Hrvatska kazališna javnost proteklog je tjedna imala privilegij na sceni zagrebačke Lude Kuće gledati najpoznatijeg svjetskog klauna Davida Shinera. On se, a u tome i leži sva naša radost, u predstavi »Komik Motion Show« u koprodukciji Lude Kuće, Triko Cirkus Teatra i Ivana Đuričića, nije našao samo u ulozi redatelja, već i glavnoga glumca, zajedno s hrvatskim pojačanjem – Bojanom Banom, Ivanom Đuričićem, Iskrom Jirsak, Nikolinom Majdak i Ivom Peter Dragan.

Shiner je želio postati klaun otkako je, kao dječak, na televiziji ugledao Jerryja Lewisa.

– Od trenutka kada sam vidio njegov film, od tada sam želio biti klaun. Jednostavno sam poželio biti smiješan kao on.

Zvijezda Cirque du Soleila i Broadwaya u tome ne samo da je uspjela, već danas važi za živuću klaunsku legendu. U Hrvatskoj je prvi put boravio 2018. i to je, kaže, bila ljubav na prvi pogled. Jedna od rijetkih replika u neverbalnoj predstavi »Komik Motion Show« (koja, usput budi rečeno, nikoga neće ostavit nenasmiješenim) kaže: »Tko ste vi i što želite?«.

Mi znamo tko je David Shiner, ali ne znamo što želi?

– Sve što nema veze s novcem ili imovinom.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Ekstremna korektnost

Izvanredno duhovita predstava koja je proteklog tjedna doživjela premijeru u zagrebačkoj Ludoj kući sadrži dijelove u kojima se, ugrubo rečeno, igrate i sa stereotipnim poimanjem talijanske ili azijske kulture. To je, do prije svega nekoliko godina, bilo sasvim normalno, dok se danas, primjerice u vašoj rodnoj Americi, to smatra politički nekorektnim. Mislite li da biste mogli ovakvu predstavu postaviti na američkim kazališnim daskama danas?

– Mislim da ne bih, jer bi Japanci rekli: »Ismijavaš našu kulturu«. Predajem u jednoj glumačkoj školi u Münchenu, jednom godišnje u rasponu od šest tjedana. Svaka ta godišnja radionica rezultira kazališnom predstavom. Uvijek gradim priču zajedno sa studentima. Osmislili smo scenu u restoranu u koji upadaju dva vrlo opasna samuraja.

Za stolom su sjedili Rebecca (glumica) i Patrick (glumac). Njima sam rekao kako moraju biti prestravljeni prilikom narudžbe, baš zbog samuraja. Htio sam, dapače, biti progresivan, pa sam rekao Rebecci neka igra muškog samuraja, a Patricka (koji je homoseksualac) da igra ženskog samuraja. Scenarij je bio sljedeći: Patricku je trebalo dugo da naruči hranu, Rebecca ga zbog tog ošamari i Patrick pada sa stolice.

Scena je bila doista užasno smiješna. Rekao sam im: »Napravite to opet«, na što mi je Rebecca kazala kako to ne želi. »Zašto ne?«, upitao sam, a ona je odgovorila kako o tome ne može razgovarati. »Da, možeš, na satu smo, trebala bi govoriti o tome«, kazao sam, na što je ona počela plakati.

Odgodio sam tu raspravu za sutrašnji sat. Drugi dan sam pitao u čemu je problem sa šamarom, da bi mi Rebecca odgovorila kako je riječ o političkom činu. »Kakav politički čin, to je klaunovski šamar. Svi klaunovi su to radili i rade. To je dio našeg zanata, zove se slapstick, fizički teatar, nema to nikakve veze s političkim aktovima, kako to možeš uopće pomisliti, a kamoli reći«.

Ni nakon tog mog monologa nije htjela popustiti, a drugi studenti su čak rekli da je to nasilje nad ženama. »Kako može biti nasilje nad ženama kada Patrick, koji je muškarac, igra ženu. Patrick je pristao na to. Svi ste pristali. Ne razumijem u čemu je problem’’, odgovorio sam, ali kako nisam htio ulaziti ni u kakve rasprave s njima, scenu sa šamarom smo jednostavno izbacili.

To je za mene bio veliki šok. Politička korektnost postala je previše ekstremna. Razumijem da, kada je čovjek mlad, želi biti reaktivan, želi mijenjati stvari i svijet, ali ovo je sve otišlo predaleko.

Kada sam radio na Broadwayu, u velik broj mojih predstava uključivao sam publiku i ponekad sam znao otići predaleko, ali mogao sam to raditi zato jer su mi vjerovali. Kad god bih doveo nekoga na pozornicu, htio sam da se osjeća sigurno i da se zabavljamo jer to je poanta. Volim ljude i znam moje limite – kada osjetim da je nekome u publici neugodno, istog časa prestajem. Moraš poštovati publiku.

Nisam siguran da bih u Americi više ikoga mogao iz publike izvući na pozornicu jer se danas često puta čuje rečenica »vrijeđaš moju kulturu«. Koji je smisao te rečenice?

S druge strane, jedanput sam dobio dugačko pismo koje se ticalo samoubojstva jer sam igrao lika koji je bio pisac, kojemu ništa nije išlo od ruke i na kraju se ubio. Netko se, gledajući, uvrijedio poslavši mi pismo u kojem piše da je ta scena uvreda svim ljudima koji se pokušavaju ubiti. I autor pisma sam se pokušao ubiti, naveo je, čak sedam puta.

Onda sam odgovorio: »Nisi jedini koji pati. Ja sam patio od depresije dugi niz godina. Znam što znači imati psihičke probleme. Ali ovo što ovim pismom pokušavaš napraviti, jednostavno nije u redu. Ako se tako osjećaš – to nije moj problem, već tvoj i žao mi je ako si uznemiren onim što si vidio.

Zašto ne napišeš pismo svakom redatelju koji je režirao sve te agresivne filmove? Ja sam klaun!« To je teška situacija, više doista ne znamo gdje su granice jer se svi mogu naljutiti na sve. A da ne govorim o društvenim mrežama gdje svatko ima prilike reći što ga je volja.

Prije samo koje desetljeće među ljudima je bilo više nevinosti i povjerenja i to smo izgubili. Razumijem i »Me too« pokret, ali stvari su otišle u krajnost do te mjere da čovjek više ne zna što smije, a što ne smije.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Kultura ukidanja

Ne bojite li se da biste i vi mogli postati ‘cancelled’, odnosno društveno ‘ukinuti’?

– Ne bojim se. Dobio sam Tonyja za predstavu o kojoj sam vam upravo govorio.

Hrvatsko društvo još uvijek nije u potpunosti zaraženo virusom političke korektnosti i kulture ukidanja. Kod nas se osjećate drukčije?

– Da! Pa najviši trenutak u šou je onaj u kojem uzmeš nekoga iz publike na pozornicu i s njime tada improviziraš. To je pravo čudo našeg posla. Imaš četvero slučajnih ljudi na pozornici i moraš se truditi da, u tako kratkom roku – riječ je o nekoliko minuta, sve funkcionira, da bude ljudima duhovito i, najvažnije, svaki je put drukčije. To je majstorski posao.

Na premijeri predstave i dijete s Downovim sindromom se, sasvim slučajno, popelo na pozornicu. Kako se osjećate u takvim, totalno nepredvidivim situacijama?

– Pomirim se s time. Mora čovjek ostati opušten, ne smije se uzbuditi. Moja je jedina briga bila da dijete neće napustiti pozornicu. To je velik izazov, ali otac je brzo reagirao. Stalno dovodim djecu na pozornicu i to je uvijek tako silno zabavno. Djeca to obožavaju, a i publika voli vidjeti način na koji se radi s djecom. Uvijek sam agresivni, ljuti i blesavi klaun i djeca to vole.

Čini mi se da je baš u vašem teatru pozornica odista mjesto istinske slobode.

– Naravno. Pa to je smisao kazališta!

David kao mladi klaun

Razvoj publike

Što je prvo što vas je zaintrigiralo u Lijepoj Našoj?

– Prva stvar koju sam primijetio došavši u Hrvatsku je ogroman broj talenata koji se ovdje krije. Zapitao sam se – što se događa ovdje, u Zagrebu? Imao sam osjećaj kao da je ovaj grad zlatni rudnik koji još nitko nije otkrio i rekao sam sebi – moraš se vratiti ovdje i osnovati svoj ansambl.

Kad smo imali prvu radionicu 2018. godine, istu je pohađalo petnaest ljudi i bili su gladni za znanjem. Svidio im se moj stil rada koji nije sličan onomu iz kazališnih škola i akademija i ti su polaznici imali veliku želju za učenjem, a ja sam pomislio – doista se ovdje moram vratiti.

Ispočetka sam, u svom hrvatskom ansamblu, planirao imati devet ljudi, onda je došla pandemija COVID-19, dvije godine nismo imali probe, grupa se raspala jer su ljudi trebali zarađivati za kruh te je ostalo svega pet glumaca i s njima fantastično radim. Moja metoda odlično funkcionira kod glumaca, napose onih koje interesira fizički teatar i klaunerija.

I hrvatska publika je sjajna – ona se smije! Jedan mladi čovjek mi je poslije predstave rekao – a nikada nisam dobio takav kompliment: »Zbog količine smijeha koju ste kod mene prouzrokovali, produžili ste mi život za minimalno mjesec dana«.

Koji su sljedeći planovi s hrvatskim ansamblom?

– Jedini način da oblikuješ i napreduješ je da imaš publiku. Moraš razvijati publiku. Imat ćemo nastupe u Ludoj Kući i u studenom i u prosincu. Naša predstava nije gotova, ona je i dalje projekt na kojem se radi i koji nije dovršen. Kad već imamo ansambl, bilo bi super imati i prostor – Komik Motion Theatre, npr., u koji bi mogli dolaziti mladi ljudi s akademije. Bio bi to prostor za istraživanje, napredak, učenje novih metoda i, najvažnije, prostor za inspiraciju. Važno je inspirirati ljude, natjerati ih da izađu iz svojih okvira i da se suprotstave strahu i uđu u svoje tamne prostore.

Teško je u njih ulaziti, jer se tamo najčešće nalazi puno boli, ali to je naš posao. Klaun je najrazličitiji od svih glumačkih likova – on uzima ljudsku bol i transformira je u smijeh. Da bi to napravio, dobar klaun mora biti sposoban živjeti na relaciji dva svijeta – svijeta velike radosti i svijeta velike boli.

Klaun mora poznavati svoju bol, mora biti ranjiv da bi razumio i osjetio bol drugih ljudi te, istovremeno, imao dovoljno nježnosti za ljude oko sebe. Inspiracija i stvaralačka energija vječna je i stvarna. Bez obzira na dob. Mi nismo prestrašeni onime što ne možemo postati, ali istinski se bojimo onoga što bismo mogli postati i tu leže najveći strahovi. Ako postanemo ono što bismo doista mogli postati, to će uništiti sve koncepte onoga što mi mislimo da jesmo. Ne znam ima li vama to smisla, ali meni ima, itekakvog.

Mislite li da bi današnja publika dobro prihvatila Laurela i Hardyja – najpoznatiji komičarski duo u povijesti, u Hrvatskoj poznatiji pod imenom Stanlio i Olio?

– Klaun je, prije svega, lik koji živi izvan svih poimanja vremenskih kategorija. Vrijeme ne utječe na klauna. Stanlio i Olio danas ne bi mogli raditi jer u vrijeme u kojem su oni stvarali vladala je već spomenuta nevinost. Prava, istinska nevinost. Sve je bilo tako jednostavno. Danas je toliko nasilja u medijima, politici i na društvenim mrežama koje rade ogromnu štetu mladim ljudima. Sve je manje razgovora i prave komunikacije.

Čovjek jedino uči kada se nađe u običnim ljudskim situacijama – nekada su one smiješne, nekad vrlo zahtjevne. Kada pokušamo izbjeći ono što je poznato kao ljudska interakcija – to je tragično, jer se ne možemo razvijati. Klaun sam četrdeset godina i ispočetka nisam uopće znao što radim. Ta tri sam godine samo lutao Parizom i nisam shvaćao što znači biti klaun sve do prije deset godina.

Dva svijeta

Što je, ili tko je, ustvari klaun?

– Lik koji se ne boji suočiti sa zastrašujućim realitetima života. Klaun prihvaća sve, i dobro i loše. Znam reći svojim studentima – ako negirate svoje loše strane, ili loše strane života, otkidate 50 posto energije koja kola u vama, pedeset posto vašeg potencijala. Moramo moći i moramo znati integrirati to negativno, prigrliti oba entiteta – i veliku radost i veliku bol. Tako razvijamo ogromnu količinu ranjivosti, a to istovremeno znači da možemo više vidjeti, više osjećati, više raditi.

Gluma nikad nije nešto vezano uz tebe. Jedino što se tebe, kao pojedinca tiče, jest pitanje – što ja mogu učiniti kako bi moj partner na sceni bio što izvanredniji? I vice versa, naravno! Najveći neprijatelj dobre glume je ego – ‘ja sam bolji, ja znam bolje, ja imam više talenta’. Ali to uništava sve – ne samo glumu, već i život općenito. Osobe pune ega su poput crnih rupa – žele progutati sve oko sebe. A kada je glumac takav, to je katastrofa jer on onda propušta najbolju stvar na svijetu, a to je druga osoba.

Klaun doista živi u ta dva svijeta i klaun je svjestan da nije važan on, već su važni drugi. Moramo brinuti o drugima! Otići u dućan, pogledati trgovkinju duboko u oči i pitati je: ‘Kako ste’? Vjerujte, svatko želi biti primijećen i saslušan. Moramo učiti pružati ruke jedni drugima i izvoditi jedni druge iz ovog kolektivnog ludila i nereda koji vlada u svijetu.

Vi tvrdite da trebamo prigrliti svoje boli, a svijet nas uči da je poanta života konstantna sreća i zadovoljstvo.

– Istina. Svijet tako uči, zaboravljajući jednu važnu stvar – to je nemoguće.

Koji je vaš neostvareni san?

– Pronaći svrhu svog postojanja.

Osim Zagreba, jeste li stigli obići druge dijelove Hrvatske?

– Moram reći da je moja supruga zaljubljena u Hrvatsku. Nedavno smo bili na odmoru u Opatiji. Raj na zemlji! Uz to, jeli smo najbolju pizzu ikad, i to u pizzeriji Roko. Bili smo i u Rapcu – mjestu koje je uništeno masovnim turizmom. Velika šteta.