Hrvatsko narodno kazalište Zagreb. Žamor dok svi ne sjednu na svoje mjesto. Slijedi zadnje upozorenje da se ništa snimati i fotografirati ne smije i zastor se diže. A na pozornici, u prvoj sceni, valjda desetak naočitih momaka, glumaca s mačevima u ruci, pa udri u boj junački. Tako počinje Predstava Dejana Projkovskog »Don Juan« s kojom je HNK Zagreb praktički otvorio sezonu.

Kritičari su o uratku rekli što su rekli, no u jednom su svi složni – Lovro Buva odradio je odličan posao. Ili, kako to piše Tomislav Čadež: »Naradio se i učitelj mačevanja Lovro Buva, osobito zato što se na našim akademijama mačevanje više ne podučava, a ovdje se to nije vidjelo. Baš ih je izdrilao.« Pa smo Lovru priveli da nam kaže sve o glumcima i mačevanju, svom poslu koji se čini poprilično jedinstven.

– Zapravo, priveli smo mi vas da nam kažete koji je glumac, glumica u nas najtalentiraniji mačevalac – šalimo se mi za početak.

Lovro na to duboku uzdahne, zamalo je čovjek ‘zagucao udicu’, ali spretno eskivira pa kaže: »Talent s mačevanjem nema veze, ali rad ima.« Krećemo zato u razgovor od onog što uistinu jest važno. Dobra je, naime, vijest da se mačevanje, sve se čini, vraća na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti.

– Ne mogu reći da je zasluga samo moja, uspjet će to uz pomoć redatelja Saše Božića. Prije korone uspjelo je Božiću da se mačevanje vrati na Akademiju na dva tjedna, onda je korona to presjekla i ove godine trebali bi nastaviti s tim. Uglavnom u planu je da mačevanja na Akademiji bude barem dva tjedna – veli nam Buva.

Sportsko mačevanje

Koliko ima smisla vratiti mačevanje na Akademiju, jasno je svakom tko je slušao kako oružje zvecka u predstavi »Don Juan«. A kako je Buva počeo biti taj koji će podučavati druge kako se mačuje!? Lovro Buva aktivno je i posve ozbiljno trenirao sportsko mačevanje kad se dogodilo da je u Domu sportova, tamo gdje je trenirao, stigla ponuda da njih nekoliko kostimirani odglume mačevaoce.

– Bila je jako zgodna ta ponuda da se zapravo legalno igraš, a da nitko ne shvaća da je to igra, već dapače da za tu igru još zaslužiš pljesak i pohvale – smije se Buva.

Priznaje da ga je privuklo i to da bude viđen, a onda i projekt šaren i veseo baš kako voli. U najkraćem, svidjelo mu se i to toliko da su se pomalo gaže počele sakupljati, baš kao i iskustvo.

– U jednom trenu shvatio sam da je tu već nekih stotinjak nastupa i da se sve pretvara u malu i dobru priču. Kroz razgovor s glumcima, shvatio sam da sam slučajno prošao glumački proces, odnosno stvaralački proces. To mi je postalo jako intrigantno – kaže Buva.

Tada se, a ima tome i preko deset godina, dogodio poziv, poziv da napravi »Hamleta« za jedan ispit na Akademiji dramskih umjetnosti.

– Ispalo je jako zgodno. Tad je sve nekako i krenulo, pozivi za suradnju s jedne strane i moj sve veći interes i razmišljanje što zapravo mogu ponuditi. Bilo mi je, naime, jasno da mačevanje ne smije biti u prvom planu, već potencijalno drugom, ako ne i trećem da bi bilo dobro. Odnosno, bilo mi je jasno kako je najveći problem u predstavi u kojoj se kreće neka radnja da ta priča staje jer dolazi mačevanje, a po završetku mačevanja priča, odnosno predstava se nastavlja. Sve bi to trebalo biti spojeno, gotovo kao kostimi u predstavi koji su tu, ali ih zapravo i ne pojmimo kao neki zaseban dio – pojašnjava Lovro.

Foto: Davor Kovačević

Riječka alternativa

Da se on brzo snašao ‘s mačem na sceni’, ili s mačem među glumcima, dokazuje u startu nekoliko ozbiljnih projekata kao što su »Opasne veze« Aide Bukvić, »Othello« Ivice Boban, »Romeo i Gulietta« Jagoša Markovića ili pak »Tri mušketira« u HNK-u Ivan pl. Zajc u Rijeci u režiji Kokana Mladenovića.

– Kokan Mladenović je nevjerojatan redatelj, a tamo sam upoznao i Igora Kovača, današnjeg Don Juana, koji je glumio D’Artagnana. Igor je stvarno bio fantastičan i to je bio jako velik projekt, nešto što tada, zelen u tom poslu, nisam mogao pojmiti. Rijeka je uvijek bila alternativnija i stvarno su napravili jednu jako lijepu klasičnu, ali i alternativnu predstavu. Ta predstava je dovela do poziva na Dubrovačke ljetne igre na kojima sudjelujem čak devet godina – priča Buva.

Kazat će pritom kako Igre nude i lijepe uvjete za rad te kako se cijela produkcija iznimno trudi. Dakako da je Lovro obučio za mačevanje i Franu Maškovića da Hamleta uvjerljivo igra. Pisao je tisak da ga je obučio posve dobro i drago je Lovri zbog tih kritika, makar priznaje kako mu je kao onom tko je unutra teško realno o tome suditi.

– Istina jest da se moje ime počelo vezati jako za teatar, nakon Sanjina Kovačića koji je dugo to radio, makar nismo nas dvojica jedini koji su se ovim bavili. No, kad se usporedim s drugima, čini mi se da ja najviše gledam kako napraviti show, a da pritom dam tip mačevanja kakvog bi publika htjela vidjeti. Ne kažem da ne treba nešto stilizirati ili povijesno točno napraviti ako je potrebno, ali u velikoj većini logično je da stavljanje mačevanja u predstavu nosi odgovornost, da ti ono mora oduzeti dah – pojašnjava Lovro.

Magija na sceni

Ne mora, smatra, svaki pokret biti posve jasan, vidljiv, on ih često ‘zaprlja’, i onda se, veli, u tom neotkrivanju dogodi magija. S druge strane tu su i glumci dakako, potrebe da ih se bodri, da se ne boje. Da bi sve to uspio, Lovro je krenuo izrađivati i rekvizite.

– Kad kažem izrađivati, možda malo gordo zvuči, više sastavljati ih od postojećih stvari koje su dostupne cjenovno i fizički – kazuje Lovro.

Pa tako, otkriva nam, oni opaki mačevi iz »Don Juana« imaju na sebi i obične zdjelice iz Ikee. Put izrade rekvizita, u ulogu inženjera, potjerala ga je želja, ako ne i potreba, da napravi nešto što je lako dostupno i što se može u relativno kratkom roku napraviti. I čini se uspio je, jer dok je donedavno za nabavku pet, šest mačeva trebalo isto toliko tisuća kuna, sada se za istu svotu može dobiti njih više nego duplo, pa se još s njima može udarati da zvone kao da su pravi. Da je pak Lovro u pravu kada kaže da smo na dobrom putu i da se počeo mijenjati pristup scenskom pokretu, odnosno mačevanju na sceni, pokazuje činjenica da je zbog »Don Juana« po prvi put održana audicija baš za mačevanje.

– Nisam nikad čuo da je održana, bar ne u zadnjih 20-ak godina, audicija za mačevanje. Mislim da je to jako pozitivan korak, jer su dosada glumci dolazili u predstave znajući da nisu dovoljno spretni i da moraju raditi više, pa je znalo biti jako teško učiniti da izgledaju uvjerljivo. Uspijevalo mi je, jer se radom i angažmanom oko svakog glumca može svakog od njih naučiti mačevati. Ako se dogodi da nisu spretni koliko bi se očekivalo, tad mačevanje gotovo da ostane po strani i postane kao kakav nusprodukt nekog drugog rada, jer uvijek ima više načina kako se može doći do cilja, odnosno glumaca mačevalaca – ističe Lovro.

Na audiciji za mačevanje »Don Juana« je trebalo biti dvadesetak ljudi, ali ih je audiciji pristupili gotovo tri puta više. Trebala je audicija trajati sat i pol, a na kraju je trajala četiri. Pa ako i je, a je, Lovro imao ideju da testira kandidate kroz igre s mačem, na koncu je presudilo to stoji li glumcu mač dobro, reagira li glumac prirodno na mač i koliko dobro vizualizira situacije u kojem mu je mačevati.

– Netko uzme mač pa izgleda kao da ide na pecanja, dok netko drugi kada uzme mač i oko njega se istog trena isplete cijela priča. Nevjerojatno je kako neki dobro funkcioniraju pod stresom, dapače priželjkuju ga. Takvi su, zbog kratkog roka izrade predstave, bili super kandidati – kazuje Lovro.

Zanimljivo se čini pitati kako zapravo glumci reagiraju kad im se u rukama nađe mač. Svi smo se, naime, kao mali takvih igara igrali sve da nam je i komad daske fingirao mušketirsko oružje. Kakav je, recimo, bio Mašković kojeg maloprije spomenusmo.

– Svi to vole i uglavnom se s više njih kliknem nego ne kliknem. A Frano je u Hamletu imao jako težak zadatak, jer osim skliskog kamena dubrovačkog i cipela koje nisu predviđene za borbu, tu je bila i zemlja namočena s vodom te mačevalačka maska koja dosta ograničava pogled. Ako sve to uzmemo u obzir, Frano je odradio jako dobar posao i izvukao maksimum iz svega – prisjeća se Lovro.

Njemu je i za rada na Hamletu pomogao savjet jednog glumca koji mu je davno rekao: »Nemoj išta dokazivati, već nemoj napravit ono što će demantirati lika ili njegovu radnju.«

– Vrijedi to za sve na sceni, pa i za mačevanje. Nemoj napraviti ono da netko može reći – to nije mačevanje – naglašava Lovro.

Stalno spominjemo glumce, novinar je za to kriv, no što je s redateljima!? Možda je njima i teže shvatiti da se mačevanje u predstavu ne da ubaciti tek tako, možda ga, tko zna, shvaćaju pomalo olako?! S tom konstatacijom se Lovro i slaže, s tim da je samokritičan i prema sebi kad im, kako kaže, i sam na neki način daje materijala da tako rezoniraju.

– Jer pokušavam u par dana napraviti nešto što će izgledati vau, pa čak i složim mač ako treba za dva dana za nikakva sredstva. Polako ostajem bez resursa kojima bi se dalo smanjiti taj vremenski rok, jer neko vrijeme je zbilja potrebno i neki uvjeti se moraju zadovoljiti da bi se uradio dobar posao. To nije samo borba. Tu prije svega moraju biti spretni i odgovorni glumci, spremni voditi sportski život i koliko god treba ponavljati te borbe, da ih ponove. A sustav koji bi ih na to natjerao nema, baš kao što nije bilo ni scenskog mačevanja na Akademiji – ističe Buva.

Pritom koristi priliku da neke glumce ipak posebno spomene.

– Moram ovim putem pohvaliti posebno odgovorne uporne glumce, bez da se njihove kolege naljute na mene: Ugo Korani, Ivan Pašalić, Andrej Dojkić i Matko Knešaurek – veli Lovro.

Foto: Davor Kovačević

Ponavljanje gradiva

Ali, k’o što već rekosmo, bit će mačevanja na Akademiji što zbog konstantnog Lovrina zvocanja, što zbog razumijevanja redatelja Saše Božića. Jednostavno, kaže, treba određeni period za koji se glumac mora saživjeti s mačem, da ga mač prihvati onako kako je čarobni štapić prihvatio Harryja Pottera.

S druge pak strane vrijedi kazati kako je Lovro bio iznimno ozbiljan mačevalac, onaj koji je stigao i do reprezentacije, da je završio i dva trenerska smjera, imao svoj mačevalački klub. Zato je za ulazak u svijet kazališta trebalo obnoviti jedno drugo znanje, ono, reklo bi se, lektirno. Smije se Lovro, kaže kako ga je ovo što radi natjeralo da počne čitati djela koja je sfuširao u srednjoj školi. Pače, kako veli, stekao je i neku razinu opće kulture koju vjerojatno i ne bio dosegnuo da nema scenskog mačevanja.

Pohađao je i dramske radionice da se stavi u glumačku kožu, da vidi što se sve nalazi pred glumcem kad mu priđe i tutne oružje u ruku, da mu zna prići, čak i izrađivao kostime da vizualizira povijesna razdoblja i bolje ih shvati, plastičnije doživi. Pitamo stoga Lovru ime li neki projekt, neko djelo koje priželjkuje.

– Svaka predstava je nova avantura, novo uzbuđenje i privilegij je raditi ovakvo nešto. Čini mi se ponekad da su najizazovniji projekti bili oni na početku kada sam najmanje znao, a sad čekam projekt na kojem ću kapitalizirati svoje iskustvo maksimalno. Imam osjećaj da tu priliku još nisam dobio i veselim se trenutku kad će doći – kaže Buva.

Lovro Buva onaj je koji glumce i glumice uči scenskom mačevanju. Iza njega je rad na 20-ak predstava i tko zna koliko redateljskih zahtjeva poput onog da se mačevi ne čuju, već samo vide u operi »Trubadur« Roberta Boškovića. Mač, pa da se ne čuje!? Kako?

– Tako da su se mačevatelji na sceni morali zaustaviti na centimetar, dva, oštrica do oštrice – smiješka se Lovro.

Riješi se, kaže Lovro, u konačnici sve. Samo, je li to onda hoće reći da učitelj scenskog mačevanja, osim mačevati dakako, mora znati štošta, poznavati književnost, teatrologiju, povijest, znati šivati kostime, izrađivati oružje… Lovro se malčice zamisli prije nego nam reče: »To sve mora znati, ako mu je stalo.«