Iz radionice Castor multimedije svjetlo dana uskoro će vidjeti „Svjetla pozornice“. Nova suradnja Dubravka i Mateja Merlića iznjedrila je projekt koji nas kroz sedam epizoda prisjeća na baštinu pop-kulture posljednjih sedamdeset godina. Uz oca i sina Merlić, vrijednoj ekipi pridružuje se i Željka Ogresta koja će se u novom projektu prvi puta ispred kamera pridružiti Dubravku Merliću. Prekjučer je u Kaptol Boutique Cinema održana premijera prve epizode dokumentarca, a serijal s televizijskim prikazivanjem kreće ovog utorka na Prvom programu HTV-a. S Dubravkom i Matejom Merlićem u televizijskom prilogu razgovaramo o pojedinostima novog projekta.

Dubravko, uskoro ćete upaliti „Svjetla pozornice“, za koje ste istaknuli da su sestrinski projekt „Modernih vremena“. Dok su se „Moderna vremena“ bavila dizajnom, „Svjetla pozornice“ okupljaju aktere pop-kulturne scene, područja kojima je gledateljima bliskije negoli dizajn. Što istražujete i što želite poručiti novim serijalom?

Dubravko: „Moderna vremena“ i „Svjetla pozornice“ nazvali smo sestrinskim projektima zbog nekoliko strukturnih podudaranja i pristupa obradi građe. U novom serijalu, kao i u „Modernim vremenima“ obrađujemo dekade od pedesetih godina do danas i svaku dekadu obrađujemo po epizodama; s iznimkom osamdesetih godina koje su dobile dvije epizode serijala. U televizijskom smislu uveli smo kombinaciju da u dokumentarnom serijalu imamo i studijske segmente. Dok je u „Modernim vremenima“ razgovor u studiju služio za razgovore s ekspertima, a ujedno bio i izložbeni prostor za komade namještaja određene dekade, budući da novi serijal govori o izvedbenim umjetnostima, u studiju ćemo imati razgovore i druge stvari koje su scenski zanimljive poput glazbenih i plesnih nastupa. Pop-kultura područje je koje je ljudima blisko i poznato, a naš najveći zadatak jest tu šaroliku scenu, koja traži eklektički pristup, svesti na najzanimljivije i najbolje stvari koje su se događale u pojedinoj dekadi. Bit će to pregled popularne kulture u političkom, ekonomskom i socijalnom kontekstu te uz poveznice s drugim zemljama s kojima se ta pop-kultura inspirirala ili prožimala.

Dubravko i Matej Merlić

Matej, ovo je jedan u nizu projekata koje ste radili s ocem Dubravkom. Gledali smo spomenuta „Moderna vremena“, no je li tema pop kulture, o kojoj govore „Svjetla pozornice“, najsvjetovnija, najpopularnija, najprisutnija i s tom perspektivom što vam je bilo najvažnije za iznijeti?

Matej: Najizazovnije je unutar 52 minute ispričati priču o jednoj dekadi. U ovom projektu to je možda još teže, jer su područja unutar tematike popularne kulture mnogo šira. Izazovno je scenarističko-autorski moment uklopiti u cjelinu koja funkcionira. U svakoj epizodi dali smo mjesto glavnim akterima. U pedesetim godinama bavimo se Ivom Robićem, kasnije spominjemo Dubrovačke trubadure i kvartet 4M; u sedamdesetim godinama osvrćemo se na Josipu Lisac i autorski duo Metikoš-Krajač. Kasnije dolazimo do „Novog vala“ gdje imamo velik broj izvođača o kojima govorimo. U „Svjetlima pozornice“ zanimljivo je to što imamo i izvedbene dijelove koje izvode mladi glazbenici s današnje scene. Pisao sam aranžmane za pjesme koje pripadaju periodu kojim se bavimo u svakoj epizodi. Želja nam je bila na taj način publici približiti glazbu tog doba te uz to dodatno etablirati mlade glazbenike. To je zgodna nadopuna serijalu, a meni kao skladatelju zanimljiv i izazovan segment. 

Tko vam sugovornici kroz sedam epizoda serijala?

Dubravko: Snimili smo preko 120 sugovornika, što na terenu, što u studiju. Mogu ih podijeliti na eksperte za pojedina područja i, kad god je to bilo moguće, na protagoniste iz pojedinih razdoblja. To je teže bilo napraviti za ranije dekade, no i tu imamo odlične sugovornike poput Drage Diklića, Mira Ungara te naše drage Beti Jurković koja je odlično i privatno poznavala mnoge aktere tih razdoblja, tako da je ona u nekoliko epizoda bila dragocjen sugovornik sa svojim ocjenama ljudi koji su u to vrijeme vladali glazbenom estradom. Dok ja u studiju razgovaram s ekspertima, Željka ugošćuje zvijezde pojedinih razdoblja pa razgovara s, primjerice, Josipom Lisac, Gibonnijem, Edom Maajkom, Franjom Arapovićem koji govori o Draženu Petroviću, Kristijanom Novakom koji govori o svojoj književnosti, Radom Šerbedžijom koji govori o „U registraturi“ i dekadi sedamdesetih kada je bio najaktivniji… Mislim da smo okupili zanimljiv broj sudionika koji će biti zanimljivi ljudima. 

Matej, budući da niste bili dionik niti suvremenik razdoblja o kojemu se govori u novom serijalu, što je vama bilo najizazovnije, zanimljivije i u čemu se ogleda vaš dio posla u ovom projektu?

Matej: Kulturološki sam uvijek bio “stara“ duša. Kako u mladosti, tako i dan-danas, volio sam proučavati povijest kulture ili glazbe. Kao mlađi nisam trčao za novim izdanjima albuma, nego sam istraživao prošla razdoblja. Povrh toga, volim i cijenim postratni period u kulturi. To je vrijeme koje je bilo prekretnicom u kulturološkom smislu i dio te scene živimo i danas. Glazbeno i dizajnersko nasljeđe tog razdoblja prisutno je i danas. Ne možemo pobjeći od toga i što se više vežemo i referiramo u tome, uviđamo stvari koje su ljudima i te kako bliske. Retro je i dalje prisutna roba na svjetskoj sceni. Primjerice, Adele ili Amy Winehouse također se snažno oslanjaju na glazbu pedesetih i šezdesetih godina u svojim autorskim pjesmama. 

Dubravko, mnoge ondašnje sadržaje smatramo evergreenima, a sugovornici iz vašeg serijala i danas važe za jedne od najeminentnijih domaćih umjetnika. Stoga, gledajući ostavštinu sadržaja iz druge polovice 20. stoljeća, kako je ondašnja pop-kultura prerasla u nešto što danas smatramo kulturnom i umjetničkom baštinom?

Dubravko: Ono što je proizašlo iz pop-kulture doista je postalo baštinom i upravo zbog toga radimo ovaj projekt da ta djela stavimo u kontekst te da svi znademo vrednovati ono što se događalo u prethodnim desetljećima. Karijere mnogih gostiju iz serijala su dugogodišnje i višedesetljetne, a mi smo pronalazili ona razdoblja kada su ti ljudi nastali i afirmirali se kao scenske pojave. Uvjereni smo da je hrvatska popularna kultura bila dominantna ne samo u Jugoslaviji i u razdoblju između dva svjetska rata, nego je ona po svojim dosezima i opusom relevantna i na međunarodnoj sceni, no zbog nerasprostranjenog jezika nije se uspjela afirmirati. Kada god nije bilo riječi o jeziku, naša scena bila je svjetski relevantna; primjerice, Zagrebačka škola crtanog filma. Njezina rudimentarna animacija bazirana na negovornom segmentu, uz Disney je ostala najjača crtačka animacijska škola na svijetu. To veliko blago bismo trebali početi cijeniti na način na koji to cijene velike kulture poput SAD-a i UK-a.

Koliko vi osobno pamtite velikane i aktere ondašnje scene? Kada ste tijekom djetinjstva počeli zamjećivati prisutnost pop-kulture?

Dubravko: S deset-jedanaest godina počeo sam istraživati djela, posebno glazbena,  koja su nastala pedesetih i šezdesetih godina. U toj dobi uspio sam savladati rokenrol tog razdoblja i bio sam napajan na tim izvorima, a usto sam naginjao i prema jazzu. S Muzičkom omladinom sam odlazio na mnoge koncerte, Biennale i druga događanja. Svjetska popularna kultura, posebno ona američka iz 50-ih, 60-ih godina i kasnije, djelovala je na druge dijelove svijeta pa tako i na mene. Kao klinci smo već od petog razreda svakog vikenda išli na razne matineje i bilo nam je normalno upoznavati se s međunarodnom scenu koja je na sve nas ostaviti veliki utjecaj. Muzička omladina bila je sjajan sustav koji nas je odgajao kako ići na kulturne događaje, kazalište, koncerte… Zanimljiva vremena, daleko drugačija nego danas. 

Govoreći o bivanju na sceni pop-kulture, koji običaj, navadu ili pojedinost, koji se u tom vremenu podrazumijevao a putem možda izgubio, biste voljeli vratiti i ponovno usaditi u domaće društvo?

Dubravko: Bit popularne kulture jest da se ona prenosi preko masovnih medija, što nikako ne mora značiti da je nekvalitetna. Danas je sve razlomljeno; svi su postali i kreatori i konzumenti sadržaja što je vrlo često buka i gužva pri čemu se ne zna što je dobro, a što nije. Volio bih da postoje kriteriji; jer ako pogledate, svi bendovi koji dugo postoji neupitne su kvalitete, sve ostalo su završili na segmentiranim tržištima i žao mi je što je tako. Nekoć je uživanje u sadržaju imalo svoj ritualni pristup koji je bio predivan – nabavljanje ploča, slušanje, preslušavanje, proučavanje tekstova i knjižica… 

Mnogi izvori govore kako je ovo prvi projekt u kojemu ćete pred kameru stati zajedno sa suprugom, voditeljicom Željkom Ogrestom, a također i u ovom projektu nastavljate suradnju sa sinom Matejom. Kažu da treba paziti sa spajanjem privatnog i poslovnog, stoga kako održavate da se poslovne teme i okolnosti ne preliju u dinamiku obiteljske komfor zone?

Dubravko: Navikli smo na tu dinamiku. Dosta se dobro organiziramo, posebice Matej i ja; ovo nam je peti ili šesti serijal i u pet, šest  godina stvorili smo više od trideset sati dokumentarnog programa, što je jako puno. To zna biti vrlo iscrpljujuće, ali baš zbog dobre organizacije imamo divan odnos i suradnju. To što smo otac i sin ne remeti naš odnos nego nam pomaže da se bolje razumijemo. Sa Željkom sam surađivao na radiju, dakako na Piramidi, ali ovo nam je prva suradnja ispred kamere i nadam se neće biti i zadnji, jer mislim da bi naši zajednički projekti mogli biti zanimljivi gledateljima.

I za kraj, postoji li nešto što vas je iznenadilo radeći ovaj projekt?

Matej: Jedna stvar koja mi je zanimljiva, jest koliko je jazz 50-ih i 60-ih godina bio popularniji. Često se bavim usporedbama i mogu zaključiti da su ondašnja scena i glazba posve drugačije u odnosu na danas. Malo me žalosti da je naše društvo nekad više disalo tu kulturu, dok danas nismo toliko orijentirani na kulturu, a mislim da imamo toliko materijala na kojima bismo to mogli graditi. Kroz serijale „Svjetla pozornice“ i „Moderna vremena“ upućujemo na to da Hrvatska ima više nego veliku kulturnu baštinu na kojoj bismo mogli u većoj mjeri graditi svoj identitet i nuditi više od sunca i mora. Kao društvo nismo dovoljno svjesni mnogih pojedinosti na kojima možemo graditi kulturnu budućnost.