Slika, istina je to, govori tisuću riječi, no ovoj slici na duplerici vaše omiljene tiskovine i nije pametno posve vjerovati.

Odnosno, premda govori tisuću riječi ova slika ne govori sve.

Ne govori da žena sa slike zna variti, brusiti, blanjati, piliti, tokariti, zna zidati, zamiješati beton, ofarbati, ispolirati, a onda kad sve pod krov dođe i urediti interijer da se čini kako je skockan taman tako da je i po mjeri normalna čovjeka i po mjeri šarenih časopisa o dizajnu.

Ona se zove Ana-Marija Percaić i ona jednostavno zna graditi, a kad je već tako onda je i logično da se emisija o građevini, dizajnu, gradnji što je već tri sezone prikazuje RTL zove »Gradi(ONA)«.

I da se nju pita, da joj se dade ta sloboda, od ove nikad završene građevine pred koju smo je natjerali da nam pozira napravila bi ona u čas čudo neko onako kako kroz jednu sezonu »Gradi(ONE)« diže objekte iz mrtvih do blještavila učeći nas usput svim vještinama što muku od gradnje čine manjom. Elem…

Foto: Davor Kovačević

Tata u građevini

»Gradi(ONA)«… Pretpostavljam da je u trenutku kad se emisija pojavila na malom ekranu onaj dio muške populacije što ne sumnja kako samo oni o zidanju i alatima znaju sve, očekivao nešto posve drugo. Kad ono – žena!?

– I sami smo mislili da će publika biti mahom muška, oni koji moraju vidjeti kako to na televiziji izgleda žena s čekićem. Ali, iznenadit ćete se kad vam kažem da nam je većina publike ženska. Žene se sve više primaju alata, sve češće rade neke popravke u kući. Očito ne mogu dočekati muške da oni to naprave (smijeh). I čini mi se da su žene pedantnije. Kuže se u alate, kuže se u materijale, tako da su nam žene preko 50 publika.

Možda je tome tako i zbog činjenice da su svi TV formati što govore o građevini, uređenju, mahom šarene slikovnice koje nude iluziju i dojam posvemašnje lakoće. »Gradi(ONA)« to nije.

– Nismo htjeli iluziju, htjeli smo »reališku« s obzirom na to da si 90 posto vremena na građevini prljav, zamazan, u šuti. Baš smo htjeli pokazati realnu situaciju, realne probleme.

Moram se vratiti na početak, da mi je samo znati gdje je početak. Možda je početak doba kad ste djevojčica koja se voli igrati alatom u tatinoj radionici.

– Početak je tata u građevini i ja treća kći koja sam odrastala u radionici uz tatu. Užasno me sve zanimalo, alati, materijali, sve mi je bila velika fora. Drugi početak, ovaj s »Gradi(ONOM)« je korona početak.

Zatvorena kazališta, ne znaš što raditi, a ja blizanac koji ne zna sjediti doma u miru i tišini. Pa smo sjele u čudu ja i moja prijateljica Jelena Viljevac, koja je dandanas producentica »Gradi(ONE)« i bez koje ničeg ne bi bilo, i mozgale što ćemo.

Bilo je: »Ajmo emisiju!? Ajmo!« Nakon te ideje emisija je vrlo brzo nastala. Nakon neka dva mjeseca već smo bile na setu i snimale prvu sezonu.

Osim što se voditeljica ne libi uhvatiti posla i »šporkat« radno odijelo, specifičnost formata je i ta da tijekom cijele sezone (g)radi jedan projekt.

– Idemo od temelja do zadnje vaze. Činila nam se dobra varijanta da pratimo jednu građevinu od početka do kraja njene gradnje, ili obnove. Takve hard core emisije u kojoj je razbijanja i rušenja uistinu i nema.

Gledatelji su jako zadovoljni, zadovoljna je cijela ta branša koja je malo zapostavljena od televizijskih formata. Partneri koji su s nama radili na samom početku vraćaju nam se i žele surađivati s nama jer smo emisija koja integrira neke nove materijale, nove načine gradnje, neke zanimljive stvari. Jer ne ide to nekad po onoj »to sam ja ziđo’ k’o moj tetak iz Njemačke i ne može bolje«.

Foto: Davor Kovačević

Sanacija rušenjem

Znači rušite kuće, ali rušite i stereotipe!?

– Tko god pokušava nešto poboljšat’ ima doma te situacije, nekakav jaz između prijašnjih generacija koje su to izgradile i mladih koji sad to ruše bez respekta. Ali ljudi, treba obnavljat’ stvari.

Obnavljati da, ali rušiti…

– E sada bi Urbane ideje, naši partneri u prošloj sezoni i nadam se i u svim budućima, rekli da je najefikasnija sanacija ona rušenjem. I da je puno isplativije, brže i jeftinije neke građevine srušiti do temelja nego obnavljati. Dakle, nekad neke stvari treba i srušiti.

Neobično je da govorimo o formatu koji i nismo imali u trenutku dok se oko nas gradi sve u šesnaest i to »kvadrati« kojima cijena ide u nebo. Pa se još takvog formata ulovi glumica po profesiji, baš kao što se glumica ulovila i produkcije prvi put u životu!?

– Produkcija je mene uvijek zanimala, htjela sam imati neku svoju produkciju, ali kad uđeš u žrvanj posla, kazališta, filma, snimanja, ne stigneš. Meni se ta korona stvarno trebala dogoditi, da se sve ukine, da sjednem i da ne znam što da radim sa sobom, pa da krenem. Doduše, i sad je kaos, još i veći, jer uz sve tu je i »Gradi(ONA)«, majstori koje treba koordinirati, a majstori kasne…

Moram pitati što na vaš građevinski angažman kaže otac?

– Ja sam prvo upisala studij dizajna. On koji je cijeli život u građevini, strojarstvu, onaj koji vjeruje da se ono što napraviš i sazidaš mora vidjeti, pitao me je što je to dizajn. Ja mu objašnjavam taj put od idejnog nacrta do završnog odjevnog predmeta, a on će na to: »Aha, znači izmislili su faks za krojačice.« Kad sam kasnije krenula na studij glume, e tad se samo uhvatio za glavu (smijeh).

Onda bi sada morao biti konačno zadovoljan?

– Sad je konačno zadovoljan, makar njurga. U trećoj sezoni rušili smo nešto što je on gradio, izbacili ga iz njegova brloga gdje je držao stvari za pčele, pa je njurgao. Ali kad smo za to građevinu koju smo napravili u trećoj sezoni, projekt »Gradi(ONA) Office« dobili nagradu, i to od strane slovenske struke bio je ponosan.

Nagradu?

– Osvojili smo BIG SEE Architecture Award 2024., arhitektonsku i dizajnersku nagradu koja pokriva područje jugoistočne Europe, a naglasak stavlja na održivost u kreativnoj industriji.

Fan adrenalina

Nego prvo bi dizajn, a onda bi gluma da bi gluma bila ona prva. A da je bilo po roditeljima, svim ne samo vašima, bila bi medicina zar ne?

– Uvijek je to tako bilo, ili ideš na nešto ozbiljno poput ekonomije, ili ideš na stomatologiju kad su s tatine druge strane svi zubari. I kad je kći rekla da neće ni na ekonomiju ni na stomatologiju, to je bila drama.

A dizajn je bio dok se ne upiše gluma?

– Tako je nekako ispalo. Taman da sam skoro pa završila dizajn kad sam upala na glumu. I obožavam i jedno i drugo, a, evo, bavim se jednim i drugim.

Taman htjedoh reći da u »Gradi(ONI)« ima i vas glumice, i voditeljice, i dizajnerice, pa još sve to funkcionira odlično.

– Pa hvala vam!

Ali, gluma je broj jedan!?

– Je! Još uvijek je broj jedan!

Prošli tjedan nismo se uspjeli naći jer ste taman imali premijeru predstave »Tri mušketira« u vašem matičnom Zagrebačkom kazalištu lutaka. Niste valjda igrali mušketira!?

– Nisam. Uz svoje divne kolege iz ZKL-a glumila sam kraljicu Anu, Španjolku, u režiji divnog gostujućeg redatelja Darjana Mihajlovića, čovjeka susretljivog, divnog, dragog. Volim to jako.

Pamte vas i oni koji gledaju histrionske predstave, bilo vas je i na filmu, u TV serijama. Što se tiče glume kakve su vam ambicije, želje?

– Mislim da je ambicija jako dobra i da treba težiti tome da probijate svoje granice, ali jednako tako mislim i da je nenormalna ambicija kontraproduktivna. Očekivati Hollywood, a u Hrvatskoj si, može te samo zakočiti i jako razočarati.

Ja nakako plivam tu gdje jesam i kako se koja prilika otvori prihvatim je i napravim najbolje što mogu. Nemam problem s tim da sam glumica i da ću biti potpuno pogubljena ako to ne radim. Da me bace i na pusti otok, dočekala bih se ja na noge.

Da vas čovjek baci na pusti otok, vi bi od njega napravili adrenalinski park!

– Vjerojatno i bih. Hahaha!

Fan ste adrenalinskih sportova.

– To me je prije više držalo, ronjenje s bocama, ili skakanje padobranom zbog kojeg je doma bilo izvanredno stanje. Ali da, volim sve to. Volim i skijanje jer me tata s tri godine učio skijati, pa skijanje na vodi ljeti. Fora mi je, ali nisam od onih koji nemaju respekta prema ničemu i bacaju se glavom bez obzira u sve i svuda.

Susret s Bu

Od svih vaših silnih interesa i afiniteta, svih malih lijepih slabosti, poseban je i vaš odnos sa životinjama. Vi ste od onih što napuštene pse doma vode. Je li Bu, njemačka ptičarka, još živa?

– Nije. Prošlo ljeto je otišla pod jedno drvo u dvorištu i zaspala.

Filmska je priča s Bu. Imala je godinu dana kad su vam je ukrali iz dvorišta pred kućom. Nakon deset godina život vas je odlučio opet spojiti.

– Bila sam na turneji s Histrionima kad mi je zazvonio mobitel. Žena s druge strane veli: »Imamo psa s vašim čipom.« Kako s mojim čipom!? Jedan je pas kod roditelja, drugi doma. Pa sam pitala da mi pošalje sliku.

A na slici Bu, jadna bez 80 posto dlake na tijelu. Rekla sam ženi: »Spašavajte je kako god znate dok se ne vratim.« Digli su je iz mrtvih i odmah s turneje krenula sam po nju u Crikvenicu gdje su je našli. Veterinarka mi je odmah rekla da je moguće da me ne prepozna. I stvarno isprva nije.

Kad nakon 15, 20 minuta Bu digne glavu, krene mi među noge i počne cviliti. Plače veterinarka, plače tehničar, plačem ja, plače Bu. Pa je legla u moj auto, spavala do Zagreba i došla doma. Nakon 10 godina. I živjela je u svom dvorištu još četiri godine.

Uf, filmski. Ma, vratit’ se moramo na »Gradi(ONU)«, serijal koji ima genijalno ime, ime koje sve govori. Meni je, naime, jasno zašto žene to vole gledati, zato jer mi muškarci ne valjamo ništa. Iskreno, užasno mi je teško voditi ovaj razgovor jer sam jedan od onih koji jedva da čavao znaju zabit’ u zid.

– A istina jest da se mlađe generacije slabo primaju alata.

Ali, što ne smije biti muško takvo da ništa od građevine ne zna!?

– Dobro, valjda znate žarulju zašarafiti!?

Znam jednog kojem je i to problem, ali dobro. Možda su nas ubila ta prevelika očekivanja, s obzirom na to da su naši roditelji znali i kuću sagradit’.

– Moguće i to. Ali, mene to nije ubilo već očeličilo, jer nije bilo druge nego »primi i napravi«. Očekivalo se da znam. Ocu se mora priznati da me nije odgajao u stilu »žensko si, nemoj«, već je bilo po onoj »ako te zanima, pokazat ću ti«. I to mi je super.

No u jednoj od epizoda spominjete majstore koji su vas, kad biste primjetili da nešto rade krivo, poslali da pođete popiti kavu dok oni rade.

– Bilo je i toga, makar moram priznati da ne baš puno. Toga je sve manje. Mislim da i majstori kuže da su žene te koje ih dočekaju, naruče radove, koji račun podmire na kraju. A moram priznati da su muškarci oduševljeni kad pričaju sa mnom koja kužim neke stvari i kad se možemo sporazumjeti.

Hm… Možda biste trebali snimiti jedan specijal za nas koji pojma nemamo.

– Kako da vam pokažem osnove kad ih sama od treće godine hvatam i još ih ne znam (smijeh)!? Ali, reći ću vam nešto što sam naučila u trećoj sezoni od svojih projektanata, kojima hvala na svemu jer smo krenuli gradit’ od temelja. Dakle, ono što sam naučila i što bih svima preporučila je: ljudi dajte struci da vam napravi projekte, ishodi dozvole, pa da nemate brige s inspekcijama, projektom koji ne valja, susjedima!

»Mislim da i majstori kuže da su žene te koje ih dočekaju, naruče radove, koji račun podmire na kraju.

A moram priznati da su muškarci oduševljeni kad pričaju sa mnom koja kužim neke stvari i kad se možemo sporazumjeti

Precizni projekti

Znači improvizacija i »bratska« pomoć nula bodova?

– Ništa! Da sve ne radimo po projektu, da sve nije u milimetar, nikad mi sezonu ne bismo riješili u šest mjeseci. U roku, u budžetu možete biti samo ako vam ovlašteni ljudi naprave posao, precizne projekte. Nema više ništa od onog da će susjed to betonirati, pa ćemo okrenuti u to ime odojka.

Samo, »Gradi(ONA)« je toliko veseo, zabavan format da bi gledatelji mogli pomisliti da je sve tu lako.

– Imajte na umu da je to televizijska emisija i da vas ne možemo baš ubit’ u pojam, ali ima tu i drama. Ima i problema, i neprospavanih noći, i majstor nije došao, a sutra će bit’ gotovo podno grijanje… No, velim, sve je puno lakše ako imaš razrađen plan rada, hodogram, projekte.

I onda dođe dizajnerica interijera da dade završni tač. Koji bi tu bio savjet što se uređenja prostora tiče?

– Ne ić’ pomodno. U prostoru se boravi, prostor mora biti dom, a ne izložbeni salon.

Dobro je, sve sam shvatio. Stoga pretpostavljam da niste od onih koji izvjese barjak na kuću kad betoniraju ploču ili nabace na krov crijep? Taj običaj nikada nisam razumio.

– Moram priznat’ ni ja. Ali, na zadnjoj »Gradi(ONI)« su mi to zamjerili, pitali me: »Pa gdje je barjak!? Gdje je pečenje!?« Treba se držati tradicije. Mislim da ću to napraviti u novoj, četvrtoj sezoni.

Ajde da je od mene bar neke koristi, kad već čavao ne znam pribit’ u zid.

– Ali, bar čuvate tradiciju. Hvala vam na tome (smijeh).