Gitarist, pjevač, autor i producent Zoran Šerbedžija prošlog je tjedna u Zagrebu predstavio album »Vrijeme za nas« koji je snimio s Alkom Vuicom.

Glazbenik porijeklom iz Sarajeva već dulje od tri desetljeća živi u Njemačkoj, a za vrijeme Jugoslavije surađivao je s brojnim bendovima iz bivše države.

S Alkom se upoznao u proljeće 2018. godine u emisiji Vidimo se u Sarajevu, koju je Alka vodila i odmah zaključio kako bi Alkin glas sjajno odgovarao na pjesme koje je on već imao na engleskom.

– Nakon što sam joj to predložio, otpjevao i odsvirao, došli smo do toga da bi se to moglo pretvoriti u album koji smo sada konačno izdali, rekao je Šerbedžija.

Iste su godine snimili devet pjesama, premda je plan bila samo demo snimka, te su objavili prvi singl s albuma »Božić je«. Šerbežija je za cijeli album odsvirao gitare, kao i dobar dio bas gitara i pratećih vokala.

Pjesmu ‘Vrijeme za nas’, naslovnu pjesmu albuma, odradili su s Nenom Belanom na Splitskom festivalu 2019. godine, na Zagrebačkom festivalu 2020. godine predstavili su pjesmu »Kuća iz žurnala«, a potom ih je u radu zaustavila pandemija. Zbog toga im je posebno drago što se album sada predstavlja javnosti, jer su toliko čekali na tu priliku.

Kruna suradnje

Nakon Zagreba, s promocijama planiraju nastaviti i u drugim gradovima, ali i državama regije. Od promocija koje planiraju najviše žele doznati kako se ono što su snmili dopada publici.

– Tijekom 2023. godine smo ga upotpunuli, sredili, smiksali to lijepo i album je izdan prije mjesec dana. Album je kruna Alkine i moje suradnje, rekao je Šerbedžija.

S Alkom se, kaže, sjajno razumije, a ona se u rocku jako dobro snašla.

– To je njena želja oduvijek, da kreira pop-rock više nego pop dance zvuk, što je do sada radila. Nažalost nije imala pravog partnera u tome, premda je pisala za genijalce u toj glazbi, Bebeka, Olivera Mandića, Josipu…

Mnogi ni ne znaju da je ona napisala strašnih tekstova, rekao je Šerbedžija.

Dodao je da kada je sve potaman, pjesme idu kao alva.

– Ako zapnu stvari – popijemo gemišt, prespavamo, pa sutradan nastavimo, nasmijao se.

Za sada najbolje reakcije na album stizale su od struke, a još čekaju na reakcije publike, čiji su kriteriji jedini relevantni, kaže Šerbedžija.

– A pitanje je i koliko je publika mjerodavna, jer nitno nigdje ne pušta takvu glazbu, posebno nova neka izdanja – kako će ona saznati da to postoji? Publika više nije temeljno informirana, jer nema dovoljno pristupa gitarskoj glazbi. Tu su stari dinosauri, Dugme, Valjak, Bajaga, Kazalište, a za novu se scenu može malo čuti.

Kolege su nas iskreno pohvalile, počev od našeg producenta Srđana Sekulovića, Nene Belana, Gopca, Olivera Mandića… Ljudima koji imaju takav rukopis se album dopada, naveo je gitarist.

Kaže i kako se mnogi se boje glazbe osamdesetih godina, dok svjetski bendovi kao što su Stonesi, AC/DC ili Roger Waters ne mijenjaju svoj zvuk i rifove 40 ili 50 godina, što nikome ne smeta.

– Ovo je veoma relevantna i konkurentna glazba. Kada je bend dobro uvježban, kada sve dobro funkcionira, moglo bi se dobiti mnogo više prostora nego što ga mi danas imamo.

Publika raznih dobnih skupina uživa u rocku, a svi se nekako ograničavamo na mainstream glazbu kakva je hip-hop, trap… Katastrofa je samo to što su narodnjaci postali nešto što se uzima za relevantno. To je baš tužno, rekao je Šerbedžija.

Snimio: Davor KOVAČEVIĆ

Rock buntovništvo

Gitarom se počeo baviti s deset godina, upisavši glazbenu školu. Oduvijek je volio rock’n’roll, jer mu se dopadalo buntovništvo koje ta glazba nosi. Tijekom ranih osamdesetih, kada je počeo svirati u bendovima, shvatio je da je izraz njegovog duha doista rock’n’roll. Već s 19 godina ušao je u sastav većih bendova koji su izdavali za Jugoton, što ga je odvuklo od likovne akademije, na kojoj je nakon srednje škole upisao dizajn proizvoda.

– Bilo je teško sjediti s kistom dok te čeka let za Zagreb ili Beograd, kazao je glazbenik.

Svirao je u grupi Soko, Valentino, Bombaj Štampi, Crvenoj Jabuci, Gino Banana… Surađivao je s Radom Šerbedžijom, s kojim je za Croatia Records napravio reizdanje pjesme ‘Sa tvojih usana’, koju je komponirao Zlatko Arslanagić.

Sa Štulićem je radio na jednom studijskom projektu, koji je uključivao dva albuma, surađivao je s Ellom Dvornik, a izdao je i solo album. U inozemstvu je surađivao s bubnjarem hard rok grupe Scorpions Herman Rarebell, producentom Ralfom Goldkindim, njemačkim glumcem Claude-Oliverom Rudolphom, a radio je i u heavy metal sceni za kompaniju koja je izdavala Sepulturu. A to je i dalje samo dio njegovog glazbenog angažmana.

Sarajlija je dijagnoza

Na pitanje osjeća li se nakon više od tri desetljeća u Njemačkoj i dalje kao Sarajlija ekspresno je odgovorio: »Pa normalno! A kako ću se osjećati drugačije? Bregovićeva izjava, kaže, vrijedi i za njega: Sarajlija je dijagnoza.«

– Od rođenja živiš u jednom gradu, pa s godinama promijeniš mjesto boravka, poprimiš naglasak i sad si kao – Titograđanin?

Sad ja kao živim vani već dugo, ali nisam više Sarajlija? Mislim da su to samo gluposti. Ako si rođen u Sarajevu, Zagrebu, Novom Sadu – ti si odatle, bez obzira na to koliko vremena više ne stanuješ tamo, kaže Šerbedžija.

U Njemačkoj je živio na mnogim mjestima, a trenutno živi u zapadnoj Njemačkoj. Glazba ga je, kaže, uvijek vodila u teškim momentima. Ona ga, kaže, voli, a ne traži ništa zauzvrat. Kada je u pitanju kvaliteta popularne glazbe koja se izdaje u posljednje vrijeme, kaže kako je situacija u Sarajevu i Zagrebu prilično slična.

– Da se razumijemo, ja ne forsiram rock’n’roll. To je legendarna ikonografija kao i klasična glazba. To ostaje. No instant produkti nastali u zadnjih deset, petnaest, dvadeset godina – to je kao brza hrana.

Toga se treba čuvati. Glazba se dijeli na dobru i lošu, tako da i među folk glazbom postoji puno kvalitetnih glazbenika i pjesama. Nisam žanrovski ograničen, volim i trap, klasičnu glazbu, ali znam gdje sam na svom terenu – ne miješam se tamo gdje mi nije mjesto. No situacija mi, nažalost ne obećava. Svi sviraju da bi na brzinu uzeli novac, a to s kvalitetom i nečim ozbiljnim ne može ići – kao i sve u životu, rekao je Šerbedžija i dodao kako kvalitet nekako uvijek iznjedri.

Iako je upisao srednju glazbenu, nije dogurao do diplome, jer je, kako kaže, bio nestašan. No, nekih se kompozicija i danas sjeća.

– »Andante« Ferdinanda Carullia i »Erita u A molu« Fernanda Sora – njih znam na prvu odsvirati. Davno sam shvatio da nisam ‘guitar hero’. Dva iskusna gitarista su mi na vrijeme lijepo objasnila – sve je do motorike. No koliko god vježbao, ako to nemaš usađeno u sebi, potrošit ćeš puno vremena, a nećeš biti kao netko tko tri puta prođe tu skalu i rastura. Zato sam se okrenuo onome u čemu sam jak – slaganju boja i produkciji, objasnio je glazbenik.

Uvijek u pokretu

Kada je u pitanju njegov obiteljski život, kaže kako je redoslijed uglavnom bio glazba – pa onda obiteljski život. Dok je bio aktivniji s nastupima, obiteljski je život uglavnom snosio teret. Kada je tek krenuo svirati, sjeća se, otac ga je redovito ‘zezao’.

– Bio sam mlad kada sam se krenuo baviti glazbom, ali kada su mu njegove kolege počele puštati ono na čemu sam radio, pa mu pokazivati novine u kojima su pisali o meni… Imalo mu je smisla. Nije jednostavno baviti se rock’n’rollom. Glazbom je možda jednostavnije, rekao je Šerbedžija.

Kaže kako nikada nije volio biti na jednom mjestu, te da je, neovisno o ratu koji je zadesio Jugoslaviju, znao da će otići iz Sarajeva.

– Stalno sam putovao, bilo u emisije, u nabavku, samo da se ide. I da sam živio u Beogradu ili New Yorku vjerojatno bi mi bilo slično – bilo mi je samo do putovanja i promjene.

Kotrljajući kamen nikada ne skupi mahovinu, jer se stalno vrti kroz potočić. Bojao sam se te mahovine, ona te pokrije. Ne valja kada je previše meko, mora malo i da žulja, naveo je gitarist.

Ipak, ističe kako mu područje bivše države iznimno nedostaje, a posebno mjesta na kojima je stvarao lijepe uspomene, poput Sarajeva i Hvara.

Zato se nada da bi promocija ovog albuma mogla donijeti priliku da s povodom obiđe neke drage gradove. Premda je nekada na nastupima bilo i neugodnih situacija, kojih se danas prisjeća s osmijehom, kaže kako ni jedno iskustvo s turneja nije bilo takvo da mu okalja uspomenu na neki grad, ili da pomisli da negdje ne želi otići.

– Kada izađeš s pop bendom ispred publike Partibrejkersa odmah te zaliju s pet hladnih piva – ali sve je to rock’n’roll, nije se dogodilo ništa zbog čega bih poželio ne otići u neki grad, rekao je Šerbedžija.