Intervju

Vlatko Stefanovski: “Moja je misija napraviti nešto dobro, nešto u što vjerujem”

Claudia Bošković

Foto: HKD

Foto: HKD

Jedan od najistaknutijih gitarskih virtuoza ovog dijela Europe u petak nastupa u HKD-u



Vlatko Stefanovski, jedan od najistaknutijih gitarskih virtuoza ovog dijela Europe, ove godine proslavlja pedeset godina na sceni, a tim povodom priprema poseban akustični koncert koji će održati ovog petka u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku.


Ovoga puta predstavit će se publici u intimnom solističkom izdanju, izvodeći svoje najpoznatije skladbe na gitari koje će biti presjek dugogodišnje i uspješne glazbene karijere. U ovoj godini, četiri godine nakon albuma »Taftalidže Shuffle«, Stefanovski priprema i novi album, ali i memoare. Više možete pročitati u ostatku teksta.


Prvi nastup s 11 godina


Ove godine obilježavate pedeset godina karijere, tj. pedeset godina od vašeg prvog honorara. Možete li mi dati vašu refleksiju na tih pedeset godina, sjećate li se svojega prvog koncerta?




– Sjećam se puno toga; i svog prvog nastupa i svog prvog koncerta. Sjećam se kad sam kao svirao bubnjeve u jednom bendu i kad smo išli na neku igranku, a bend koji je tamo svirao dao nam je da malo sviramo pa smo odsvirali jednu, dvije stvari. Tada sam imao jedanaest godina, i nakon toga sam ostavio bubnjeve i započeo svirati gitaru.


U svojim tinejdžerskim godinama sam pravio svoje bendove, ali to ne računam kao karijeru. Karijera je započela kada sam započeo ozbiljnije svirati i kad su mi za to plaćali jer sam svirao sa starijima od sebe, s iskusnijim glazbenicima koji su imali profesionalne angažmane. Svirali smo za modne revije, koncerte i razne druge prigode.


U trećem srednje službeno ste dobili prvi honorar. S kojim bendom je to bilo?


– S grupom Breg. U njoj su svirali klavijaturist Miki Petkovski, koji je bio šef benda, Garo Tavitjan na bubnjevima i ja kao najmlađi član. U gimnaziji sam brzo i dobro počeo svirati i već su me ljudi primijetili. Od starijih sam učio sve vezano uz glazbu; zanimale su me te priče, mitovi i legende iz tog vremena. Učio sam harmoniju, melodije, improvizaciju, o bendovskim odnosima… Sve što me zanimalo upijao sam kao spužva.


Niste formalno glazbeni obrazovani, rekli ste da ste učili od starijih od sebe. Od koga ste to učili, na koga ste se ugledali? Jeste li imali neke rane uzore u životu?


– Puno sam ja ploča slušao i od svih ploča koje sam preslušao nešto sam naučio, sve što me zanimalo skinuo sam na gitari. U tim tinejdžerskim godinama mentor mi je bio Miki Petkovski, klavijaturist koji je kasnije svirao u grupi Smak. On me učio, on mi je otvarao glazbene horizonte u vezi harmonije, aranžmana, kontrapunkta, ritma…


On je bio obrazovan, baš je završio violončelo i bio je vrlo dobro teorijski potkovan. Svirao je klavijature po vlastitom izboru. Od njega sam dosta toga naučio, a naravno sve što me zanimalo, učio sam gledajući kako bend pulsira, kako se to radi. Učimo dok smo živi. Ja imam dosta iskustva, ali imam još uvijek taj početnički elan i entuzijazam za bavljenje glazbom.



Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL

Ohrabrujući podatak


Često govorite o Skoplju šezdesetih, sedamdesetih godina kao o internacionalnom gradu u kojemu su kolali svakojaki glazbeni utjecaji. Kakvo je bilo vaše iskustvo tog glazbenog sazrijevanja u kontekstu skopjanske scene? Na kraju krajeva, moglo bi se reći da je Leb i sol formativan za taj jedan tipični makedonski rock’n’roll jazz fusion zvuk.


– Skoplje je bilo prilično zanimljiva sredina u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Nakon potresa 1963. Skoplje se izgradilo, renoviralo i repariralo i zaliječilo rane. Skopje je raslo, samim time postajući simbol solidarnosti u cijelom svijetu. Imali smo osjećaj da je Skoplje internacionalni grad, grad otvoren za goste, za prijatelje, za prolaznike, za putnike, namjernike…


Imali smo fino djetinjstvo i finu mladost, a glazba je uvijek bila vrlo jaka komponenta u našem životu. Sada se renovira Univerzalna sala gdje su dolazila velika imena svjetske glazbe i tamo smo gledali sve i svašta, tamo smo imali kontakt sa svjetskom scenom, a sve što vidite, čujete, to je dio vašeg iskustva. Naravno, ako umijete doživjeti; ako gledate bez da doživite, onda je to informacija, a kad nešto doživite, onda je to akumulacija znanja i osjećanja.


Danas je etno legitiman glazbeni i globalni trend. Kako objašnjavate taj fenomen?


– Ja mislim da taj etno pravac polako prolazi, taj stil polako je postao patetičan. Puno njih počelo je čeprkati po tradicionalnoj glazbi iz cijelog svijeta, i to se u devedesetim godinama počelo zvati world music. No, mislim da je to polako prošlo kao fascinacija, kao atrakcija. Prije nego što se taj brend ili trend pojavio, ja sam se služio motivima iz tradicionalne makedonske glazbe, a i dandanas služim se tim jezikom, tim izrazom.


Nikad nisam napustio taj utjecaj, ali dajem sebi pravo na to jer sam stvarno među prvima krenuo u tom smjeru s grupom Leb i sol. Mislim, postojali su fusion bendovi, recimo Weather Report, koji je inkorporirao južnoameričku, afričku i europsku glazbu, praveći fascinantan fusion svega i svačega.


Poznato mi je da su danas pop i rock glazba u porastu, kada govorimo o zanimanju, prodaji ploča, broju slušatelja i gledatelja. Čak i u Makedoniji ima mladih bendova koji su bendovski orijentirani, ne na elektroniku, na mašine, nego na gitare, pojačala, mikrofone, vokale, bubnjeve… To je ohrabrujući podatak.


Uskoro memoari

Pripremate memoare, možete li reći više o tome?


– Imam šezdesetak fileova ili glava i već sam pri kraju, ali taj kraj odlažem namjerno. Ne želim završiti jer onda kad završim, kad dam izdavačima, onda je gotovo, a ovako uvijek mogu neku riječ dodati ili oduzeti. Uživam u tom procesu, puno toga sam napisao u zadnje četiri godine otkako pišem, ali ima nekih stvari koje sam ostavio za kraj, da ih dopišem. To su kao sabrane epizode mojega života, svi momenti vrijedni spominjanja. Ima još malo toga, a onda ću objaviti u nekoliko zemalja regije.

Bendovska energija


Kako ste spomenuli novu scenu, pratite li je i što mislite o njoj?


– Pratim zato što moj sin koji svira sa mnom, Jan Stefanovski, ima dvadeset i tri godine i pola tih ljudi u bendovima njegovi su prijatelji. On mi pušta te mlade bendove iz Skoplja i mogu reći da ima dobrih bendova, a spomenuo bih jedan bend koji se zove Lufhansa, te Funk Shui. Svakako zaslužuju pažnju.


U jednom intervjuu rekli ste da je glazba danas fabricirana. Mislite li da je svejedno da u tom nekom »industrijskom« pristupu postoji prostor za razvoj novog inovativnog zvuka ili ste isključivo pobornik klasičnog bendovskog pristupa…


– Dobre ideje uvijek će izaći na površinu, bez obzira jesu li snimljene na telefonu, na kompjutoru ili u najskupljem studiju na svijetu, a loše ideje ostat će loše ideje i s najboljom produkcijom. Mene u glazbi ne zanima pakiranje, nego sadržaj i poruka te glazbe, što ta glazba ima reći. Način na koji se glazba stvara nije važan, je li digitalno ili analogno, jer važan je krajnji rezultat.


Mene zanima bendovska energija jer kod bendovske energije stvar je u komunikaciji, zajedničkom sviranju, što ima svoj šarm i privlačnost, a kada u studiju kalemite jedan signal iznad drugog, onda to nije uvijek tako. Postoje fileovi koji znaju jedan za drugoga, a postoje i fileovi koji ne znaju jedan za drugog i kad ih nakalemite, to može zvučati artificial.


Ove godine novi album


Spomenuli ste sina, on nastupa s vama u triju. Što biste mogli reći o vašoj privatno-kreativnoj suradnji?


– Imamo odličnu suradnju i odnos, a nadam se da će tako i ostati. On je izrastao u fenomenalnog bubnjara, ali i glazbenika. Nadam se da će tako naša suradnja neko vrijeme i trajati, jer ja uživam u toj suradnji, a vjerujem da i on što se tiče iskustva, tako da smo mi našli neki fini balans u našim privatnim odnosima roditelja i djeteta i javnim nastupima. Dobro nam ide zasad, vjerujem da će tako i ostati jer smo živi i zdravi.


Zadnji album »Taftalidže Shuffle« objavili ste 2020. godine, a ove godine izašao je remaster albuma »Treta majka«. Radite li trenutačno na nečemu, poznato mi je da ste najavili i novi album?


– Scardona je objavila »Tretu majku«, izdanje iz 2004. U povodu dvadeset godina od tog izdanja remasterirali su ga i objavili na vinil. Vinil je na prvom mjestu u Hrvatskoj po prodaji, i to mi je veoma drago, a inače u ovom trenutku pripremamo i novi album, već deset stvari sam položio i trebam ih još završiti, tako da se nadam da ću ove godine imati novi album.


Kako nakon svih tih godina uspijevate i dalje skupiti inspiraciju i dalje raditi nove albume, otkuda sve to crpite?


– To je potreba za istraživanjem. Jer svaka pjesma koju napravim meni govori o samome sebi. To je neiscrpni izvor, moramo stalno nešto tražiti, čeprkati. Ja sam znatiželjna osoba, tražim nešto novo, uzbudljivo, nešto vrijedno pažnje i vrijedno zapisivanja.


Estradni i glazbeni trikovi


Zanimljiv je taj vaš pristup, također ste u nekoliko prilika govorili, da bismo pronašli neku ideju, moramo pokopati po sebi, zato što kao ljudi imamo i loših i dobrih stvari, bisera koje skrivamo. Što mislite o glazbenicima koji su također renomirani kao vi, ali na neki način produciraju samo kako bi se pojavljivali, živjeli na staroj slavi?


– Postoje estradni trikovi i postoje glazbeni trikovi. Ako sedamdeset posto svoje energije iscrpite smišljajući estradne trikove, onda ćete biti estradni umjetnik. Ako sa sedamdeset posto svoje energije radite glazbu, biti ćete glazbeni umjetnik. Ja ne trošim vrijeme, naravno, hoću biti na plakatima, billboardima, volim imati publiku, ali volim da ljudi imaju interes za ono što radim, iako mi to nije glavna preokupacija. Glavno mi je napraviti nešto dobro i nešto u što ja vjerujem. To je moja misija, moj zadatak, moja ideja.


Koncert u Rijeci se bliži, što okvirno pripremate?


– Vježbam i pripremam se za tu seriju koncerata, a prije Rijeke nastupamo u Zadru i Splitu. Solistički ću se prošetati kroz svoj opus na akustičnoj gitari, probat ću improvizirati i pokazati publici nešto što se ne vidi i ne čuje svaki dan.


Žice pod imenom Vlatko Stefanovski

U suradnji s austrijskom kompanijom Thomastik-Infeld izaći će žice za gitaru pod vašim imenom i prezimenom. Kako je do toga došlo, jeste li vi jedini glazbenik iz regije kojemu se ukazala takva čast?


– Zasad da. Sasvim spontano sam prije nekih pet, šest godina započeo raditi s njima. Dali su mi da probam neke žice, i onda, kad sam svirao u Beču, pozvao sam ljude iz te kompanije da dođu na moj koncert. Tako je došla ideja da napravimo nešto ozbiljnije, a to je da dobijem žice sa svojim potpisom. Negdje početkom ljeta taj projekt bit će gotov i imat ću tu čast da dobijem žice pod imenom Vlatko Stefanovski. Jedan primjer njihovih gitarskih žica je George Benson, ja ću biti drugi.