Jedan od naših najpoznatijih stand-up komičara, svestrani Ivan Šarić iskreno o svome životnom putu, čekanju prinove, humoru u Hrvata, ali i kulturološkim razlikama na relaciji Zadar – Rijeka.

Ova vam je godina jubilarna – 15 godina bavljenja stand-upom. Čestitam! Čime se Ivan Šarić bavio do svoje dvadeset i četvrte godine?

– Bolje bi bilo pitati čime se nisam bavio. Bilo je tu zaista svega za vrijeme studentskih dana. Nema posla koji mi je stran ili ga se, ne daj bože, sramim. Od nošenja kašeta, organiziranja studentskih događanja, raznih fizičkih poslova pa sve do bivanja trgovačkim putnikom za jedan brend energetskih pića. Uglavnom, znam što znači zaraditi svaku kunu, a bogami, bilo je i osvajanja raznih nagrada na karaokama.

Kada se osvrćete na ovu godišnjicu, kako gledate na nju? Biste li išli istom putanjom?

– Apsolutno bih ponovio svaki svoj potez iako možda nije svaki bio potpuno ispravan ili mi nije olakšao cijelu putanju do ostvarenja sebe ovakvog kakav sam danas. Tu ponajviše mislim na pojedine ljude koje sam upoznavao i ponekad pogriješio u procjeni istih. Naime, na njih gledam kao na bitan segment u izgradnji sebe kao osobe, kako privatno, tako i poslovno. Svi su oni bili »potrebni«.

Foto: Davor Kovačević

Najluđa odluka

Idete li često na jug? Koliko je odrastanje u Zadru utjecalo na vas, vaš identitet?

– Ne idem toliko koliko bih htio i volio. Mislim da ne moram niti objašnjavati kontekst u kojem smo se našli posljednjih godinu dana kada je netko gore stisnuo pauzu na čitavom planeti i svi smo stali. Baš sam se često sjetio ratnog razdoblja u Zadru tijekom svih lockdownova u 2020. godini jer sve one nestašice hrane i potrepština, izolacija od ljudi, bili su nešto što je vratilo ta davna sjećanja.

U doba rata ste bili dječak, kakva vas sjećanja vežu uz to vrijeme?

– Istina, bio sam dječak, ali jasno se svega sjećam – granata, metaka i gelera. Isto se tako sjećam mame i tate koji su lavovski odradili posao roditelja u tom razdoblju i sačuvali brata, mene, sebe i zdrav razum naše obitelji. Tata je bio na prvoj crti, a mama je pod granatama jurila na posao u Zavod za zaštitu zdravlja.

Pored svega toga strašnoga što smo prošli, naučio sam cijeniti male stvari, razvijao sam maštu igrajući se po skloništima i stvarao sam svoj dječji, paralelni svijet.

Kakav ste bili učenik, kako je tekao obrazovni put?

– Vjerovali ili ne – obožavao sam fiziku i informatiku. Bio sam kampanjac, ali i zagrižen za predmete koje sam volio. Možda jedna od meni najluđih odluka bila je ta što smo nas četvorica osnovnoškolskih prijatelja upisali MIOC najviše zbog toga što je taman te godine bio aktualan onaj događaj kada su dva učenika iz MIOC-a slučajno upali u web Pentagona. To nas je oduševilo. Tako smo upisali i fino završili MIOC, a nakon toga sam otišao studirati u Rijeku, ali dandanas sam prijatelj s tom svojom ekipom.

“Znam što znači zaraditi svaku kunu”, Foto: Davor Kovačević

Poimanje svijeta

Život Dalmatinca u Zagrebu? Kako se nosite sa stereotipima? Iako, vama se, po naglasku, ne bi reklo da ste Dalmatinac.

– To za naglasak zapravo često čujem. Medijski posao i rad na televiziji dosta je utjecao na moj naglasak. Također, treba reći kako je zadarski naglasak nešto drugačiji od splitskog – onog koji ljudi često očekuju kada se spomene »dalmatinski naglasak«. Ali, kažem, na akcent je utjecao i život u Rijeci koju također smatram svojim domom i uvijek volim reći – Zadar me odgojio, a Rijeka preporodila.

Na što točno mislite kada kažete da vas je Rijeka preporodila?

– Mislim na ljude koje sam upoznao, novu kulturu, novi život koji se u mnogočemu razlikuje od Zadra. Došao sam u liberalnu Rijeku iz konzervativnijeg društva i to mi je otvorilo horizonte po pitanju izlazaka, razmišljanja, edukacije, ali najviše zbog ljudi i novog načina života s kojim sam se susreo. Pritom ne mislim kako je zadarski, dalmatinski način pogrešan. Samo sam zadarsko poimanje svijeta nadopunio s riječkim i poklopilo se sve u neko moje.

Pored stand-upa, bavite se marketingom i televizijska ste ličnost. Što nalazite ispunjavajućim u svakom od spomenutog i što vam je najdraže?

– Stand-up je uvijek bio i ostao broj jedan. Sve ostalo što radim, radim iz gušta, izazova ili čak dosade. Znatiželjan sam i zanima me kako stvari funkcioniranju i od tuda dolazi potreba da se bavim s dosta stvari. Mnoge od njih ljudi niti ne znaju i nije mi ni stalo da znaju. Možda jednom i saznaju, kada se na to odlučim. Sve to se prelije u stand-up kad-tad. To je nešto najteže i najbolje što sam ikada probao.

Kako je biti ambasador Vegete? Uzurpirat ću prostor pohvalom za vaše besplatno oglašavanje poduzetnika za vrijeme prvog vala pandemije. Što vas je na to ponukalo?

– Kao ambasadoru Vegete mi je odlično. Znate, jako je dobar osjećaj kada jedan veliki svjetski brend u tebi vidi nekoga tko može stajati uz njihov proizvod. Ne postoji u mom poslu veći poslovni kompliment. Što se tiče oglašavanja malih poduzetnika na mom Instagram profilu, to se rodilo iz neke želje da sudjelujem u nekoj vrsti pomoći. Ne znam točno kako to objasniti. Osjećao sam se beskorisno i to je bio način da svoj »doseg« dam nekome kome je to potrebno.

Kako opisujete stanje u našoj zemlji?

– Što se toga tiče – nemamo dovoljno mjesta za moje mišljenje. Uostalom, ne vjerujem kako bih rekao išta što ljudi već ne misle ili ne znaju.

Foto: Davor Kovačević

Humor u Hrvata

Zaustavljaju li vas na ulici? Kako vaša obitelj gleda na vašu slavu?

– Zaustavljaju, naravno. Navikao sam na to. Nema tu ništa čudnoga meni, ljudi malo žele popričati s tobom i idu svojim putem. Moja obitelj ne gleda nikako na to, ja sam za njih Ivan. Niti me vole više, niti manje zbog toga.

Čime se taj Ivan zanima daleko od mikrofona, kamera i pozornice?

– Radim na projektima koji su bili u ladici, kao i na nekim novim stvarima. Naučio sam biti privatniji pa ne izletati s izjavama o tome što točno radim. Ne samo iz razloga da ostanu tajni dok nisu spremni već, ako ih kažem, onda ih moram napraviti do kraja, a to je već opterećenje.

Najdraži i najgori nastup i zašto?

– Teško je to sortirati. Mogu, recimo, reći kako mi je najveći do sad bio Dom sportova ispred tri i pol tisuće ljudi. Teško mi je reći koji mi je najdraži. Možda prvi? Ima nekih anegdota zbog kojih se neki nastup može okarakterizirati kao »najgori«, ali i takav nastup te može centrirati i malo vratiti u realnost u kojoj konstantno moraš raditi na sebi.

Koja je razlika između nastupa u, primjerice, pubu, te nastupa u velikim dvoranama?

– U pubu je nastup brži, prljaviji, suroviji. Ispred nekoliko tisuća ljudi moraš malo usporiti, publici dati da diše. Možeš više ulaziti u neki skeč koji je u pubu samo brza poanta.

Kako biste opisali hrvatski humor? Ipak ste i vi dali veliki obol našem stand-upu.

– Toliko sam puta vodio raspravu o humoru u Hrvata i shvatio sam jednu stvar. Ne osuđujem ništa, ako se ljudi smiju to znači – njima je smiješno. Meni neke stvari nisu smiješne, ali ne mislim zato da sam iznad tih ljudi i da mislim da su manje inteligentniji od mene. Ja imam neki svoj stil koji moja publika voli. Nastupi su rasprodani jer je ljudima to smiješno. Tu bih stao. Sve ostalo bilo bi subjektivno.

Maltretiraju li vas prijatelji da ih nasmijavate?

– Da me maltretiraju, ne bi mi bili prijatelji. Da oni meni nisu duhoviti – oni meni ne bi bili prijatelji.

Jednom ste kazali kako Hrvati ne vole ambiciju. Na što ste točno mislili?

– Generalizirao sam. Možda malo i pregrubo. Poanta je u tome da mi ne potičemo ambiciju. Nama je uvreda kada za nekog kažemo kako je previše ambiciozan. Što točno znači biti previše ambiciozan? Htjeti više, htjeti bolje za sebe i svoje? Zašto je to uvreda? Zar postoji neka umjerena doza ambicije koja nam je prihvatljiva?

“Vjerovali ili ne – obožavao sam fiziku i informatiku”, Foto: Davor Kovačević

Stiže prinova

Kako biste opisali prošlu godinu, tekuću? Mislim kako imate dovoljno inspiracije za nove tekstove?

– Prošla godina, kao i ova, dosta je čudna. Svela se na preživljavanje, a pritom ne mislim na glad, već na adaptiranje na novu situaciju i traženje novih prilika. Nisam od ljudi koji kukaju, mislim kako je to besmisleno. Svaki trenutak koji provedem tražeći izliku je trenutak koji nisam potrošio na traženje rješenja. A novih tekstova će biti, naravno. Kad-tad opet ću stati na pozornicu.

Smijemo li se premalo? Ili previše? Ili nikad dosta?

– Nikad dosta, ali je dobro plakati.

Od svog ste imena, unatoč učestalosti istoga, napravili brend, iako ga dijelite i s poznatim šahistom, arheologom i nadbiskupom. Dvojica su, doduše, pokojna. Na Wikipediji ispod vaše fotografije piše kako ste šahovski majstor, iako algoritam misli na drugog Šarića. Igrate li šah?

– Ovo me podsjeća na početak vica »dođu šahist, arheolog i nadbiskup…«, ha-ha-ha. Volio bih znati kako je Šariću šahistu s tom mojom slikom koja ga prati. I on se vjerojatno naslušao raznih »fora« na račun ove zamjene. Šahu sam najbliže time što ponekad pogledam onu simpatičnu seriju »Damin gambit« i kunem se da ful navijam za Šarića kada voditelj objašnjava sve poteze. Jednom smo Korana i ja igrali šah kad smo bili na putovanju. Bio je u predivnom salonu hotela, naručili smo koktele i krenuli igrati. Uglavnom, izgubio sam.

Savjet mladima koji se okušavaju u stand-upu?

– Želim im svu sreću, jer i toga treba imati da budeš na pravim nastupima, a za tu se sreću treba izboriti tako da stalno nastupaš. Najveći savjet koji im mogu dati – nastupajte, ne čekajte prilike da se pojave, sami organizirajte i nastupajte. Što više iskustva na sceni – to ćete biti i bolji.

Jeste ikad razmišljali da upišete dramsku akademiju?

– Da, razmišljao sam. U biti, bio sam vrlo blizu da odem i da se prijavim. Neki glumci iz riječkog Zajca su mi čak ponudili da se spremam, ali nakon što sam čuo da, ako upadneš na Akademiju, tri godine ne smiješ imati javne nastupe – što uključuje stand-up, televiziju, glumu, to mi nije pasalo.

Njihova je zamisao da se prvo moraš izgraditi tri godine na Akademiji, a ja sam u to doba već krenuo nekim TV putem, stand-upom sam se već zanimao, pa sam si rekao kako mi to što ne studiram na Akademiji valjda neće blokirati put. Bavim se i glumom, tako da, imam neki svoj ritam, a Akademija će pričekati.

Kako teče čekanje na prinovu?

– Uskoro stiže. Sretni smo i uzbuđeni. Ovim putem želim pohvaliti svoju ženu koja stvarno to sve lijepo izdržava i koja će biti sjajna majka.

“Stand-up je nešto najteže i najbolje što sam ikada probao”, Foto: Davor Kovačević