Voditelj talk showa "Veto": 'Ne idem ispod pojasa, ali inzistiram na odgovorima'

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Političari znaju da u mene nema demogogije, pa se i sami pripreme za davanje izravnih odgovora da ih ja ne moram na to natjeravati. A emisija je citirana, utjecajna, gledana tako da oni žele dolaziti, a ja želim u studiju najjače.

Sanjin Španović – novinar! Onomad novinski, sada televizijski. Takav da je njegovu Vetu, političkom talk showu, trebala tek koja sezona na lokalnoj televiziji da ga katapultira na, za politiku specijaliziran, N1 kanal. I evo ga, isti onaj Španović koji ne pušta gosta iz stolca dok ne dobije odgovor na traženo.

S TV Jabuka na N1. Lijepo je čuti da postoji tržište u tom našem svijetu novinarstva, baš kao i to da netko to tržište prati i zna prepoznati kvalitetu. S ‘male’ televizijske kuće, evo vas na poprilično veliku.– Na televiziju koja se odlično bavi novinarstvom. Put ekipe s kojom sam se kliknuo, koju cijenim i za koju mislim da živi novinarstvo kao ja. I sloboda, što je danas u novinarstvu vrlo rijetko i neprocjenjivo kad je novinar ima.

Uzori?

– Svi pitaju za uzore, a ja ih zapravo nemam. Ali, volim puno gledati druge kolege. Od svih uzimam najbolje, ali se ne želim s nikim uspoređivati, jer sam ja ja, imama svoj drugačiji stil.

Ali gledam. Gledam, recimo, Charlie Rosea koji je jedan od najjačih. On je onaj koji na jedan smiren način dobiva sve odgovore. S druge strane imate Mahdi Hassana s Al Jazzera America koji je iznimno agresivan i probitačan novinar. Sve to pokušavam upakirati, jer jedno je kad si s 25 godina pred kamerom, a drugo s trideset. Moraš biti zreliji. Novinari sa stavom. To volim gledati. Ali da baš ima jedan uzor, nema.

Sloboda, koja je možda i ponajviše rijetkost u tom televizijskom novinarstvu tako ovisnom o oglašivačima. N1 ima tu sreću da o oglašivačima ne ovisi.

– Upravo zato je i bilo nekako logično da se nađemo Tihomir Ladišić i ja na istoj valnoj duljini i dogovorimo suradnju. Meni je trebao neki novi izazov, neka nova razina. Mislim da sam napravio velike stvari na relativno maloj televiziji. Poželio sam ići dalje, više, razvijati se i bilo je samo pitanje gdje. Ovo je bio izazov koji sam ja htio i do daljnjeg se vidim tu.

Budućnost!? Neki novi dokumentarac, ili nešto treće?– Izazov bi bio napraviti dokumentarac o Bandiću, no sebe dugoročno vidim u putopisima. Ovih dana me totalno uzela ideja da se od Zagreba do Dohe i Svjetskog prvenstva u nogometu ode automobilom. Pedeset sati vožnje, cijela Bugarska, Turska, Sirija, Saudijska Arabija. To bi bio vrhunski putopis.

Dan danas radim na sebi

Zašto je uopće nastalo Veto prije nekih četiri, pet godina?

– Tad još nije bilo toliko talk show formata u nas, a ja sam i opet tražio neki novi izazov. U reporterstvu sam se dokazao, u novinarstvu dokazao, pokrenuo portal koji je uspio i tražio sam neki novi izazov. Tako je pala ideja; ajde ti pokušaj s emisijom. U početku je bila ideja raditi Zagreb, jer znam tu lokalnu priču, ali kako su dolazili sve jači gosti, kako je emisija imala sve jači odjek, tako je rasla i gledanost. Sve se zahuktalo, makar u početku i nije bilo nekog plana.

Nisam ja klasičan tv novinar, počeo sam u novinama, ali sav taj temelj iz novinskog novinarstva, sva ta istraživanja, njuškanja, sve sam prenio na televiziju i usput učio o televiziji. Dan danas radim na sebi. Novost je, recimo, da sam jako smiren, makar i dalje propitkujem i tražim odgovore. Nisam onako agresivan kao nekad, ali sam jednako detaljan. Sve je to nešto što dolazi s velikim radom na sebi. Nisam očekivao kad je krenulo Veto da će me odvesti gdje me odvelo, da će mi dolaziti najjači akteri hrvatske politike i odgovarati na pitanja, trpjeti mene takvoga.

Jetra. Transplatacija. Treba li o tome pričati, ili je pomalo nepristojno viriti vam u zdravstveni karton?

– Mislim da treba. Treba jačati svijest u društvu. Ni ja štošta nisam znao. Kad me danas pitaju kako je i kako to s transplatacijom ide, šalim se pa kažem; to ti je kao promjena akumulatora, a kontrole su ti redovni servis. Stvarno bi volio da se u ovom društvu jačaju dvije svijesti; prvo je svijest o darivanju organa i davanju novog života, a druga je svijest da se poslije živi sasvim normalno. Ja zaista živim normalan život.

Naravno, ne pijem, maknuo sam od sebe kavu, pušenje, živim neki drugačiji život, ali živim normalno, aktivno. Cilj mi je to i kroz dokumentarac koji radim ispričati. A želja mi je i ispričati priču o to sjajnoj ekipi bolnice »Merkur« koja je stvarno svjetski vrh. Tu noć kad su mene operirali, imali su još četiri transplantacije. Oni to žive.

Ja sebe smatram patriotom, ne domoljubom već patritom, koji želi pričati priče o svojoj domovini. Ovo je jadna od priča koja je fantastična i želja mi je sve što sam spomenuo spojiti u jednu dokumentranu priču, pa je pokazivati po festivalima i reći – ovo je moja domovina, ovo je moj ponos!

U vas nema straha ni bezrazložna respekta, no meni je interesantno i to kako se političari ni trena nisu libili doći u studio mladom čovjeku pa se upustiti u verbalan boj. Možda u njih i nije tolika bahatluka kako se nekad čini.– Oni dolaze zbog sebe. To je jasno. Mi smo osuđeni jedni na druge. Problem hrvatskih političara, svih, je da sve shvaćaju osobno i imaju o svemu teorije zavjere. Meni je najveći kompliment kada sa tri strane vele da radim za tri različite strane.

To mi je najljepše, onda znam da sam na pravom putu. Oni su mene upoznali mladog, ali znaju da ću odraditi svoj posao, da imam neku vjeru u ideale i da ću biti korektan. Ja nikom ne idem u privatan život, ne idem ispod pojasa, ali inzistiram na odgovorima.

Oni su to shvatili i drugačije se postavljaju prema meni. Znaju da u mene nema demogogije, pa se i sami pripreme za davanje izravnih odgovora da ih ja ne moram na to natjeravati. A emisija je citirana, utjecajna, gledana tako da oni žele dolaziti, a ja želim u studiju najjače. To je dobitna kombinacija.

Nismo svi isti

Pošten odnos, pa još obostran.

– Pošten odnos. Tu nema emocija. Ja stvarno vjerujem da je politika jedino sredstvo kako ovo društvo može ići na bolje. Tako je to svuda u svijetu. Hrvatska je mlada zemlja, mlade demokracije, ali raste. Netko s 30 godina, a zaražen toliko politikom, to je svima čudno, ali to je vjera u bolje sutra, u to da se društvo može mijenjati na bolje. Novinari su korektiv i političari to shvaćaju.

No, generalno je javnost izgubila vjeru i u njih i u nas.

– Novinarstvo je ogledalo društva. Izgubili su i vjeru u nas. Ali i to me tjera da kažem da nismo svi isti. Ako će novinarstvo bit bolje, onda će i političari morat bit bolji.

Je li moguće ovakvu jednu emisiju pripremiti iz ureda!?

– Nije. Nije moguće iz kancelarije ništa. Mora se popiti koja kava, mora se upoznati sugovornika. S druge strane, tu je jako puno kontakata za koje gost i ne zna jer raspitam se o njima i s njihovim političkim suparnicima, izvučem arhivu, pripremim se, pogledam što njihove stranke govore… To je priprema od tri, četiri dana, ali sve to ništa ne znači ako se politika ne prati cijelo vrijeme.

Koliko shvaćam, jedini kojeg ne bi ugostili u emisiji je Zdravko Mamić. Ne bi vam to legalo k’o dečku sa zagrebačkog asfalta, pa još iskrenom navijaču Dinama.

– Baš bi! Stalno govorim da imama dvije »mete« na leđima, Bandićevu i Mamićevu. Tu, naime, imam jasan stav, mislim da nisu dobri ni za društvo, ni za ovaj grad kojeg stvarno volim. Ali, obojicu bi volio dobiti, no znam gdje bi te emisije završile. S Bandićem bi bio strašno pripremljen, jer znam te odnose i pratio sam grad dugo, a s Mamićem bi prvo popio dva apaurina da sam smiren pa da ga »bodem« golim činjenicma.

Želja – Damir Mišković

A možda je rješenje početi navijati za NK Rijeka!?

– Joj, velika mi je želja ugostiti predsjednika Rijeke Damira Miškovića.

Probat ćemo povući neku vezu.

– Volio bih ga ugostiti jer zanimljiv je on čovjek. Zanimaju me gosti koji su intresantni i koji imaju šire društveno značenje. Rijeka je zanimljiv projekt, a mena zanima što stoji iza Miškovićeve Rijeke, što je sa stadionom, kako je uspio, što je to u Nigeriji. Rijeka! Ja bi volio da Dinamo svake godine bude prvak, ali na pošten način, u poštenom odnosu. Zato nema u mene rivaliteta. Neka se Rijeka diže, neka su jaki i Osijek i Hajduk, pa ih ajmo pobijediti. Ali toga nema, jer su neki ljudi okupirali hrvatski nogomet.

Nema nam znači druge nego Miškovića i ovako pozvati.

– Ma, radio sam popis mogućih gostiju i shvatio da je Mišković zanimljiv. Ima se o čemu razgovarati, od NK Rijeke, do recimo cijene nafte, ima se o čemu 50 minuta koliko traje emisija, a da ljudima bude zanimljivo. Jer, nov je, neistražen. Strast je novinarstvo, strast su knjige, strast je nogomet…

– Nogomet je pasija. I utakmice reprezentacije su pasija, odnosno tu ih spajam dvije; nogomet i putovanja. A novinarstvo je način života. Ja to nikad nisam gledao kao poziv. Ne mogu vjerovati da nove genercije misle da postoji u novinarstvu radno vrijeme.

S obzirom na sva ta putovanja i pasije, evo jedno čisto teoretsko pitanje; idealna zemlja za živjeti u njoj novinarstvo, a opet gledati dobar nogomet je koja!?

– Argentina! Novinarstvo i Boca Junior! Ali, ne bi ja živio nigdje van Hrvatske.