Krešimir Baričević. Tako se zove onaj kojeg je Tonči Huljić vidio u Marmontovoj ulici u Splitu kako svira i pjeva, da bi ga zatim ruku pod ruku sa suprugom, dobrih pola sata slušao u čudu. Svirka je završila, a Huljić je slijedećih pola sata nagovarao Krešimira da pristane biti dio glazbeno natjecateljskog showa RTL-a »Nikad nije kasno«, formata u kojem stariji od 45 godina imaju priliku biti pjevačke zvijezde. Jedva ga je nagovorio i danas nijednom od njih zbog toga nije žao.

Krešimir Baričević rodom je iz Rijeke, a danas živi u Zagrebu. Godina ima 53. Ulični je svirač 17 godina. Kada je pozvonio na vrata redakcije ukazao se čovjek suhonjav, visok, duže kose i brade, s gitarom pod rukom. Zgriješiti dušu i u trenu pomisliti kako ga je ili hir, ili nevolja natjerala na to da bude ulični svirač, bilo je tako lako. No, Krešimir je puno, puno više, jedan od one skoro pa izumrle vrste poštenog nekog svijeta, dobrohotnog, pristojnog, zahvalnog, samokritičnog, a opet odlučnog da do kraja života trči za svojim snovima pazeći pri tom da nikoga ne povrijedi. Razgovor počinje tako da mu se ispričavamo na gnjavaži.

– Nećete vi mene ništa gnjavit. Meni sve ovo imponira – na to će Bričević, istinski zahvalan na interesu kojeg nikada nije očekivao.

Imponira!? A ovlaš pogled na njegov kratak životopis kazuje da je svu tu pažnju nekako i zaslužio. Kad govori o sebi, Krešimir se ne štedi. Kazati će on i da je asocijalan, pun kompleksa, sramežljiv, odgojen da bude ponizan. Tu je i činjenica da je napustio siguran posao u državnoj tvrtci jer se želio baviti glazbom, da mu je supruga preminula prije tri godine, da je gitarom i glasom na noge podigao kćer Teu. Krešimir samo veli kako je njemu sve ovo bilo posve neočekivano.

– Pošto je to dosta blisko moj tzv. struci, pjevanju i bavljenju s muzikom, pratio sam na televiziji razne talent show-ove. Više puta sam se našao u mislima kako bih se ja snašao u ulozi nekog natjecatelja i ta pomisao mi je bila užasavajuća, strana. A sada se dogodilo da sam u takvom konceptu, koji je van moje prirode, mog karaktera – kazuje Baričević.

Kad trema nestaje

– Ali, pjevači trebaju publiku, a vi jeste pjevač!? Malo je kontradiktorno – velimo mu.

– Tako je, to je kontradikcija. Međutim, u toj kontradikciji čovjek napravi neki fleksibilan odabir u smislu da mora biti spreman na deblji, ili tanji, kompromis. Ja sam to napravio sa sobom, sa svojim karakterom. Nitko me ne bičuje da idem u žižu nekog centra, nekog grada, gdje je najviše ljudi i šetača. S druge strane to je stresno, doći k’o neki klošar. Ali kad se počne svirati taj stres naglo padne na dosta nisku razinu. Nije da baš sve nestane, i dalje biva trema, ta nelagoda, ali je puno manja – veli.

Nema tu, kaže, šefa iznad njega, nema nikakvog autoriteta koji gleda gdje će pogriješiti. Odgovaraju mu ljudi koji su u pokretu, oni koji ponekad i zastanu, ili oni koji se, naročito u primorskim mjestima, za vrijeme ljetne sezone, okupe oko njega i ne puste ga cijelu svirku. A sve je u njega manje više isto otkada je prvi put stao na ulicu te 1999. godine. Stil je, veli, uvijek isti; psihodelija kasnih 60-ih i ranih 70-ih, rock balade pretežno američke i engleske, Emerson, Lake & Palmer, Jethro Tull… I Huljić je to slušao.

Foto D. Kovačević

– Kazao je da je oduševljen, za što sam mu se zahvalio. Dao mi je obilatu donaciju u moju kutijicu, za što sam mu se također zahvalio, a onda kazao da bi me htio angažirati. A ja sam mu odmah rekao da se ne osjećam sposobnim za biti u žiži javnosti na takav način. Jedan dio mog karaktera bi to žarko želio, ali onaj drugi, onaj zatomljeni kaže; šuti, nemoj se blamirati, vidiš da ne znaš pričati s ljudima – otkriva Krešimir.

– Glazba je moj život od davnih dana, od djetinjstva kad sam slušao glazbu uz braću i sestru. Odrastao sam uz te rock ploče i zavolio taj zvuk. Stalno sam maštao o tome da moj život bude usko povezan s tim što sam volio. Maštao sam o tome kako da uskladim moj hobi s mojim životnim putem i egzistencijom. U meni je tinjala želja da se od glazbe izdržavam. I onda mi je sinula ideja kako bi bilo lijepo svirati na ulici – priča Baričević.

Dva šutljivca i pričalica

Za kolege koji su poput njega dio showa, Baričević ima samo riječi hvale. No, Goran Bubalo iz Imotskog mu je posebeno drag. Imaju naime obojica slične sklonosti, recimo onu da odu u divljinu, tamo gdje, ne dvoji Baričević, sve frustracije odjednom nestanu.– Opušteno i spontano otići u prirodu to je lijek koji uvijek funkcionira. Ne trebaju vam medikamenti – kaže Baričević.Sličan efekt ima, kazuje, i druženje sa životinjama, tu je i glazba dakako, a onda i druženje sa, kako kaže, sličnomišljenicama. I to ne bilo kakvo druženje, nego neobavezna ćakula.– Netko će reći da je to trošenje vremana, da treba raditi, ali ako ćemo se svi odreći pukog čavrljanja, igranja sa životinjama, ili šetnje po prirodi, pa što nam ostaje od života!? Samo obaveze koje će nas pojesti – kaže Baričević.

A onda priča kako je Tatjana bila operna pjevačica kvalitetna alta, kako je pjevala u zborovima i kako je bila brbljivica, izuzetno nadarena za priču. Ona pričalica, a on šutljivac, kao i njegova kćerka, taman da ona priča, a dva je šutljivca uživaju slušati. Taman da bude kako treba. Krešimir i Tatjana vjenčali su se 2000. No, ona prva, nulta, probna svirka dogodila se godinu ranije. Netko mu je, priznaje, trebao dati vritnjak da se pokrene. Učinio je to njegov prijatelj. Svirali su u Zadru i Biogradu. Pjesmu jedan, pjesmu drugi. Nastup taman takav da nakon njega zna – to je to!

– Ljudi su se okupili, što je nama bilo ugodno iznenađenje. I kada smo, nakon možda dva sata svirke, pobrojali novac, ja sam se enormno i ugodno iznenadio. Čini mi se da je moj dio bio 70 kuna, 70 kuna za malo sviruckanja na ulici. Za sat vremana. »Vauuu« – prisjeća se Baričević.Ali, pri tom i napominje kako su to bila vremena kada nije bilo previše svirača na ulici, nije bilo previše konkurencije, niti turista, šetača. Danas je, smatra, svega toga malo previše da ponekad izlazi i izvan okvira dobrog ukusa.

– Danas je ponuda tolika da nekad nemate gdje ni stati. Konkurenciju rade čak i prosjaci. Ljudi su zasićeni i kad dođu do vas koji ste treći, četvrti u nizu psihički nisu pripremljeni da vas ozbiljnije poslušaju već jednostavno žele proći. S druge strane i kriza je koja tjera na ulicu i one koji nikada nisu sebe tu zamišljali. Potreba ih natjera. A znate kakva je ulica, da stanete i ništa ne svirate uvijek će vam netko dati nešto iz čiste samilosti, ali će ta svota biti više nego mizerna – pojašnjava Baričević.

Sretan čovjek

Samo, kolika zarada uopće jest!?

– Nikada nije isto. Ponekad možete lupati dva sata za recimo 30 kuna, a nekada u manje vremena dobijete 100, 200 kuna. Nikada ne znate tko će naići, a sve jako ovisi i o uvjetima sviranja. Pri tom je na prvom mjestu tišina. Mora biti čim veća tišina, a u gradovima je naći takvo mjesto jako teško. Idealnog mjesta nema – veli Baričević.

Morate, kaže, imati na umu da niste blizu stanova i da ne smetate, onda da niste blizu trgovina, a opet da je lokacija takva da ljudi njom prolaze. Pitanje uličnih zabavljača zapravo je tematika i gospodarske naravi koju bi valjalo ozbiljnije promisliti i na nakoj višoj razini. U Hrvatskoj bi svuda trebala vrijediti ista pravila.

– A nije tako, već svaka lokalna zajednica, svaki grad ima svoje posebne zakone – veli Baričevaić.

Raspon je velik, od gradova koji uopće ne toleriraju ulične svirače, do onih u kojima ih jedva čekaju na svojim ulicama.

– Rijeka je jedan od gradova u Hrvatskoj gdje nikada u životu nisam imao problema – na to će Baričević.

Stoga i danas, kada dođe u Rijeku, ponekad stane na ulicu. Makar, naglašava i to kako pazi na učestalost pojavljivanja. Ili, kako veli: »Strogo gledam da ne izližem neku javnu površinu previše.« U Osijeku su mu jednom prišla dva komunalna redara, ali ne da bi ga kaznili već da bi mu sugerirali bolju lokaciju. A gradonačelnik Križevaca osobno mu je došao zahvaliti što svira u njegovu gradu. I taj feedback je ono što ga drži na životu. Makar, nije uvijek baš sve idealno. Doživi se katkad i da vas pokradu, recimo, kao onda kad mu je čovjek jednostavno sav sadržaj njegove kutijice istresao u svoj džep i otišao.

Foto D. Kovačević

– Ljudski rod je sazdan od svega i svačega, a ulica je ulica. Nikada ne znate kakvu tko ima namjeru. Na kraju krajeva neka mu svaka kuna bude blagoslovljena. Tko zna kako težak život i on ima, makar se takav čin ne može nikako opravadati – pomirljivo će Baričević.

Nudilo se Baričeviću svakojakih ponuda da ode s ulice i svira užem krugu ljudi. Redom ih je odbijao. Dvije su ipak bile drugačije od drugih, ona direktora moskovskog kazališta i ona vlasnice mnoštva bungalova iz Meksika.

Elem, u Opatiji Baričević primjećuje bogato društavo što izlazi iz ogromnog crnog vozila. Slušaju ga više od pola sata. A onda mu prilaze i nude angažman te daju pozamašnu donaciju. Dugo je trajao razgovor, no nije se Baričević dao vjerujući da toliko dobar ipak nije. Gospođa iz Meksika slušala ga je u Rovinju. Priča slična, nudili su ona i njen partner boravak na obali Tihog ocena, vrhunsku gažu, nov život za njega i kćer. Odlučio je ostati, i opet nesiguran u sebe sama.

Nego, ako je bio zadovoljan s nastupom koji mu je donio 70 kuna, kolika zarada je dobra zarada!? Ili to nije ni važno!?– Jeste li vi sretan čovjek? – pitamo uličnog svirača.

– Pa jesam. Jesam. Aktivnost koja vas zadovoljava drži čovjeka na životu, nekakav hobi. Ako ga još upotrijebite kao egzistencijalnu zaradu, kud veće sreće – pametno zbori Baričević.

Krešimir Baričević je glazbenik amater, onaj kojem, prema vlastitom priznanju, nijedna nota nije ostala u memoriji. Potpuno samouk, koji je učinio kompromis sam sa sobom i sad mu je drago što je dio showa. Ulični svirač koji se drži svoga stila i repertoara za kojeg će reći da je sastavljen uglavnom od tugaljivih pjesma, osjećajnih balada. Kad je samo malo zasvirao za potrebe fotografiranja, prolaznici su stali i slušali. Pred njim je karijera. Ako je bude htio. Jer, nikad nije kasno. Makar, na pitanje što će biti nakon showa makar da je i pobjednikom, Baričević veli: »A što bi bilo!? Živimo dalje.«

Foto D. Kovačević