Postoje rock grupe koje rade dugo, nisu pretjerano poznate – a odlične su. Baš takav je švedski rock sastav The Boppers koji ove godine objavljenim šesnaestim studijskim albumom nazvanim “White Lightning” slavi punih 45 godina rada!

U Skandinaviji su zakon, broj jedan (i to live!) album imali su na velikom japanskom tržištu, u Španjolskoj su zbog popularnosti snimili album na španjolskom jeziku, vole ih u ostalim zemljama Europe (posebno u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Italiji…), ali kad biste i upućenijeg rock ljubitelja kod nas pitali za njih, odgovor bi vjerojatno bio – odmahivanje glavom.

S izuzetkom onih koji vole sve autore i grupe koje svoj rad temelje na zvuku rock glazbe stvaranom u razdoblju od drugog dijela pedesetih pa do kraja sedamdesetih.

Foto: Mikael Silkeberg

Briljantan retro bend

Jer The Boppers su baš to – briljantan retro band čiji članovi nisu dozvolili prolaznosti vremena da poljulja njihovu ljubav za zvuk tih decenija, od jednostavnog gitarističkog rocka pa do baražne vatre ritma i melodioznosti glam rocka.

Uostalom, grupa je u Stockholmu osnovana 1977. godine – dakle na vrhuncu punk revolucije – a već tada je prašila retro zvuk pedesetih i šezdesetih! I bila vrlo uspješna. Kasnije su dodali i glam eru sedamdesetih. Pa ako volite glazbu spomenutih dekada – dajte im šansu. Nećete pogriješiti.

Već uvodna obrada teme “Motorbikin” koju je 1975. godine proslavio Chris Speeding djeluje privlačno i pozivajuće, a kad je potom krenula i naslovna (posvećena pivu koje se zove White Lightning!) sa sjajnom kombinacijom režećih gitara, plesnog ritma i odlične pub rock atmosfere idealne za bikere i rokere, jasno je da se ‘sprema’ punokrvni rock album.

Do kraja Boppersi ispucavaju još 11 ‘metaka’ od kojih niti jedan nije loš, a samo o tome volite li bržu ili nježniju glazbu ovisi što će vam biti bolje.

Plesni favoriti, a to znači brže, ritmičnije i žešće, su “Keep on Boppin” i “Teddy Boys Are Back” (gitaru svira Chris Speeding zahvaljujući im tako za obradu njegove “Motorbikin”) koje slave rock i ikonografiju subkultura mladih davnih šezdesetih.

Slična im je i “I Gotta Move On” koja je posvećena već više od četiri desetljeća rada ove grupe i njihovog pristupa životu koji karakterizira kretanje, putovanje i slavlje rock and rolla. Na tom je tragu i nešto oporija, žešća i blues rockom impregniranija “King Rocker” (obrada pjesme punk grupe Generation X u kojoj je karijeru počeo Billy Idol).

Mnogima će još i bolje biti one koje ‘voze’ u nešto manjoj brzini, ali su iznimno poletne, ritmične, plesne i hitoidne – a sve su ljubavne! – “I Wanna Give”, “Lucky to be There” i “Gotta Get You off My Mind”. Zericu sporije (nikako spore!), ali i dalje iznimne i ugodne za slušanje, su “Gone for Bad”, sjajna (najnježija na albumu, solo na gitari ima Nike Anndersson iz The Helacopters) “Callous Rain”, slična joj “Embrace the Blue” te završna “Millionaire”.

Za prste polizat’

Sve u svemu, sadašnja postava grupe koju čine pjevač i gitarist Matte Lagerwall, gitarist i back up vokal Ingmar Wallén, bubnjar Kenneth Björnlund i basist Surjo Benigh, napravila je, bar za ljubitelje retro zvuka, album ‘za prste polizat’.

Pomogao im je, i to bitno, Sulo, pjevač još jednog švedskog iznimnog retrosastava Diamond Dogs, a producentske poslove odradio je Tomas Skogsberg znan po radu s priznatim The Hellacopters i Backyard Babies. Svi zajedno napravili su album u kojem mogu uživati koji u srcu i duši nose zamamni i neodoljivi ritam rocka.