RIJEKA Kada sam Mikea Watta, legendarnog basistu Minutemena i jednog od najboljih basista današnjice, nakon njegovog riječkog koncerta u utorak uvečer u Klub.-u zamolio da mi potpiše svoju zadnju veliku gramofonsku ploču »Hyphenated-man«, iskoristio sam priliku i upitao ga i sjeća li se svog prvog koncerta u Hrvatskoj, u Zagrebu, sa svojim tadašnjim bendom fIREHOSE, koji je potpisniku ovih redaka jedan od najdražih koncerata u životu.

»Naravno da se sjećam!«, uzvratio je Watt, koji se sjetio ne samo godine kada je uoči rata prvi put došao u Hrvatsku, nego i da mu se na tom koncertu pokvarilo pojačalo, da je koncert jako kasnio zbog problema s kombijem kojim je bend putovao, ali i velike gužve i odlične atmosfere te večeri u zagrebačkom Kulušiću. »Fenomenalno je što si bio tamo«, kazao mi je Watt s iskrenim oduševljenjem, a ja sam u tom trenutku pomislio kako je fenomenalno i da je Watt napokon, nakon toliko godina, došao u Rijeku. 

  Za glazbenike njegovog talenta i karizme, nikad nije kasno. 

 Rock opera

Watt je na izvrsnom koncertu sa svojim novim bendom The Missingmen, triju (zanimljivo, svi Wattovi bendovi bili su istog formata) u kojem su još Tom Watson na gitari i Raul Morales na bubnjevima, gotovo u jednom dahu odsvirao »Hyphenated-man«, ambiciozan konceptualni album koji sam Watt naziva rock operom. Watt se na njemu bavi sobom: sredovječnim punk-rockerom koji se promatra u ogledalu, ali je to ogledalo razbijeno u 30 različitih komada, odnosno u 30 pjesama na albumu. 

Neprežaljeni gubitak

Putovanje njegova suputnika D. Boona, međutim, naprasno je prekinuto. Baš kada se Minutemen bio profilirao kao jedna od najuzbudljivijih i najoriginalnijih pojava na tadašnjoj američkoj post-punk sceni osamdesetih godina, i kada ga je ono najbolje tek čekalo, na vrhuncu snage, D. Boon je poginuo u automobilskoj nesreći. Imao je samo 27 godina. 

  Watt, čini se, nikad nije prežalio taj gubitak. D. Boon bio mu je više od suradnika i prijatelja. Odrasli su zajedno u San Pedru u Kaliforniji, bili su poput jednojajčanih blizanaca i komunicirali su tajnim jezikom. Opisujući njihov odnos netko je kasnije rekao kako je Watt bio srce Minutemena, a Boon njegova duša. 

  Boonovim odlaskom, ta je veza naprasno prekinuta. Međutim, Boonove ideje, njegova političnost i provokativnost – pa čak i njegov format jednominutnih glazbeno-tekstualnih minijatura – bili su poput jeke koja je odjekivala kasnijim Wattovim radom, provlačeći se kroz gotovo sve njegove kasnije bendove – poput fIREHOSE, ali i Madonnabees, u kojem je s našom Ljiljanom Nikolovskom, nekadašnjom pjevačicom Magazina koja je odselila u SAD, svirao Madonnine obrade – pa tako i kroz Wattov zadnji album »Hyphenated-man«. 

 Duh punka

Minutemen, koji je ime dobio po miliciji iz američkog rata za neovisnost – a ne kako mnogi pogrešno misle po jednominutnim pjesmama – bio je drukčiji bend od svih ostalih na toj sceni. Svojom jedinstvenom mješavinom punka, jazza i bluesa nije zvučao kao ostali punk sastavi, pa čak nije ni izgledao kao ostali. Međutim, s ostalima je dijelio duh punka, koji je dvojici klinaca koji su odrasli u nekadašnjim vojarnama koje su bile preuređene u stanove u San Pedru omogućio da progovore i glasno kažu što osjećaju i što misle o sebi i svijetu oko njih.

Da nije bilo punka, to nikad ne bi bilo moguće. Isti duh i ista etika – isto poštenje, ako hoćete – uvjerenje da i klinci iz nižih slojeva imaju pravo dignuti svoj glas, još uvijek pokreću Watta, koji će danas reći da punk nije samo glazbeni stil, nego način ekspresije, svojevrsno stanje uma, koje se razvija i napreduje. Zbog toga nipošto nije slučajno što je Watt na kraju koncerta, pozdravljajući riječku publiku, nekoliko put uzviknuo: »Pokrenite vlastiti bend!«. I budite sigurni da je u pravu. Pogledajte samo njegov primjer.