Opisati Voljena Grpca, ukratko, vrlo je težak zadatak. Njegova svestrana narav stalno otvara nove izazove i ostvaruje nove uspjehe na raznim poljima.

Posljednji je zabilježio na korčulanskom festivalu »Marko Polo«, gdje je nastupio u duetu s Teom Vučak. Festival su završili kao apsolutni pobjednici i dobitnici Grand Prixa sa skladbom »Nima lipše od naše Korčule« kojom su osvojili publiku i žiri.

Nakon pobjede ponosni autor pjesme odmah je bio na letu za Maroko gdje sudjeluje na sedmodnevnoj Akademiji za mlade novinare koja se održava u Tangeru i okolici.

Napisat ću ti pjesmu!

S Teom Vučak pobijedili ste na korčulanskom festivalu Melodije Marka Pola i odmah poletjeli za Maroko?!

“S Teom Vučak surađujem nekoliko godina. Tea je izuzetno pozitivna i vedra osoba, a takvi su ljudi danas u izumiranju. I sjajno pjeva. Prilikom jednog druženja, negdje u veljači ove godine, požalila se kako nema pravu pjesmu za korčulanski festival na kojem je dotad već dvaput nastupila.
Ivan Šegedin, alfa i omega Marko Polo Festa, htio je da ona svakako nastupi. Na to sam rekao: »Ja ću ti napisati pjesmu«, i pjesma je nastala uživo, za otprilike pola sata, na opću radost povećeg društva za stolom.”

Kako to da ste se prijavili na korčulanski festival?

“Često posjećujem Korčulu, to je čudesan grad, možda najljepši na Jadranu i među najljepšima na Mediteranu. Zašto je onda ne opjevati! Nadam se kako će pjesma »Nima lipše od naše Korčule« zaživjeti poput nekih mojih mikovskih uspješnica.

I, da ne zaboravim, na festivalu su ovjenčane još dvije mlade pjevačice iz našeg pjevačkog »inkubatora«, Anja Štefančić i Gabriela Antonac!

Čakavac ste, a pjesmu ste napisali na dalmatinskom narječju…

“Govorimo li o zabavnoj glazbi, uz Sanremo i engleski rock, nas su glazbeno odgojili Splitski festivali. Moje generacije, čak i one puno mlađe, znaju napamet desetke prelijepih dalmatinskih pjesama iz 70-ih i 80-ih godina. To uđe u uho. Uostalom, i Dalmatinci su čakavci!”

Monografija Maroka

Vi se ne odmarate ni kad se odmarate. Naime, i u Maroku ste poslovno?

“Njihov sam član od 2013. kada mi je izašla fotomonografija »Opatija, The Pearl« u izdanju Adamića. Tu je knjigu tadašnji gradonačelnik Opatije Ivo Dujmić poklonio članovima predsjedništva FIJET-a prigodom svečane dodjele »Zlatne jabuke«, prestižne nagrade kojom FIJET nagrađuje najreprezentativnije turističke destinacije svijeta, a Opatija to svakako jest.

Kuriozitet je što sam na toj manifestaciji u opatijskom Mandraću i pjevao, zapravo glumio sam slavnog tenora Beniamina Giglia koji je svojevremeno bio opatijski gost. FIJET-ovce je to na početku malo zbunilo, ali su mi ipak ponudili članstvo u udruženju, što sam oduševljeno prihvatio.

Foto: Voljen Grbac

Od onda sam s njima bio na desecima putovanja diljem svijeta, od Moskve preko Luksora i Tunisa do Kazablanke. Veliku je ulogu odigrala i naša ugledna turistička novinarka Tina Eterović Čubrilo koja mi je od prvog dana davala svesrdnu podršku.

Na tim putovanjima imamo često specijalan tretman, kakav običan turist ne može doživjeti. Turističke novinare svi domaćini izuzetno maze i kokolaju (što bi rekli Dubrovčani) kako bi što ljepše pisali o njihovom kraju.

Tu se nadovezujemo i na moj film o Meknesu, nagrađen na Međunarodnom festivalu turističkog filma ITF-CRO u Solinu. Snimanje tog filma financirala je Turistička zajednica Maroka. Meknes je prelijepi, drevni, »kraljevski« grad, ali kraj svih drugih slavnih marokanskih turističkih gradova uvijek ostaje pomalo u sjeni. Nadam se da će i uspjeh mog filma doprinijeti njegovoj promociji.”

Foto: Voljen Grbac

Pariška naslovnica

Nedavno ste osvanuli i na naslovnici pariškog magazina, kako se to dogodilo?

“Priča o mojoj pariškoj naslovnici i fotografijama u časopisu Lumieres internationales također je zanimljiva. Dugogodišnji sam član novinarskog udruženja European Journalists pri Europskoj uniji.

Nedavno je to udruženje organiziralo izvanredni kongres koji je, budući da je bio posvećen ratu u Ukrajini, održan u prelijepom rumunjskom gradu Temišvaru koji, ne bez razloga, nazivaju »Bečom istočne Europe«.

Bilo je dirljivo kad su ukrajinska djeca, trenutačno izbjeglice u Rumunjskoj, otpjevala ukrajinsku himnu i nekoliko ukrajinskih pjesama, a pritom su kijevski novinari bili na direktnoj vezi preko četiri videolinka istovremeno.

To su trenuci koji se pamte. Elem, pariški su izdavači, koji su bili na tom kongresu, vidjeli moje fotografije Temišvara koje sam usput snimio i rodila se ideja o suradnji. I u sljedećem broju časopisa imat ću naslovnicu, tekst i fotografije Malte.”

Foto: Voljen Grbac

U kazalištu ste bili na stalnom angažmanu, sudjelujete na svakom MIK-u, skladate, pišete, bavite se fotografijom, ali i novinarstvom, a imate i svoju galeriju u Istri. Kako spajate sve i kad stižete na sve?

“U kazalištu me nema već više od tri godine, otkad sam u mirovini. Mi operni solisti imamo, naime, zbog težine posla kojim se bavimo, beneficirani radni staž. Tako sam uspio sačuvati dio uspomena na neka lijepa vremena kad su ljudi u teatru radili poslove za koje su bili predodređeni, školovani i stručni.

Voljeli smo svoj posao. Danas se to u našem kazalištu izrodilo. To publika osjeća. Ne može se postati umjetnik partijskim dekretom. Ne može se rukovoditi teatrom bez stručnosti i ljudskosti. Kad se pojam »dramaturg« poistovjeti s pojmom »Bog«, to Bogu sigurno nije drago.

Tu se nameće i drugo, možda trenutačno pomalo zanemareno pitanje: tko li je taj supermen koji će tu svekoliku devastaciju, kojoj se još ni približno ne naziru razmjeri, jer ih komesari skrivaju kao zmija noge, sanirati? A o tome će, naravno, odlučiti politika. Koja je, posebice u tom segmentu, već dala briljantnih rezultata. Jezivo!”

Glazbena pedagogija

Koliko zasluga pripisujete svojoj dugogodišnjoj partnerici Vivien Galletta?!

“Vivien i ja dišemo zajedno već gotovo trideset godina. Na svijetu žive milijarde ljudi i svaki je čovjek poseban. Ipak, neki su posebniji. Vivien spada u takve.”

Bavite se i pjevačkom pedagogijom u operi, ali i u pop glazbi, zar ne?

“Na mladima svijet ostaje! Bavim se time već desetljećima, uz svesrdnu pomoć moje Vivien. Ima li, uostalom, bolje demonstratorice pjevačkog umijeća od nje? Teško.

Divno je, među stotinama talentiranih pjevača kojima sam ja nerijetko bio pomoć na počecima njihovih karijera, gledati i slušati kako oni najuspješniji suvereno brode vodama zahtjeve pjevačke karijere. Antonio, Franka, Sabrina, Dalibor, Katja, Sementa, Anja Viktorija, Nina, Boris, Eleonora i stotine drugih stekli su uz nas čvrste temelje zahtjevne pjevačke tehnike. Druge škole pjevanja uglavnom služe učenju pjesama i što dužem druženju, mi mlade pjevače brzo naučimo pjevati! Ponosan sam na to.”

Neostvarene želje

Imate li kojim slučajem neostvarenih želja?!?

“Dugi niz godina Vivien i ja sudjelujemo u glazbeno-scenskim projektima našeg prijatelja, uglednog pulskog odvjetnika i glazbenika Emira Kulenovića. Uz nas dvoje u njima povremeno ili stalno sudjeluje čitav niz riječkih glazbenika od kojih valja posebno istaknuti sjajnog aranžera svjetskog kalibra Aleksandra Valenčića.

Ti su projekti, pjesme, oratoriji, mjuzikl već rezultirali izuzetnim uspjesima, Vivien i ove godine, drugi put, nastupa na šibenskom Festivalu dalmatinske šansone s njegovom kompozicijom, a na Melodijama hrvatskog juga u Opuzenu upravo je s Kulenovićevim pjesmama dvaput bila pobjednica odlukom stručnog žirija.

Očekuju nas tijekom ljeta i u novoj sezoni nastupi u Emirovim projektima. Htio bih uz to, kad odrastem, osnovati svoju komornu operu (hic!). Tužno mi je gledati kako fantastični mladi operni talenti i u nas i u svijetu nerijetko zauvijek propadaju i nestaju, a zapravo ih tako malo dijeli od uspjeha. Prava pjevačka tehnika i nastupi pred publikom. Samo to.”

I za kraj, koji vam je hobi ipak najdraži?

“Jedan od mojih najdražih, a dosad nespomenutih je skupljanje dragih, dobrih, toplih, mudrih ljudi, kojima se neumorno okružujem već desetljećima. I trpe me. Iz posve neutvrdivih pobuda! Oni su, naravno, daleko kvalitetniji ljudi od mene, ali nadam se da je to bar malo prijelazno.”