “wow”. Ma i danas bi mi bilo isto, jednom mi je komentirala na Instagramu i cijeli dan sam bila oduševljena, hehe. Dječja Eurovizija mi je bila poguranac naprijed i potvrda da se želim baviti glazbom, ali i da mi nije problem biti u medijima, zavoljela sam to. Neki su samozatajni umjetnici, ali ja bas guštam u showbizu iako je okrutan i nekad me išamara jako. Treba samo znati odvojiti realnost od svega u tom svijetu.
Danas imam želju ići na Euroviziju, ali zapravo i nemam. Ne znam, nekako mi je to sve previše politike upleteno i svega živog, samo glazbe ne. I to je OK, to je showbiz, ali nisam sigurna bih li zadovoljila te standarde, ja sam “girl next door”, tamo se traži diva i performans i još jako puno stvari. Nije dovoljno samo pjevati. Nije da ne vjerujem u sebe, znam što mogu, ali nekako ne osjećam da mi to trenutno treba… Ili? Haha, ne znam.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sudjelovali ste i u “X Factoru Adria” 2015. Je li vam pojavljivanje u tom showu otvorilo neka vrata i kako god nas izgleda probijanje na scenu za mlade glazbenike, koliko je to teško?
– Zbog “X Factora” je Ante Pecotić čuo za mene, pa smo tako i nekoliko godina kasnije počeli raditi zajedno i on je danas moj autor, a i autor pjesme “Sve u meni se budi”. Sve je nekako povezano i smisleno, ne vjerujem u slučajnosti! “X Factor” mi je još jednom, baš kao i dječja Eurovizija, pokazao da volim pozornicu i televiziju, ali da moram još ojačati za showbiz… Ono najbolje što sam napravila sudjelovanjem, predstavila se ljudima, upoznala važne glazbenike, prijatelje i ljude koji su mi danas srcu prirasli jer su dio mojih početaka, a u showbizu su, i najvažnije – bila sam tvrdoglava, ostala sam svoja i nisam se dala oblikovati kao marioneta. I zato sam ponosna na sebe i “X Factor”, premda sam ispala odmah u 2. krugu – tu je ulogu igrao i moj bunt. I stojim iza toga!
Kako najradije provodite svoje slobodno vrijeme?
– Je l’ to postoji!? U mom životu trenutačno ne… Ali priroda, životinje, meni dragi ljudi ili samoća i slušanje svojih misli, crtanje, stvaranje nečeg onako kao na likovnom, kuhanje i pisanje pjesama. Volim voziti bicikl po polju i gledati munje i grmljavinu, to me jako smiruje. A volim i igrice, jako se navučem. Vidim da sam baš ful podvojeni blizanac – moderno tradicionalan, i ne mogu se odlučiti.
Koji su vam kratkoročni planovi, kako planirate provesti ljeto? Mogu li se obožavatelji radovati kakvom koncertu?
– Bit će koncerata, pratite na Instagramu! Ali jako se veselim snimanju neke nove pjesme, što do sad nisam stigla, tako da će mi biti dosta radno i kreativno. I jedva čekam neku uvalicu, more, zrikavce i ribicu s roštilja!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U intervjuima ste dosad govorili da ste perfekcionistica za glazbu. Je li to blagoslov ili više dvosjekli mač? Mislite li da vam perfekcionizam više pomaže ili odmaže u kreativnom procesu?
– Mislim da je dvosjekli mač jer se 500 puta iživciram prije nego pustim pjesmu van, a na kraju dana nitko ne čuje te moje male sitnice. Ali ja uvijek radim za onaj 1 % koji će možda baš čuti i obratiti pažnju – ja sam taj zločesti lik, haha. Zezam se, ne tražim nikome greške, ali primijećujem zanimljive načine pjevanja i sitnice poput završavanja fraza, čudnih harmonija i slično. Perfekcionizam 100% odmaže u kreativnom procesu, zato ja prvo uvijek samo stvaram i pjevam, bez obzira kako ispadne…
A na kraju popravljam i picajzlam do kraja. Prve snimke su često najbolje jer pjevaš s velikom emocijom! Zato nikad nisam previše voljela vježbati pjesme za nastupe i naučiti točno svaki dio, svaku frlju, svaki završetak. Zapravo sad shvaćam da sam jako kontradiktorna sama sebi, jer tu sam skroz i totalni antiperfekcionist – prepustim se igri i da se kreativno izrazim onako kako se osjećam u tom trenutku, da se iznenadim i istražim nove stvari. Tako stalno izlazim iz zone komfora.
Samo mrzim kad falšam, ubije me to i sve mi mora biti po špagi, snimit ću jednu riječ 100 puta ako treba, samo da bude onako kako sam zamislila. Svaka čast svima u studiju sa mnom!
