U dogovoru s udrugom Sve za nju magazin Provjereno napravio je priču čiji je cilj bio razveseliti Petru, Ivanu, Suzanu, Biljanu i Valentinu i prirediti im iznenađenje. Njima su rekli da je cilj reportaže povećati svjesnost o raku dojke i važnosti samopregleda. Reportažu koja je izazavala brojne reakcije i izmamila suze kod sudionica i onih koji su je gledali potpisuje Maja Medaković koja nam je u kratkom razgovoru otkrila kako se osjećala kada je radila na priči budući da su joj i majka i baka operirale rak dojke.

– Svakako da je priča zbog toga imala i jednu dublju, emotivniju notu. Kada se dogodi bolest, ona u pravilu pogodi cijelu obitelj, svatko tada nosi jedan dio tereta. Jako dobro razumijem strahove o kojima su pričale, znam taj pogled u očima. Mama ga i danas ima uoči svake kontrole iako je od operacije prošlo 15 godina. S obzirom na obiteljsku anamnezu, redovito se kontroliram i po tom sam pitanju jako odgovorna. Mislim da je to najmanje što žena može učiniti za svoje zdravlje.

Kakve su bile reakcije nakon emitiranja priloga u Provjerenom?

– Reakcije su bile odlične baš kao i atmosfera na snimanju. Njih pet na set su unijele nevjerojatnu energiju, a to je povuklo i nas druge. Snimatelj Marino Grgurev, producent Josip Pašalić i fotoreporter Zoran Marinović osim za dobru sliku bili su zaslužni i za puno smijeha iza kamera. A sve su vrlo emotivno proživljavale i kolegice iz showa Tvoje lice zvuči poznato na čelu s Martinom Novaković. Veliko hvala Martini, Marini Mamić i svim ostalima koji su zaslužni za transformacije.

 Dobili ste i brojne poruke podrške i zahvale, možete li izdvojiti nekoliko njih?

– Bilo je puno poziva i poruka, puno onih koji su me »špotali« da ih uvijek rasplačem, a mene su na rub suza dovele poruke koje sam dobila od sudionica priloga. »Nisam toliko plakala od kad sam saznala da imam ovu bolest. Ali ovo su suze radosnice. Ovo je nešto predivno što ste mogli napraviti za nas. Kad bi barem svaki bolestan čovjek mogao doživjeti ovo što smo nas pet doživjele taj dan. Osjećam se blagoslovljenom što sam bila među tih pet žena. Nikad to neću zaboraviti i uvijek ću taj dan nositi u svom srcu.« napisala mi je Biljana Kecerin. Srce mi je bilo k’o kuća.

Od vas većinom dobivamo tople ljudske priče. Što one donose vama kao čovjeku?

– Radim ja i druge tipove priča, ne samo tople ljudske, ali one očito uvijek ostave najveći dojam. Ima kolega koji ih izbjegavaju jer takve priče emotivno dosta troše. I meni se to uvijek događa, ne znam se distancirati, ali kada u četvrtak nakon emisije vidim da se nešto promijenilo na bolje, da su gledatelji priču prepoznali kao svijetlu točku, nešto lijepo, pozitivno… To je najbolji osjećaj na svijetu.

Priča o samohranom ocu Matiji Basarcu i njegovom sinu Milanu donijela vam je nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo za 2015. godinu. Što vam ta nagrada znači? Kako su danas Matija i Milan?

– Znači mi puno, posebno zato što dolazi od struke. Dokazuje i da skromni ljudi mogu imati velike priče, a ova je nagrada to potvrdila. Milan i Matija su dobro, imaju neku svoju rutinu, školu, svakodnevne poslove… I dalje smo u kontaktu, povremeno se čujemo. Vjerujem da je to veza koja će se još dugo održavati. Oni su za mene posebni.