Da se Ruđer Bošković bavio arheologijom u Turskoj, da je Umjetnički paviljon u Zagreb donesen na inicijativu Vlahe Bukovca, da je Marija Jurić Zagorka u nekoliko navrata zavarana, da je Mohorovičić prvi u Hrvatskoj uveo službu točnog vremena ili da je Ivana Brlić-Mažuranić bila prva članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti – sve su to potankosti koje se dadu saznati ukoliko u ruke uzmete novo izadnje Mozaika knjiga naslovljeno s,,Hrvatski znamenitaši”. Djeca i odrasli, nakon ove knjige, nemaju izgovor da ne mogu nabrojati barem deset hrvatskih znamenitaša – otkriva nam autor izdanja Vid Jakša Opačić koji je u ovu ediciju uvrstio trideset naših značajnih sunarodnjaka – dvadeset znamenitaša i deset znamenitašica. Djeca i odrasli čitajući ovu vizualno i sadržajno primamljivu ediciju saznat će odgovore na pitanja kao što su tko je napravio prvi hrvatski avion, tko je pokušao ovladati suncem; tko je hrabro poginuo i nadahnuo skladatelje, tko je osmislio žičaru, ali i čiji izum svako jelo čini remek-djelom. A mi želimo saznati kako je Opačić došao na ideju da napiše,,Hrvatske znamenitaše”?

– Ideja da pripremim jednu ovakvu knjigu došla je zapravo kao prirodni nastavak onoga čime se inače bavim. U Mozaiku knjiga urednik sam već sedamnaest godina. To podrazumijeva brojne sastanke sa stranim agentima koji mi, između ostalog, predstavljaju mnoge knjige u kojima se veličaju slavne osobe iz svjetske prošlosti, no u njima, dakako, nema naših ljudi. S druge strane, dosad sam uredio mnoge knjige u kojima smo publici pripremili životopise znamenitih Hrvata, no te su knjige bile namijenjene odraslim čitateljima. Stoga smo ovom knjigom željeli doprijeti do djece i približiti im one ljude za koje smatramo da ih jednostavno moraju malo bolje poznavati. Sjećam se; bila je sredina prošle godine kad je voditeljica našeg uredništva Daria Borić prvi put jasno i glasno izrekla tu ideju i ponudila mi da se baš ja prihvatim tog posla. Iako dosad nisam napisao ovakvu vrstu knjige, iza sebe imam nešto iskustva u radu s djecom jer sam prije dvadesetak godina radio u osnovnoj školi. Stoga sam odlučio prihvatiti ovaj izazov. Drago mi je da se danas ne kajem zbog toga.

S obzirom na to da ste knjigu posvetili svojoj djeci, kako su ona reagirala? Općenito, kakve su reakcije?

Reakcije su zasad odlične. Knjiga je tek stigla iz tiska prije dva tjedna, no prijatelji i znanci koji su je već imali prilike nabaviti i prelistati pohvalili su njezin izgled i sadržaj. Možda i zato što su mi prijatelji i znanci… Točno je da sam knjigu posvetio svojoj djeci. Dok sam je pisao, vodio sam se mišlju da je knjiga vječni spomenik nekog trenutka. I za dvadeset, pedeset ili sto godina uvijek će postojati trag da sam tamo neke davne 2023. godine napisao knjigu o hrvatskim znamenitašima. Tad će moja djeca biti odrasli ljudi, koji će, nadam se, itekako mnogo znati tko su bili i čime su se bavili Faust Vrančić, Slavoljub Penkala ili Slava Raškaj. No zasad o njima, poput svojih vršnjaka, znaju vrlo malo ili ne znaju apsolutno ništa. Upravo zato su mi ta osnovnoškolska djeca bila glavna motivacija da ih informativnim, ali ne činjenicama pretrpanim tekstovima i privlačnim ilustracijama zainteresiram da sami otkriju naše slavne osobe. Bilo mi je prekrasno u nedavnoj šetnji središtem Zagreba kad smo, prolazeći Vlaškom, zastali kraj spomenika Augustu Šenoi. Tad su me kćeri pitale zašto na spomeniku nisu plakati kakvi su na ilustraciji u knjizi. To mi je bila potvrda da su kod kuće uočile taj detalj dok su listale knjigu. Kad sam im rekao da je u neposrednoj blizini spomenika i Šenoina rodna kuća te da će podatak o točnom kućnom broju pronaći u mojoj knjizi, nisam ni sumnjao da će ga potražiti. Iskreno, to mi je najveće priznanje koje mogu dobiti za rad na ovoj knjizi.

Kako ste radili selekciju znamenitaša, odnosno znamenitašica?

Na početku bih volio napomenuti da je svaki odabir vrlo težak i subjektivan. Postoje druge knjige u kojima je prostora bilo daleko više, pa smo tako, primjerice, u “Velikanima hrvatske prošlosti” obradili čak 150 osoba! Ovdje sam se vodio idejom da u knjizi budu zastupljene osobe čija se imena nerijetko ponavljaju u imenima hrvatskih ulica, trgova, parkova, škola, dvorana… Drugim riječima, to su ona imena koja i djeca često čuju i izgovaraju a da zapravo još češće ni ne znaju tko se krije iza njih i čime su se te osobe zapravo bavile. Željeli smo pritom obuhvatiti osobe iz raznih vremenskih razdoblja, pa tako u knjizi imamo i Marka Marulića, koji je živio prije više od petsto godina, ali i Milku Babović, koja je preminula prije manje od tri godine. Naposljetku, željeli smo obuhvatiti osobe koje su trag ostavile na raznim poljima, pa će tako djeca u knjizi pronaći književnike, političare, vojskovođe, slikare, kipare, glazbenike, znanstvenike, sportaše i izumitelje. O tome tko će na kraju ući u knjigu, a za koga, nažalost, nema mjesta dogovarao sam se s urednikom knjige, mojim kolegom Vedranom Bratušekom. U konačan odabir uključio se i ilustrator, Vedran Štimac, pa mogu reći da smo zajedničkim snagama došli do upravo ovih trideset predstavljenih biografija. Još jedan kriterij u selekciji bio je da osobe o kojima pišem više nisu s nama. Naime, daleko je zahvalnije nečiji lik i djelo sagledavati kao zaokruženu cjelinu, od rođenja do smrti.

Kada će, i hoće li uopće, drugi dio, s obzirom na to da imamo još puno ličnosti,,za ponuditi”.

Slažem se. Imamo još jako puno znamenitaša koje nismo obradili u ovoj knjizi jer jednostavno nije bilo slobodnih stranica. Naime, pripremite li djeci preveliku knjigu s jako mnogo teksta, velika je vjerojatnost da ćete ih odvratiti od čitanja. Tražili smo stoga idealnu količinu teksta i ilustracija koja će privući mlade čitatelje. I da, razumljivo je da posljedično nemamo po nekoliko banova, sportaša ili kipara, nego je izbor morao pasti na jednoga.

Ove znamenitaše nećemo proširivati, ali za sljedeću godinu već pripremamo zasebnu knjigu o hrvatskim sportašima. Zadržat ćemo ovaj koncept i opseg, pa će djeca upoznati tridesetak slavnih sportašica i sportaša iz više desetljeća jugoslavenske, a potom i hrvatske prošlosti. Sportska smo nacija, barem tako rezultati na velikim natjecanjima pokazuju, a i značajan broj djece bavi se nekim oblikom sporta. Mnogima od njih najveći uzori upravo su sportaši. Stoga mi se učinilo bitnim da im približim te ljude, kako bi bili svjesni da njihovi sportski uspjesi nisu došli posve slučajno, nego da je put do njih nerijetko bio trnovit i prepun raznih odricanja i prepreka. U tu ću knjigu, uz neke legende hrvatskog sporta, uključiti i mnoge sportašice i sportaše čije su profesionalne karijere i dalje na vrhuncu, što vjerujem da će razveseliti mnoge mlade čitatelje.

Velik dio obrađenih likova spada u kategoriju,,iznenađenje”. Spomenuta Milka Babović, Dražen Petrović, Diana Budisavljević, Oliver Dragojević… inače uz njihovo ime ne ide atribut znamenitaša koji, kao pojava, nekako uvijek imaju,,pretpotopno” obilježje, dok vi uvodite i moderne ličnosti. Zašto te koja je bila motivacija za njihovo obrađivanje?

Uvijek treba uzeti u obzir kome se ovom knjigom obraćam. Riječ je o djeci koja tek otkrivaju ono što je nama starijima možda samo po sebi posve jasno. Ako im, uz znamenitaše koji su živjeli u nekim davnim stoljećima, opišem osobe koje su se bavile zanimanjima koja su i danas vrlo prisutna, lakše će se s njima poistovjetiti. Stoga sam u knjigu uvrstio i neke osobe koje su za života bile izuzetno omiljene, a čija popularnost nije iščezla ni otkako ih više nema. Uostalom, djeca i od svojih roditelja čuju o nekim takvim velikanima. S obzirom na to koliko ih se često prisjećamo, ponekad mi se čini kao da su Dražen ili Oliver i dalje tu s nama… S Milkom Babović upoznao sam se kao dječak prateći njezine prijenose sportskih natjecanja. Da sam stariji, vjerojatno bih svjedočio njezinim uspjesima na atletskim stadionima. Iskreno, tek sam nedavno shvatio da je Milka Babović bila prvakinja i rekorderka bivše države u trčanju! Uvijek sam je doživljavao “samo” kao legendarnu novinarku, i ne znajući da je upravo ona osnivala sportsku redakciju RTV-a Zagreb i da je bila njezina prva urednica. Mlađe generacije možda su je upoznale kao članicu žirija “Plesa sa zvijezdama”. Iza imena Milke Babović krije se jedna vrlo sadržajna i bogata karijera, pa je kratka biografija u ovoj knjizi tek oblutak na lijepoj šljunčanoj plaži.

Knjiga je vizualno vrlo privlačna. Dapače, čini se i kao dobar poklon za odrasle, ne samo za klince. Možete li navesti doprinose suradnika – s kim ste rado surađivali? Vidi se da je Štimac napravio odličan posao.

Hvala na komplimentu. Za predivan vizualni identitet knjige zaslužni su ilustrator Vedran Štimac i tehnička urednica Marija Morić. Knjigu namijenjenu djeci moraju krasiti lijepe ilustracije, jer to je nešto što djeca najprije uoče kad počnu listati stranice. Svidi li im se knjiga na prvi pogled, veća je vjerojatnost da će ju poželjeti detaljnije istražiti. Vedran Štimac definitivno je napravio odličan posao. Riječ je o umjetniku iz Pule, koji se inače bavi izradom murala i tetovaža, ali u zadnje vrijeme i neke knjige krase upravo njegove naslovnice. Jako mi je drago da je i za ovu knjigu pripremio fantastičnu naslovnicu. Što se tiče ilustracija koje prate pojedine osobe u knjizi, dogovorili smo se da svaki znamenitaš mora biti predstavljen portretom, a za sadržaj ostalih slika inspiraciju smo prepustili samom autoru. Vrlo je vjerojatno baš zbog toga nastalo nekoliko uistinu fenomenalnih rješenja.

Uz spomenute suradnike svakako treba istaknuti predan rad lektorice Nives Opačić i korektora Jakova Lovrića. I, dakako, odličnu suradnju s urednikom Vedranom Bratušekom, inače mojim kolegom s kojim dijelim ured. Iako ja inače uređujem ovakve knjige, a Vedran beletristiku, u ovom smo slučaju malo zamijenili uloge. I dobro da jesmo, jer je Vedran označio nekoliko mjesta u tekstu u kojima su bili termini za koje smo se bojali da ih djeca možda neće razumjeti, pa smo ih zamijenili primjerenijim rješenjima. Doista, užitak je bio surađivati sa svim suradnicima koji su stvarali ovu knjigu; hvala im na tome.

Tko je vama u top tri? Postoji li osoba koju ste htjeli ubaciti, ali ste je zamijenili u korist neke druge? Tko je ispao iz izbora i zašto?

Svaki je znamenitaš u knjigu uvršten s razlogom i o zaslugama tih ljudi bespredmetno je govoriti. Nikad se ne bih usudio uspoređivati veličinu i značaj ovih ljudi. Ipak, trebam li izdvojiti tri osobe u čijim sam sastavljanjima biografija najviše uživao, onda bi to bili Andrija Mohorovičić, Oliver Dragojević i Dražen Petrović. Mohorovičić možda zato što sam po struci geograf, pa mi je bilo posebno zanimljivo istraživati što je sve ovaj veliki znanstvenik svjetskoga glasa učinio na području meteorologije i seizmologije. A uz Draženove i Oliverove izvedbe – kako one u košarkaškim, tako i one u koncertnim dvoranama – odrastao sam i s njima živio. I to je nešto što se ne može prikriti. Sjećam se da mi je jednom urednik spomenuo da sam te zadnje dvije biografije u knjizi očito napisao s posebnim nadahnućem. Jesam; u želji da djeci što više toga kažem o njima, pripremio sam previše teksta, pa sam morao izbaciti mnogo zanimljivog sadržaja kako bi biografije u knjizi bile što usklađenije.

Bilo je još nekih znamenitaša koji su bili u prvim, radnim verzijama ove knjige. Mahom su to bili muškarci, koje smo na kraju ispustili jer smo odlučili povećati udio žena u knjizi. Gaj, Mažuranić, Krleža, Lupis, Mihanović, Starčević i Gundulić samo su neke od ličnosti za koje, nažalost, nije bilo mjesta u ovoj knjizi. No svi su oni obrađeni u nekim našim ranije objavljenim naslovima, a siguran sam da će biti i u nekima koji tek slijede.

Sudeći po ediciji, do Marije Jurić Zagorke nismo imali znamenitašice… bi li to, možda, bila Katarina Zrinski?

Kad smo napravili prvi popis znamenitaša, uvidjeli smo da je osjetno više muškaraca u odnosu na žene. Potom smo tu nepravdu pokušali umanjiti, iako je teško umanjiti loš položaj žena u povijesti, koji se počeo mijenjati tek potkraj 19. i u 20. stoljeću. Zato naša priča o znamenitašicama počinje s Marijom Jurić Zagorkom, prvom hrvatskom novinarkom i književnicom koja je rušila predrasude te svojim primjerom zorno pokazala svima da se položaj žena u društvu itekako može promijeniti. I njezina davna prethodnica Katarina Zrinski, koja se također bavila književnim radom, zavređuje da ju se zove znamenitašicom, baš kao i, primjerice, Cvijeta Zuzorić, Sidonija Erdődy Rubido ili Milka Trnina. Na kraju smo u knjigu uvrstili 20 biografija koje se odnose na muškarce i 10 onih koje smo posvetili znamenitašicama.

Hoće li knjiga dobiti i svoje englesko izdanje?

Iako bih bio jako sretan kad bi knjiga doživjela i izdanje na nekom stranom jeziku, čime bi postala dostupnija širem krugu mladih čitatelja, zasad takvih planova nema. Ipak je tek stigla na police knjižara. Doduše, moja knjiga o izletima pet godina nakon hrvatskog izdanja doživjela je izdanje na slovenskom jeziku, pa, eto, nikad ne reci nikad.

Smatrate li da smo dostojno obilježili pet stotina godina od Judite? Talijani su se za sedamstotu obljetnicu Danteova rođenja pripremali godinama. Tko je kriv što Hrvati ne cijene svoje znamenitaše? Bi li HAZU, Matica, Ministarstvo kulture i medija i ostale institucije trebale više raditi na popularizaciji našeg povijesnog bogatstva, uključujući i likove i djela velikih ljudi?

Ne bih rekao da Hrvati ne cijene svoje znamenitaše. Prati nas glas da smo ponosan narod. Znamo isticati bogato povijesno nasljeđe i pritom ponekad znamo i pretjerivati. O osobama iz ove knjige ponešto smo naučili u školama, barem ono najosnovnije, koliko kurikulumi dopuštaju. Znamenitaši su prisutni posvuda – u imenima ulica, u imenima državnih nagrada za posebna ostvarenja, u nazivima manifestacija… Imam dojam da više-manje svi znaju povezati znamenitaša i djelatnost kojom se bavio, no tu priča uglavnom staje. I u tom bi trenutku ove ustanove koje ste spomenuli mogle napraviti iskorak i građanima dati više podataka o tim velikanima. Doduše, problem je i u tome što mnogi ljudi zapravo i ne znaju da neke od tih ustanova upravo to i rade. Primjerice, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti još 2015. godine u prostorijama knjižnice uredila je sjajnu Memorijalnu sobu nobelovaca Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga. Svakako pozivam ljude da je razgledaju, no pitanje je koliko ljudi uopće zna za nju. Možda problem leži u prezentnosti tih velikih institucija i sadržaja kojima se bave. A što se “Judite” tiče, mi koji radimo s knjigama pratili smo programe obilježavanja 500. godišnjice Marulićeva izdanja. Uostalom, tog se datuma obilježava i Dan hrvatske knjige, upravo u spomen na taj događaj iz 1521. godine. No pitanje je u kojoj je mjeri ta izuzetno bitna vijest došla do naših građana i s kolikim su je interesom popratili.

,,Temelji Hrvatske” bila je edicija za odrasle, iznimno popularna. Sada ste se, ako se ne varam, po prvi put odlučili napisati nešto za mlađe generacije. Zašto? Koliko je potrebno mlade generacije učiti junacima iz vlastite prošlosti?

Napisati nešto novo uvijek je izazovno, a pisati za čitatelje kojima se inače izravno ne obraćate svojim knjigama još je izazovnije. Ovo je moja prva knjiga pisana prvenstveno za djecu, pa sam se trudio da tekstovi budu pisani jezikom koji će svaki učenik osnovne škole moći razumjeti te da stil pisanja bude zanimljiv i jezgrovit. Tekstovi su stoga informativni, no uz osnovne, ne predugačke, tekstove o svakoj osobi izdvojio sam po dvije kratke zanimljivosti; crtice iz njihova života koje se možda ne spominju u svakoj biografiji, a djeca bi ih lako mogla zapamtiti. Primjerice, Dražen Petrović odbio je sudjelovati na svojoj maturalnoj večeri jer je sljedećeg dana u dresu Šibenke igrao odlučujuću utakmicu protiv Bosne, utakmicu koja je donosila osvajanje Prvenstva Jugoslavije. Dakle, Dražen je već kao osamnaestogodišnjak pokazivao vrline koje su ga krasile i u nastavku blistave karijere – odgovornost i potpunu posvećenost onome što je ocijenio prioritetnim. Pitam se koliko bi se maturanata danas povelo Draženovim primjerom. Ali ako takvu stvar ne naglasimo, pa makar i kao kratku crticu iz njegova života, tko će za nju znati? Zapravo, svi ovi znamenitaši imali su neke osobine koje bi našoj djeci valjalo isticati. Jer u suprotnom vrlo vjerojatno ne bi postali upravo ono što su postali i mi o njima danas ne bismo razgovarali. Ako ništa drugo, neke je krasio talent, neke upornost, neke hrabrost, a neke empatija. Ako djeca prepoznaju te vrline kao nešto što treba slijediti i ako im neki od ovih znamenitaša postane uzor, znači da je i odgojna komponenta ove knjige zadovoljena.

Prije ovoga, objavili ste tri različita putopisna izdanja. Kojeg putovanja po Hrvatskoj se najradije sjećate, kako je bilo raditi na tim projektima te što biste preporučili kao idealnu jesensku destinaciju?

Zapravo, u početku je, 2012. godine, objavljena jedna knjiga – “Nezaboravni izleti Hrvatskom”. Kad je prodana prva naklada, sadržaj knjige razvrstali smo prema trima regijama te smo ga podijelili na tri manje knjige. Izleta i putovanja nekad, dok još nisam postao roditelj, bilo je daleko više nego što ih je danas. I vremena je očito bilo više, jer sam na toj knjizi radio cijelu godinu.

Svaki izlet može biti nezaboravan ako se poslože zanimljivi sadržaji, dobro društvo, ugodno vrijeme i ako se pritom dogodi onaj neki iznenadni trenutak zbog kojeg ćete ga se sjećati do kraja života. Takvih je izleta i putovanja, nasreću, bilo mnogo. Od planinarenja s roditeljima još dok sam bio dječak, preko posjeta Dugom otoku, Mljetu i Elafitima s tetkom, krasnih putovanja sa suprugom po Baranji, dalmatinskim otocima i Istri, do uzbudljivih planinarenja na koja zadnjih nekoliko godina redovito odlazim sa svojom djecom. Užitak je prenositi ljubav prema onome u čemu uživaš mlađim naraštajima, baš kao što su to meni činili stariji članovi moje obitelji.

A što se, pak, idealne jesenske destinacije tiče, nekako je uvijek u ovo doba godine povezujem sa šumom. Da li zbog boja, da li zbog gljiva, da li zbog samog mirisa šume, ne znam, ali znam da ujesen odlazim u šume kad god stignem. Snježnik i vršni dio Učke zbog nenadmašnih vidika ili možda kanjon Kamačnika kod Vrbovskog i unutrašnja Istra zbog slikovitosti i popratne gastronomske ponude… teško je odlučiti. No pogriješiti nećete kamo god pošli.

Čini mi se, kada se u obzir uzme i djelo o hrvatskim fortifikacijskim objektima, da ste pronašli svoju nišu – promocija naše baštine, što je i prirodno, kada se u obzir uzme vaša profesija, odnosno povijest i geografija. Postoji li nešto čime se još volite baviti, kada je riječ o znanosti? Koji su planovi za budućnost?

Biti u mogućnosti čitateljima približiti našu bogatu prirodnu i kulturnu baštinu te zanimljive ljude iz naše prošlosti čini me vrlo sretnom osobom. Velika većina knjiga koje sam uredio bila je povezana s mojom strukom. Nekoć sam se još bavio i glazbom, no naslova koji bi obrađivali te teme zanemariv je broj. Volim uređivati knjige o putovanjima i biografije, no poseban su izazov luksuzna izdanja. Izuzetno ih je malo, tek jedno u godini, ali zahvaljujući njima imam priliku vidjeti i raditi na vjernim faksimilima nekih od najvrednijih hrvatskih knjiga, poput prekrasno oslikanog Misala kneza Novaka iz 1368. godine i Misala po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine, prve tiskane hrvatske knjige. Takve ću knjige uređivati i ubuduće, a autorski rad usmjerit ću prema ranije spomenutim hrvatskim sportašima za djecu.

Koje to grickalice neobičnih okusa volite? Neka preporuka?

Vidim, i do vas je stigla ta informacija; zahvaljujem kolegama iz ureda koji su je uvrstili u biografiju. Da, ljubitelj sam raznih grickalica. Nekako najviše uživam u čipsu i pistacijama. Preporuke? Ručno prženi čips s okusom morske soli i crnog papra, čips s okusom origana, čips s okusom mladog luka… da ne nabrajam dalje. Srećom, svi ti okusi koji su nekoć bili dostupni samo u inozemstvu sad su i na policama naših trgovina.

Spomenuli ste da ste se nekoć bavili glazbom, a pronašli smo i informaciju da uživate u ulozi DJ-a. Bez kojih pet pjesama ne prolazi tulum u vašoj glazbenoj organizaciji?

Doba kad sam puštao glazbu na tulumima davno je prošlo vrijeme, no možda se mojim kolegama u uredu sviđa glazba koju povremeno znam pustiti. Ako se ne krenemo šaliti, za moj će gušt svirati razne vrste pjesama, uglavnom one starije – od Azre, Filma, EKV-a i Leta 3 do Depeche Modea i The Stranglersa. U glazbi sam nekako ostao u prošlom stoljeću.