Čovječe, pazi što ćeš poželjeti, jer bi ti se to što želiš moglo i ostvariti. Zvuči poznato, zvuči i bezopasno kako sve mudrosti bezopasno zvuče kad su i dok su na papiru, tek kao prijetnja koja se ionako nikada ostvariti neće. Sva je lako dok slova ne ožive, a kad ožive, eto belaja.

Kad ožive, život na tren postane dramski serijal i čista gluma. Ovo je priča baš o tome, o tome koliko malo kadikad treba da se želje pretvore u stvarnost, da novinar Siniša postane seljak Mate i da na vlastitoj koži osjeti kolika je moć narodnih poslovica, poslanica i mudrolija.

Elem, dalo bi se reći da je za sve kriv Harari. Dobro, samo dijelom, i to zato jer se zbog njegova nastupa u Lisinskom kasnilo na zadatak, u Jadran film na predstavljanje nove serije RTL-a »Divlje pčele«.

A sektor je to, treba izvijestiti, kako zbog širokog puka koji domaće televizijske serijale voli, tako i zbog njegovanja dobrih odnosa sa Službom za odnose s javnošću RTL-a.

Sa službama je uvijek dobro biti u dobro, sa svim pa tako i s televizijskim. Harari je rekao svoje, kišica je počele rominjati, a to što nam je mislilac poručio da smo nikad tupaviji makar nas obasipaju s mali milijun informacija nekako je donijelo olakšanje, onako kako dobra opravdanja za vlastitu nam nemoć uvijek na kratko donose olakšanje.

Ništa nakon toga nije bilo teško, da bi atmosfera u studiju Jadran filma učinila da sve bude i lakše. Jer, kako se ušlo s ceste u studio, tako se uronilo u neki drugi svijet.

Tamo ljudi odjeveni kao da je pedeset i neka godina prošlog stoljeća, i trg gradski iz tog doba s pripadajućim dućanima, gostionicom i bricom. Na trgu živa glazba i mladost koja veselo cupka retro odjevena. A kao da sve to nije dovoljno, zrakom se širio neodoljivi miris uštipaka!

Miris djetinjstva

Čast svaka poderanim gaćama, langošicama i svim drugim narodskim načinima da se od malo brašna i vode učini poslastica, no nema za nižepotpisanog jačeg i zamamnijeg Madeleine kolačića od dobrog vlaškog, sinjskog i poljičkog uštipka.

Zato ih Stari tako i rijetko i radi, da se usta i um ne naviknu i da ona čežnja genetski zadana ne nestane. A kada ih napravi, kada zavonjaju sve je moguće, pa i teleportacija, ali samo na jedno mjesto, didu u konobu i babi u kužinu.

Na trgu u kojem se sada već snima veći dio radnje RTL-ove serije »Divlje pčele« sve je mirisalo na djetinjstvo i gdjekoji vikend proveden usred Dalmatinske zagore. I kad te prvo načne Harari, a onda te se dohvati sevdah od uštipka, jezik lako kazuje svašta a da ne promisli ništa.

– Serija se događa u Sinju i okolici, Pavića je u Sinju koliko ti drago. Nema ništa logičnije nego da i ja zaglumim u seriji, makar ulogicu kakvu, kazao sam Nataši, šefici od svega što ima veze s nama novinarima koji pratimo što televizijske kuće rade.

– Riješit ćemo, nasmijala se slatko ona.

»Moš’ mislit«, pomislio sam ja, da bi odjednom sve izmaklo kontroli. Nataša je privele onu koja i glumcima u seriji skrbi. Imena se ne sjećam jer od tog trena sve je u magli nekoj. Ali, bitnog se spominjem.

– Može uloga, ako će te obrijati bradu. U vrijeme kad se radnja događa, svi su muškarci brade brijali, reče ona.

– Nema šanse, rekoh ja, taman da se rastanemo u smijehu i veselju.

Brada ili gluma!? Taj tren, dok su mirisali uštipci i pilo se vino, dileme i nije bilo. Brada, dakako.

Život je nakon dobra predstavljanja »Divljih pčela« krenuo svojim normalnim tijekom dalje. Novinarski zadaci odveli su malu ekipu Novog lista i u Liku da vide kako to funkcionira mobilna ljekarna.

I taman tu negdje između Saborskog i Tounja zazvoni telefon. Nepoznat broj. A tamo ugodan ženski glas koji kaže: »Dobar dan, zovem iz produkcije »Divljih pčela«!«

Spomen pčela najprije je asocirao na novine što se problematikom pčelarstva bave, nikako na seriju. A onda se otvorili. Tamo negdje pred kafanom što stoji na cesti koja iz Tounja vodi do autoceste, ugodan glas s druge strane žice nudio je ulogu seljaka Mate.

– Ako vam odgovara. Ako ne, možemo pričekati neku drugu ulogu, čulo se u slušalici.

Kućni treneri

Seljaka Mate! Da drugu i ako mi odgovara!? Nema druge! Nema natrag! Sempre dritto, pa makar to značilo biti seljak Mate, onaj koji izgovara dvije, ako ne i dvije i po važne rečenice pred kamerom. Jer ako Mate neće dotrčati do baba Ljube i reći joj da se doktorovoj ženi nešto događa, tko će i kako će!?

– Nećeš valjda, za glavu se uhvatio jedan krak obitelji.

– Naravno da hoćeš! Narast će brada, oduševljen je bio drugi tabor.

Stari je, ipak, bio najjača karika. Teksta, ovo malo teksta treba, naime, izgovoriti da zvuči autohtono, da se čuje da je Zagora u igri. U teoriji ne bi trebalo bit problema.

U praksi itekako se u glasu čuje da se na Ugljanima nikada nije živjelo, ni u Sinju, ni u Trilju, samo u Splitu. Ma, Stari će znati sliči li izgovor na išta. Ja biglišem, on sluša.

– Valja li išta, pitam.

– Dobro je. A što će ti to, pita on.

– Možda ću glumiti u jednoj našoj seriji, velim.

– Aaa, to, na to će otac, demonstrirajući neinteres kojem je teško, ako ne i nemoguće, parirati.

No, dobro, govor će se već nekako riješiti, ali što ćemo s činjenicom da do babe Ljube treba dotrčati!? Tako piše u scenariju. To koliko je moderna čeljad zaboravila prirodno i normalno trčati, čudo je jedno.

»Ne radi to k’o da basket igraš, ili plešeš«, ljute se kućni treneri.

Pa trči kroz stan jednom, dvaput, sve dok ono malo teksta ne ispari od puste trke. Uglavnom, pripreme su bile kratke i intenzivne, a onda je svanuo taj dan. Dan od snimanja!

Did Šimun

Setovi su bojna polja na kojima caruje hijerarhija. Odmah je to pridošlici jasno. Olakotna okolnost je pritom bila ta da su svi znali da onaj koji se ne libi kritizirati sve televizijsko dolazi na set.

Dobra okolnost!? Prije će biti da je ona Služba za odnose s javnošću nanjušila lijep marketinški, ako ne i humoristički, potencijal ove avanture. Prvo tajnici redakcije, a onda tamo gdje su kostimi.

Kostimografu kapa do poda! Čovjek je isprve pogodio dojedan konfekcijski broj, a kada se u cipele ušlo iz prve, ostalo je samo nabiti kapu na glavu i nakloniti se. Pogled u ogledalo otkrio je koliko je snage u onoj da iver ne pada daleko od klade.

– Did Šimun! Isti did Šimun, otelo mi se.

Slijedi šminka. Tamo već lagano gužva. Evo brice, odnosno Antonia Scarpe koji ga glumi, evo ga kako čeka red za brijanje. I seljak Mate se jutrom obrijao, stanjio brkove i bradu da se jedva vide, ali svejedno se u sobi za šminkanja vijeća treba li i to malo brade ukloniti skroz, ili ne.

– Morat ćemo je obrijati, konačni je sud glavne šminkerice.

Pogled što ga je imao Lunjo kada ga je Maza skoro pa napustila u onom starom crtiću nije tu bio od pomoći. Čim urede Bricu, Mate će na stolac. Tako i bi. I upali mlado djevojče britvu na baterije, i zazuji ona, i obrije mu bradu. Ali ne staje, već krene na brk!

– Aaaa! Grhhh! Ne brk, zamucao je Mate.

Bolje i nije mogao kad mu se grlo vezalo u čvor od straha i muka. Ajde bez brade, ali ako ostane bez brka, bit će to k’o da se do gola skinuo.

– Ups! Ja mislila da treba sve, ispričala se ona što je na brk krenula.

Lakoća dnevnog boravka

U zadnji tren brk je spašen. Što se spasilo, nije olovkom se nacrtalo. A svakim dodirom više češlja i britve, svakim novim nanosom pudera bivalo je jasnije da onaj koji je u Jadran film došao kao čovjek star 50 i koju sve više liči Mati od barem 70.

»Pazi što ćeš poželjeti, da ti se ne bi i dogodilo«, zvonilo je Mati seljaku u ušima. A opet, ako kumice na Dolcu Alena Šalinovića zezaju da nikada nije starije izgledao nego sad kad glumi u »Divljim pčelama« inspektora Sikiricu, onda to valjda tako mora biti.

– U glumce si se dao!? Neka. Je li što i govoriš, ispituje Šalinović, prijatelj i istomišljenik kad je dobra spiza u pitanju. Pa mu Mate kazuje svoju rečenicu.

– Dobro je! Bome, možda te za glasnika i opet uzmu, veli.

– Bome, iz tvojih usta u scenarističke uši, velim mu, makar ni sam nisam još načisto treba li takvo što željeti.

Bilo kako bilo dvije etape puta su uspješno odrađene. Slijedi treća, zapravo četvrta ako ono provlačenje bubice kroz košulju i hlače također smatramo etapom. Ostalo je konačno još samo to da se otrči do Ljube, pa joj se prišapne to što već prišapnuti treba, da ne spojlamo baš sve.

Treba samo iza ugla pričekati da brico kaže svoju repliku, pa se zatrčati do Ljube i izgovoriti tekst. Nema lakše, da nije činjenice da je Mate na jedno uho skoro gluh.

Napeo se on k’o puška napeta da mu ključna bricina rečenica ne promakne. Grijeh je griješiti previše, sve da si i početnik, pa da tako usporavaš ekipu samih profesionalaca.

A baba Ljuba, odnosno Jolanda Tudor kuži sve. Tjera tremu tako što Mati veli da je dobro. Savjetuje ga da je slobodno, scene radi, potapše po ramenu kad joj priđe.

Brižna je toliko da su, svega mi, i opet u zraku na praznom trgu zamirisali oni uštipci, zamirisali i mirisali sve dok snimanje važne scene nije završilo. Brada je položena na oltar umjetnosti.

I krupne kapi znoja. Lako je iz dnevnog boravka udarati po glumcima, ma ući u njihove postole je bome teška rabota. I da je glumac biti lako…. A je li valjalo?

Popularnost amatera

Je li Siniša novinar pokazao da je materijal za seljaka Matu? Ima li tu makar sirovog talenta da ga se brusi, ili nema materijala ni za što!? Nitko ne govori ništa. Nema se vremena za finese te vrste. Tek momče zaduženo za ozvučenje mudro zbori: »Da nije valjalo, već bi vam rekli.«

Priči tu, avaj i kuku, nije kraja, ne kad ste glumac ultra amater. Vijest da je onaj koji o televizijskom programu piše sam postao dio programa, pa još garnirana fotografijama starca Mate, brzo je završila na portalima.

Rodbina i prijatelji trljaju zadovoljno ruke, barem onaj krak obitelji kojem nije od svega muka. Mati kaže: »Isti Šimun!« Kokice se kupuju da se ima na dan »premijere« povijesne epizode.

Onaj Tribbiani iz »Prijatelja« je mačji kašalj. Ovaj Tribiani bulji u bradu koja nikada sporije nije rasla dok se gleda u ogledalo k’o sad već ocvali De Niro u nekoj novoj verziji »Taksista«. Je li ovo kraj za seljaka Matu, ili tek početak jednog divnog prijateljstva!?

Posao, onaj novinarski za koji se plaća dobiva, u međuvremenu je krenuo dalje. Evo, prati se premijera filma u Kaptol centru. Evo poznata nekog svijeta.

Evo Dragan Despota koji se smješka dok pozdravlja i dok šeretski, onim svojim neodoljivom glasom, kazuje: »Vidim, i glumiti se počelo.« Pa ti nemoj paziti što ćeš poželjeti.