Dugogodišnji voditelj i urednik emisija Hrvatske televizije, a posljednjih godina ponajprije Hrvatskoga radija Zlatko Turkalj dobitnik je nagrade za životno djelo „Ivan Šibl“. Popularni Turki prati mnoga glazbena događanja u našoj zemlji i šire, u svojim emisijama razgovara s glazbenicima te njihov rad približava slušateljima.

Povodom godišnje nagrade HRT-a, donosimo intervju sa Zlatkom Turkaljem u kojem smo pretresli brojne pojedinosti njegove dugogodišnje karijere, dotakli se akutalnosti i drugih zanimljivosti koje se skupe kroz desetljeća novinarske karijere.

Zlatko, čestitke na novom priznanju – godišnjoj nagradi HRT-a. U dugogodišnjoj karijeri osvojili ste brojne nagrade. Što vam predstavlja ova posljednje osvojena i imate li mjesta na policama za sve nagrade (smijeh)?

Nagrada za životno djelo „Ivan Šibl“ za mene je lijepo i veliko je priznanje. Prije 40 godina gostovao sam na Radio Zagrebu II u emisiji Maje Sabolić. Tada sam bio predstavljen kao mladi diskofil. Nagrada „Ivan Šibl“ za mene je važna i iz razloga jer je Hrvatski radio (HRT) jedna je od posljednjih novinarskih oaza. To je medijska kuća koja njeguje sve one vrijednosti zbog kojeg su radio slušale generacije i generacije. Zanimljivo je da radio, njegove mogućnosti i konkretno sadržaji Hrvatskoga radija sve više privlače mlade ljude, nove generacije slušatelja.

Radijski eter vaš je svakodnevni teren. U vremenu kada su novi mediji i više nego sveprisutni vrijednost radija kao da je ponovno dobila na težini. Kako gledate na rad radio postaja u posljednjih nekoliko godina? Vidite li promjene u svojoj posovnoj svakodnevici pojavom društvenim mreža i alata?

Danas je za svakog novinara izazovno osmisliti i realizirati sadržaj koji će odlično funkcionirat i povezati radio i nove medije, društvene mreže, formate za podcast, youtube, instagram ili facebook. I tu je Hrvatski radio (HRT) u prednosti jer u našim se programima još uvijek mogu čuti sve novinarske vrste: odlični komentari, osvrti, intervjui, prijenosi svi važnih događaja i odlične autorske emisije.

Kako se promjenila kozumacija radijskog programa od strane slušatelja?

Vjerni slušatelji radija još uvijek vole uživo čuti svoje omiljene emisije, autore i urednike. Vole sudjelovati u emisijama, iznijeti svoj stav, svoje komentare na temu emisije. Vole razgovarati, postavljati pitanja gostima u studiju i javljati se u nagradne igre. Zahvaljujući današnjim tehnološkim mogućnostima svaka od emisija nakon emitiranja može se poslušati u bilo koje vrijeme, kada to ljudima odgovara i to na HRTi multimedijskoj internetskoj stranici, slušaonici Hrvatskoga radija ili podcastu emisije. To je ta velika prednost današnjeg radijskog emitiranje, jer nekada nakon što je emisija emitirana uživo sve je ostalo na tome tko je čuo, čuo je. Mora si baš biti uz radio, a danas svaki slušatelj može birati kada će slušati svoju omiljenu emisiju.

Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost iz vaše poslovne svakodnevice?

Za mene je još uvijek svaki dan novi izazov. Svakoj emisiji pristupam kao da mi je prva i najvažnija. Volim improvizaciju u programu, ali samo onda kada je napravljena dobra, temeljita priprema za emisiju. Još uvijek kad sjednem pred mikrofon osjećam onu istu strast, tremu i odgovornost za svaku izgovorenu riječ kao što je to bilo u meni i prije 10, 20, 30 ili 40 godina. A što se tiče ovog drugog djela vašeg pitanja volio bi da se više govori i piše o današnjoj ulozi radija i ljudima koji su za mikrofonom Hrvatskoga radija.

Jedan ste od najpoznatijih radijskih voditelja u Hrvatskoj, urednik mnogih emisija. Kakvu popularnost vam je to donijelo? Nije mala stvar kad te opjeva mali Mate stihom: „Na radiju svakog dana slušam Turky party“.

(smijeh) to je lijepo i jako laska. Osim tog stiha iz pjesme Letećeg odreda u svojoj pjesmi Pržiiiii Edo Maajka uvrstio me je u odlično društvo novinara: „Boga mi, fanova se skupi, jer puštao ga je Turki. I kad je došao do prvog mjesta, ugosti ga i Ogresta. Ugosti ga Latin Denis …“ Nikada nisam pristupao poslu ili nešto radio da bi bio popularan. Važno mi je osmisliti i realizirati sadržaj koji će biti zanimljiv slušateljima. Tako uvijek postavljam stvari – što će iz te moje početne ideje biti zanimljivo osobi koja je uz radio, što bi ona voljela čuti. I zato je lijepo čuti kada dođem u neku trgovinu, na kisok kupiti novine ili na koncert, kada me ljudi prepoznaju po glasu i imaju potrebu me pozdraviti i reći što im se u nekoj od emisija posebno sviđalo. Lijepo je čuti komentare da me ljudi vole slušati zbog glasa, mog stila, načina vođenja i komunikacije s gostima. Ako to znači biti popularan, to mi se sviđa.

Uz radijski program, radili ste i televizijske programe. Koje projekte najviše pamtite i s kojim televizijskim kolegama ste najradije surađivali?

To je Cro pop rock kultna televizijska glazbena emisija. Tu sam kao mladi novinar dobio veliku priliku. U emisiji sam radio recenzije albuma, festivala i koncerata. Bio sam angažiran kao glazbeni kritičar i novinar. Urednik emisije bio je Milan Mitrović koji nas je napustio 2017. godine. U to vrijeme Cro pop rocka, početkom devedesetih o televiziji iza kamera, o tome kako se snimaju emisije, ali i ponaša pred kamerom puno sam naučio gledajući kako radi redatelja Dalibor Sokolić, koji je preminuo 2021. godine. Najviše sam o stvaranju i realizaciji velikih televizijski projekata naučio od Marije Nemčić.

Uvelike poznajete domaću glazbenu scenu. Kako biste ju opisali? Došli su neki novi klinci koji pune klubove, čiju popularnost sveopća populacija možda ni ne vidi jer se obraćaju svojoj publici putem mreža.

U pravu ste. Do prije nekoliko godina cijela jedna nova glazben generacija svoje pjesme i svoje karijere usmjerili su samo na društvene mreže. I to se pokazalo u njihovom slučaju kao dobra odluka. Oni su na početku svoga rada radio i televiziju više doživljavali kao reklamne medije. To mi je je u jednom razgovoru rekao Hiljson Mandela. No, to se sve promijenilo, taj njihov odnos kada su svoje pjesme koje nisu slali urednicima na radio sve češće mogli čuti u našem programu ili su im za to javili njihovi roditelji i prijatelji koju su ih čuli na Drugom programu. Nove glazbene snage Baby lasagna, Miach, Hiljson Mandela, Z++ itd. često gostuju u našem programu, njihove pjesme sastavni su dio naših play-ista, a i dobitnici su naše godišnje glazbene nagrade Music Pub. Njihov rad, njihova glazba također je jedna od poveznica Hrvatskoga radija sa novim generacijama naših slušatelja.

Prokomentirajmo i aktualni Eurosong. Kroz godine rada na razne načine ste bili dio Dore pa i Eurosonga. Kakvo vam je bilo ovogodišnje izdanje i koje su pjesme vaši favoriti?

Moji favorit bio je Lucio Corsi iz Italije. Jako volim talijansku scenu, njihovu kanconu, ali modernu produkciju. Jedna od meni najdražih pjesama u ovoj 2025. je pobjednička pjesma sa Sanrema Balorda nostalgia koju izvodi Olly. Zvijezde finalne večeri, ali i izvođači koji su ukrali šou i po čemu ćemo pamtiti 69. Eurosong su Baby lasagna i Kaarija. Ostalo ne bih komentirao.

Povrh poslovne svakodnevice, što vas privatno veseli i što činite s velikim entuzijazmom?

Volim u trenucima opuštanja sjesti u fotelju i slušati gramofonske ploče, drage albume. Jako volim vrijeme provoditi u prirodi zajedno sa svojom suprugom Vlatkom i sinovima Lovrom i Lukom. Volim pisati, pripremati tekstove za novu knjigu, surađivati na diskografskim edicija albuma …

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

Supruga Vlatka: Samo vjeruj u sebe i to što radiš, jer to radiš sa velikom ljubavi i sve će doći na svoje. Moja obitelj najveća mi je podrška, oni su mi inspiracija, motivacija i snaga.