Jedna od ponajboljih hrvatskih vokalistica, Zorica Kondža, ovo ljeto nastupa punom parom. Pjevačica svjetskog kalibra, ali i posvećena majka i supruga, uspjela je uhvatiti vremena za razgovor u pauzi između dvaju koncerata.

U vintage ambijentu kastavskog Art Caffea s glazbenom divom dotaknuli smo se mnogočega – od početaka karijere u Stijenama do boravka u inozemstvu, afiniteta prema kazalištu, prijateljstva s Oliverom, ali i pogleda na današnju glazbenu scenu.

»Život je cvijet kojemu je ljubav med«, izjava je poznatog francuskog pjesnika i romanopisca Victora Hugoa, koja kao da savršeno oslikava Zoričin optimizam i vedrinu, strast prema umjetnosti i obiteljskom životu, ali prvenstveno njezinu srdačnu narav za koju samo možemo pretpostaviti da je zaslužno južnjačko sunce koje uvijek sja malo jače. Ova temperamentna i živahna Splićanka s nama je podijelila i više nego što smo očekivali – a doista je zanimljivo bilo poslušati ‘štorije’ iz jednog tako osebujnog života.

Foto: Sergej DRECHSLER

Mediteranski mentalitet

Na koncertu ste rekli da ste posljednji put u Kastvu nastupali s Oliverom. Kakav je osjećaj vratiti se ovdje?

– Tu smo nastupali, bila sam njegova gošća – baš nam je bilo lipo. I da, vrate se sjećanja… Sitite se nekih stvari, ma prošlost je – kad se sitim prije koliko godina je to bilo – najgori neprijatelj što se tiče godina. A duh je osta isti. Asocijacije su fenomenalne i uopće osjećaj biti u Kastvu je tako jedan smiraj, čovik se lipo osjeća, opušteno.

Idealno misto za književnike, poete, glazbenike. Inspiracije se javljaju za poeziju, za nešto onako lipo – lebdite na jedan svojevrstan način. Niste baš na zemlji. Kako bi se reklo, nisam na zemlji kad dođem u Kastav. I tako ima dosta mista, samo ih treba primijetiti. Ja uvijek kažem da je šteta kad ljudi ne vide zalazak sunca, ne vide lipu sliku, arhitekturu, ne čuju lipu glazbu…

Mislite da je danas to tako, u instant dobu u kojemu živimo?

– Uvijek su postojali neki ljudi koji to nisu primjećivali, a ja sam sritna što sam dio onih koji primjećuju. To vam je kao s vinom – šteta je kad imate vrhunsko vino koje su nečije ruke napravile, i onda ga date nekome kome ste mogli dati i neku kvasinu – on ne uživa u tome, ne vidi lipotu.

Hvala Bogu da imamo te pipke, ajmo to tako reć’, osjetila takve vrste jer zapravo čovik uživa u malim stvarima – malo nan za sriću triba. Kad osjećate te male stvari, onda možete biti sretni. Vrlo jednostavno.

Da, vi se doimate poput šarmantne osobe, ima li tu nešto do Dalmacije, nekog mediteranskog štiha…

– Pa vjerojatno ima. To vam i je mediteranski mentalitet. A upravo sam htjela to povezati, ovi ovde kraj, gdje se sad nalazimo, isti je – imate puno duhovitih ljudi, vole glazbu, vole se družiti i pričati.

Boemi, boemski jedan život. I zato, vrlo lako se s takvim ljudima i zbližiti i postat prijatelj. Jako gostoprimljiv narod, bez obzira što uvik ima i onih što se vode motom »time is money« i što nemaju vrimena. Ali ja te ljude ne primjećujem, ja se s njima ne družim, i onda uvik mislim da su svi ovakvi kakva sam ja. Ima ljudi s kojima jednostavno ne možete…

Prije 15-ak godina, došli smo u Kanadu, u Toronto kod jedne moje prijateljice Splićanke. Naši su dogovori bili: pa ćeš me pokupit ovdje, pa ćeš me vodit ondje… Moja najbolja prijateljica u Torontu imala je zapisano u kalendaru, taj i taj dan, za 27, 28 dana, vidimo se na kavi. Nije to kao u nas, ‘evo sad ću se zaletit, idemo na kavicu’, nego misec dana prije se najaviš i zapišeš datum.

Foto: Sergej DRECHSLER

New York, London…

A imali ste priliku raditi vani, u New Yorku.

– Je, imala sam. Kad me netko pita jesi li bila u New Yorku, kažem da ja tamo imam čak i kafić gdje pijem kavu, ha, ha, ha. Devet puta sam bila u New Yorku, a mi iz Dalmacije uvijek tražimo gdje ćemo popit espresso.

Ali nije to kao kod nas, uzmete novinu, kavicu, Novi list, pa ćeš sad tri ure čitat i pit kavu, toga tamo nema, ali ima Talijana koji su otvorili neke kafiće s espressom pa se čovik snađe. Jedan naš prijatelj, isto Splićanin, živi u Australiji, i on kaže: ‘Zore, ja se nikako ne mogu naviknuti da ja ne mogu sist i pit espresso i uru vrimena čitati novine i tako sidit.’

Pa su on i žena otvorili svoj mali kafić, stavili su klupe vanka isprid kafića i ‘ko im je počeo dolazit u kafić? Normalno – Dalmatinci, Latinoamerikanci i svi Mediteranci. Oni su tako naučili živjeti. Znači, možete sebi stvoriti taj neki ugođaj jer vi ste taj koji određuje kako ćete živjeti.

A ubrzan način života upravo je jedan od razloga zašto ste i odbili profesionalne ponude tamo?

– U New York nisam došla s 30 ili 28 godina, ni 24 godine nisam imala, 23 i po. Tako da sam doživila šok. Zamislite, iz Jugoslavije, iz takve jedne države, iz socijalizma, je l’ – kako smo živili, dobro nam je i bilo – prvi put idete u neku zapadnu zemlju i odmah u New York. Odem ja tako prvi put u Ameriku, u New York dođem i normalno da ostanem bez teksta.

Kad vidite ono što ste učili u školi, kad vidite most Georgea Washingtona, Manhattan… Sve ono što ste samo u filmovima gledali, i onda ste tu k’o da ste pali s Marsa, zapravo – na Mars, ha, ha, ha. U svakom slučaju, odmah sam imala tu jednu suzdržanost, jer uvik je bilo ono ‘čuvaj se, iskoristit će te, mlada si’, bla, bla, bla. I odmah sam tamo vidjela taj brzi tempo života koji nisam mogla pratiti, a u meni je sve easy…

Dalmacija…

– Da, da. Pusti me da stanem na balun pa ću onda pucat… U njih je sve brzo, svi žure, ja sam promatrala te ljude, pivala sam na Manhattanu, tamo je bio jedan naš čovik koji je to drža i više puta sam kod njega pivala.

Puno naših je dolazilo, Tereza, Oliver… A ja sam, eto, mlada došla, između 27. i 28. ulice – to se sićan, to je bio moj prvi susret i dobila sam jednu ponudu da samo snimam i radim nešto – plaćeno bi mi bilo sve, nisam još imala tad honorar, ali sam trebala samo snimat neke probne snimke, međutim, nije se to realiziralo, ja sam ipak osjetila da meni tu nešto ne paše.

Bio je tu i London. Sasvim slučajno išla sam u shopping u London 1985. godine, bila je »Pokora« na festivalu, imam tu fotografiju, na glavi sam imala onu tokicu, kapicu s mrežom i haljinu koju sam u Londonu kupila za taj nastup.

Ali, dok sam bila u shoppingu, završila sam na jednom partyju i tamo je bija jedan gospodin, Clint, sićan se da se zva Clint, ali ne Eastwood, ha, ha, ha. Ja sam slušala »Pokoru« na walkmanu, učila sam ju jer je trebala ić’ na festival, i on je meni priša, kaže: ‘Šta to slušaš, koju vrstu glazbe’, a ja mu kažem: ‘Slušam sebe’.

‘Kako sebe’, reče, i tad nam je prišao jedan prijatelj iz Splita, koji me i doveo na taj party i koji je već dugo godina bio u Londonu, i odmah kaže: ‘Ovo ti je najbolja pjevačica u Jugoslaviji’. Ja govorim: ‘Ma daj’, a on: ‘Stvarno? Mogu li čut?’, a na kaseti je bilo sve što sam dotada radila, sve što sam sa Stijenama radila.

On stade slušat i njemu se jako svidjelo kako ja pjevam, i reče mi: ‘Ti pjevaš?’, ja kažem ‘Da’ i otiša je u auto i donija mi neke tekstove i govori ‘Ja sam producent, imam svoj studio’. Puno je poznatih osoba kod njega radilo. To se sjećam, on je jedan od ljudi koji su tili Divlje jagode u London dovest. Onda on meni govori ‘Have you ever heard Wild Strawberries?’. Kad je on rekao Wild Strawberries, meni je to bilo tako smiješno.

To mi je poznato – oni i jesu vani nastupali pod nazivom Wild Strawberries.

– On ih je tako nazvao, donio mi je iz auta njihov omot albuma, pita jesam ih čula, ja govorim: ‘Kako ne, pa ja ih znam osobno’. Uglavnom, zamislite vi koliki je London, koliko milijuna ljudi ima, da se ja baš s tim čovjekom sretnem, koji ima veze s Wild Strawberries, Divljim jagodama i još je producent. I donio mi je tri teksta, bila je subota, govori: ‘Možeš li do srijede to naučit da snimimo?, ja govorim: ‘Mogu.’ Uglavnom, ja sam se razbolila, ha, ha, ha.

I propala prilika?

– Ne samo da je propala prilika, nego sam ležala sedam, osam dana u krevetu s 40 fibron, a nisam mogla dobiti penicilin jer taj doktor to nije tija dat, jer bi odmah izgubio licencu.

Tako da je oporavak sporo išao, čak mi je i karta za povratak u Hrvatsku propala, morala sam drugu kupit. Ja sam se vratila, ne da nisam ništa snimila, nemam ni čovikov broj, i mislim si tada treba li ga naći, jer u srijedu ja nisam došla. Nitko ništa nije poduzeo, ja sam mislila da ću umrit, meni je bilo strašno. Strašno loše, imala sam gnojnu upalu grla…

London je ogroman grad. Ja i moja prijateljica taj smo shopping obavljale, k’o u Trst kada bi se nekad išlo – sve smo htjele u jedan dan obaviti. Uglavnom, ja sam se vratila direktno na Splitski festival, sletila u Pulu, iz Pule autobusom na splitski kolodvor. To je bila jedina karta koju sam uspila nać.

Važnost benda

Kako općenito gledate na svoje solo početke, je li vam bilo izazovnije nastupiti sama nego kada imate podršku benda?

– Ma, znate šta, kad ste mlad, uvik vam je potreban bend. To su vaši prijatelji, u njih imate povjerenja, zajedno stvarate, imate neke ideje, putujete zajedno. Puni ste entuzijazma, želje, dokazivanja.

Sve šta znate, tili bi pokazat ljudima, da vas čuju. Svi smo na isti način razmišljali, takve su nam bile želje, i to je za te godine fenomenalno, to je vrhunac, ajmo reć’, moje mladosti. Poslije steknete iskustvo i možda bi sami, ali ne skroz sami.

S godinama opet imate neki bend iza sebe, ali to nije bend koji stvara s vama, imate kompozitora, samo jednoga čovika, slučajno, a na moju sriću, to je moj suprug. Iako imate i drugih autora – Runjić, Popadić, Ninčević…

Stvarate glazbu, ali zapravo dobijete gotovu glazbu. Kompozitor je taj koji vam napiše note, osmisli melodiju i ima viziju kako to treba zvučati i onda donese gotovu pjesmu. A pjesme, kad ste u grupi, vi zajedno stvarate, to je tvoje.

A što je vama draže?

– Dobro mi je i sada, jer suprug je taj koji stvara glazbu, a opet zajedno radimo. Mi smo partneri, ali i partneri u poslu, kad ima neku ideju, zajedno razmišljamo što bi trebalo promijeniti ili kako prilagoditi mojemu glasu. Nisam nikad dobila pismu ‘evo ti, pa otpivaj’. Uvijek se to u studiju doradi, date svoj štih, svoj kreativni pečat. Baš kao kad stavite zrno u zemlju pa se ono razvija dok dođe ruža.

Djeluje kao da dobro balansirate između privatnog i javnog života. Profesionalno surađujete i sa suprugom, kako uspijevate uspostaviti granice?

– Nisan se tila baviti samo karijerom, odnosno, ne bih rekla da je glazba i pjevanje moja karijera – to je moja ljubav. To je moralo nekako izaći iz mene, iako to nije bila moja volja, jer nisam bila svjesna sebe. Kad si mlad, ne poznaješ baš sve svoje sposobnosti, treba proć’ vremena, da se usporediš, da radiš sve više i više, da dobiješ povratnu informaciju od publike.

S iskustvom steknete pravo samopouzdanje. Tako je u svemu u životu, kaže se da godine donose mudrost. Dosta sam razmišljala baviti se ovim poslom i dati cijelo biće tome, a onda gledaš obitelj i dicu…

Nikad nisam mogla zamisliti da neću imat obitelj. Pa sam mislila: dobro, ako hoćeš jedno, ne možeš drugo, a ne mogu samo jedno, jer tila sam sve. Voljela sam i sport, i glazbu, i obitelj, i prijatelje, i društvo, i amatersko kazalište. Nisam se mogla ničega odreći.

Imali ste čak i ulogu u kazališnoj operi.

– Da, to je bila profesionalna uloga za koju sam čak bila nominirana u kategoriji opere.

Kakav je danas vaš odnos s kazalištem? Želite li se ponekad tome posvetiti, vratiti?

– To mi je bija jedan lipi izazov i lipa epizoda u životu, ali mislila sam da bi bilo previše da se ja tu nešto guram u kazalište, iako su ljudi rekli da imam talenta, a imam sigurno. Time se treba ozbiljno baviti i posvetiti vremena, jer kazalište je jedna vrlo ozbiljna umjetnost. Mislila sam da se ipak trebam baviti onim što najbolje znam, a to je pjevanje, mislim da je to moj smjer do kraja života i da se trebam toga držati, a tu i tamo napravit neki izlet – zašto ne, ako ljudi žele.

Foto: Sergej DRECHSLER

Moćne žene

Kad se vratite u početke s grupom Stijene, je li vam bilo izazovno biti ženski vokal u rock grupi, žanru u kojem su ustvari većinom muškarci?

– Ne, ne, to me jako vuklo…

Osjećali ste se snažno zbog toga?

– Da. Bavila sam se i sportom, imala sam već fizičku snagu, kondiciju. Moje dvi starije sestre su slušale tu glazbu, rock i folk, nikad nisam slušala šlagere u to vrime, mene je uvik privlačila ta energija. Ono, Rolling Stonesi, Deep Purple, Bad Company… Sve što je dolazilo u to vrime, sve sam upijala. Stevie Wonder, Ray Charles, Aretha Franklin je bila ta koja je meni bila broj jedan, ali slušala sam i jazz pjevačice kao mlada.

Tek sad, kad se sitin, bila sam dosta mlada, 14, 15 godina, kako je to mene interesiralo uopće da slušam recimo jednu Mahaliju Jackson ili Billie Holiday. Kako je to mene zanimalo uopće? Ali, eto, takve ljude sam voljela slušat, takve žene, te različitosti su me jako privlačile, ali rokenrol mi je bio energija – bubanj, bas, solo gitara. Jimi Hendrix, to je meni bilo u glavi. I Janis u ono vrime. Poslije sam se puno okrenila vokalima, po težini nekako. Način na koji te žene pivaju, koje je to umijeće.

Zato ste više krenuli u pop i baladnom smjeru?

– Da, jer sam vidila da to mogu. Išla sam se istraživati i upoznavati. Morate se s godinama stalno upoznavati da biste dobili točan odgovor o sebi. U glazbi, ali i u svemu, tražila sam velike pjevače i pokušala. Rekla sam si, pa ja to isto mogu. Shvatila sam da mi je Bog da glas i da se mogu širiti kao vokal, umjesto da se suzim na jedan žanr i tu ostanem. Tako je to u glazbi, tu nema granica, tu se može razvijati, kreirati, a kreativnost je fantastična.

Kada gledate na današnju glazbenu scenu, kako vidite današnje pjevače, mislite li da, unatoč tome što je sve postalo instant, da svejedno postoji potencijal da scena iznjedri ozbiljnije glazbenike, kao i u vašoj generaciji?

– Uvijek će postojati takvi pjevači i pjevačice… Morate upoznati sebe i svoje mogućnosti, i onda netko ostane u tim okvirima, a netko ne. Nikad nisam imala nekakve okvire, ne osjećam okvire, kod mene je sve otvoreno. Na vrhu planine sam i pogled nema kraja – tako ja gledan na stvari. Normalno da su drukčija vremena, i moj sin, koji pripada mlađoj generaciji, kaže da mu je žao šta se nije rodija u moje vrime, upravo zbog glazbe.

Ima ta glazba neku ozbiljnost…

– Da, zato su te pisme ostale. Danas se svatko želi baviti glazbom, pa se pogubi i glazba tako dobije drugačiju dimenziju, stavlja se u celofan da bolje izgleda i onda postaje trend.

Više je na performansu i vizualu.

– Tako je, danas imate performans i to van je struka – celebrity, influencer…

Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Prirodna selekcija

Mislite da je danas prošlo vrijeme ozbiljnije muzike i glazbenih diva, ili mislite da su samo marginalizirane, stavljene na periferiju?

– Je. Mislim da u svemu uvijek postoji neka prirodna selekcija, tijekom vremena sve će se to nekako iznivelat, što bi mi rekli. Jer, gledajući sad ovu cilu sezonu koncerata što smo radili – ljudi su željni melodije, pjesme. Dio sam generacije koja se divila gitaristu, basistu, bubnjaru, klavijaturistu, a kad se svi ti virtuozi spoje, to je fantastično. To je gušt.

Imate li treme pred nastupe, već imate godina iskustva iza sebe, ali uhvati li vas ikada napetost?

– Znate šta ću vam reć? Mogu moje kolege koji su dugo na sceni pričat da nemaju tremu, ali svaki naš izlazak pred publiku i nastup je zapravo stres. Samo neki se ljudi lakše nose s time.

Pamtite li posebno neki nastup ili suradnju? Ili to baš i ne volite selektirati?

– Pisme je teško izdvojiti, a od suradnji – Oliver, Coce, Belan, Cetinski… To su sve suradnje s dragim kolegama koje su svaka na svoj način fenomenalne, ali evo, neće se nitko od kolega ljutiti kad kažem Oliver s kojim sam ipak i najviše radila, s njim sam najviše bila na bini.

Privatno ste bili i prijatelji.

– Da, mi smo i prijatelji s familijon. Znamo se zapravo dugo, u zadnje vrime on je više radija na drukčiji način, manje smo se viđali, ali kad smo se sreli, kao da smo se sreli jučer. Taj zajednički mentalitet, duhovitost, zafrkancija. Uvijek me moga nasmijat i to na jedan poseban način, a i ja njega, fala Bogu. Tu smo se razumili. Naravno, ta nagrada »Ti si moj san«, koja mi je isto ostala u sjećanju, moj prvi nastup u Lisinskom, solistički koncert – to mi je isto ostalo u lipom sjećanju. Ovu sezonu, ovo lito, izdvojila bih ipak moj Peristil. Jer Peristil je misto di se ne rade puno koncerti i sritna sam jer su moji Splićani došli.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Intimniji koncerti

Više volite koncerte u intimnijoj atmosferi?

– Da, Peristil posebno. Svi koncerti ovu sezonu bili su prekrasni, publika je bila fantastična, ona me ispuni svojon energijom. To van je jednostavno – ja tebi, ti meni. Napunimo si baterije i to mi je vodilja za dalje, to mi daje snage. Svaki period u životu je na svoj način prekrasan. Uzmem ono od života što mi se sviđa, a ono što mi se ne sviđa, maknem.

Za vas često govore da ste glazbena diva, ali u razgovoru djelujete jednostavni i šarmantni, kao da cijenite male stvari.

– Nikad se nisam svisoka držala. To mene zamara – dapače, mi se smijemo tome. I Oliver je bio takav. Mi bismo se, pogotovo u Dalmaciji, smijali tome, ali ne sa zloćom. Treba najprije znat odakle si, trebaš znat svoj identitet, čemu, zašto, kako – i kad dobijete te odgovore, tad vidite da je sve ostalo višak, da je to sve nepotrebno. Treba biti kulturan, poznavati osnovni bonton, biti civiliziran, ali kad se pretjeruje, to je isto smišno.

U nastupima njegujete taj ljudski element – pričate priče, što je jako simpatično.

– Da, da, pa to volim. Ne možete samo pjesmu za pjesmom šibati.

Ima to dušu.

– Da, ma triba se zbližit s ljudima, zato volim malo intimnije prostore, volim ispričati neku priču, jer i ljudi imaju grč. Možda bi ih ponijela glazba, ali ne mogu. Danas je omladina puno slobodnija i to mi se sviđa. Oni su se došli zabavit i nek’ se zabavljaju. Volim kad se cure dignu, kad plešu, uživaju. I meni je lipo, i njima je lipo, a opet dajemo nešto lipo od sebe.