Bila sam desničarka samo utoliko što sam domoljub i što sam htjela hrvatsku državu, kazivala je Hloverka govoreći onomad o svom političkom opredjeljenju. Kad je mama pita zašto uvijek hoće biti šefica, ona joj odgovara protupitanjem: »Zašto da gluplji odlučuju umjesto mene?« Kad su je primali u Savez komunista, kazala kako je sigurno da sva sadašnja dostignuća u tako kratkom vremenu ne bi bila ostvarena bez jedne tako čvrste organizacije kao što je SKJ. A koji dan nakon što je primljena u HDZ, rekla je: »Naša obveza je promicanje državne politike utoliko što je ta politika djelo Sabora u čijem smo vlasništvu. Čudila bih se da postupamo imalo drukčije«. Još malo kasnije posve je otvorila dušu, pa priznala i to kako je u HDZ ušla »ne baš pri punoj svijesti«. No, posebice se Hloverka Novak Srzić Hloverkom Novak Srzić čini kad kroz neobaveznu formu u televizijskom prilogu jednog dnevnika kazuje kako bi se, kad bi mogla, na jedan dan voljela naći u koži haškog suca Alphonsa Orieja. »Donijela bih oslobađajuću presudu za hrvatske generale prema međunarodnom ratnom pravu i pravdi, prema činjenicama i dokazima, a usprkos svim političkim pritiscima i interesima. Jer, kako kaže bivši predsjednik Mesić, krivnja je uvijek individualna«, poručila je tom prigodom. Samo koji redak dalje za povijesnu ličnost po svom ukusu »u trenu kad je cijela naša novija povijest stavljena pod znak pitanja« bira Antu Gotovinu. Hloverka Novak Srzić u istom tom tekstu ističe i da je dobra kuharica i da najviše hvale njenu šalšu. Elem, ako već nije pala na pitanju profesionalizma, mogla bi je u očima poklonika dezavuirati činjenica da od šalše, bez da se šalšu imalo podcjenjuje, nema lakšeg. Ali i da je na tu baketinu ulovite, ta bi nonšalantno odmahnula rukom, pa nam servirala svoj omiljen citat: »Sutra je novi dan i sve dođe na svoje.« Štono bi se reklo – baš!
Kakve veze ovaj uvod ima sa zadanom temom. Naizgled, nikakve. No, kada vam nadređeni kaže da radite temat o Hloverki Novak Srzić prvo što vam pada na pamet, bez da utvarate da ste igrač tipa Tavez, jest da kažete – neću! I, baš me briga!
Jer, čini vam se nema više svrhe ima pisati po stoti put o liku i djelu one koja desetljećima vedri i oblači televizijskim prostorom Lijepe Naše, one koja je najživlja baš u doba od izbora, one koja je baš kao i premijerka bila i u Savezu komunista i u HDZ-u, i na Novi TV i HTV-u, one koja se malo druži s Dijanom Čuljak a malo od nje kobajagi rastavlja kad god tko spomene kako se USKOK s njih dvije bavi, one koja ne zna kako joj se zastava s ustaškim znakovljem našla na prozoru, one zbog koje su novinari lijepili flastere na usta optužujući je za cenzuru, one koja je govore Ive Sanadera direktno prenosila kad za to nije bilo razloga… Koje svrhe ima kad em narod – barem, tako kažu istraživanja HTV-a – Hloverku želi na malim ekranima, em se nju kritike svake vrste diraju kao i slona ubod komarca.
Da sve bude tim gore, jedan na jedan Hloverka Novak Srzić ugodna je persona. Djeluje iskreno dok s vama razgovara, neopterećeno i samouvjereno dok nudi sliku one koja usprkos godinama, zdravlju i biometeorološkoj prognozi samo želi raditi i ništa više. A pravo na rad imaju u nas, barem na papiru, svi. To što je njen posao da bude ispred kamere, e to već nije njen problem, nego naš. Šutjeti niti želi, niti može, glasnogovornik joj ne treba, a to novinari vole. Lako vam se uvuče pod kožu, jer za razliku od prisavske ekipe koja je okružuje, ona je sve samo ne bljedunjav neki lik. A opet, razloga za pisanje ima. Jer, to što se vratila u studio da vodi emisiju »Otvoreno«, valjda jedinu što je na javnoj televiziji političkog predznaka, pa još pred izbore, ne bi li vikom, agresijom i grebanjem po površini sakrila suštinu i tako trasirala javno mijenje, zaslužuje osvrt.
Hrvatski fenomen
Tko je, dakle, i što je Hloverka Novak Srzić? Kako se kult gradio i što božeprosti kad je danas, sutra umirove, hoće li televizija kao medij odumrijeti s obzirom da sve partije, stranke, televizijske vlade svakim njenim angažmanom potvrđuju da se bez nje ne može!? To jedan čovjek sam razotkriti ne može.
– Hloverka Novak Srzić očito je puno naučila onog jesenskog dana mračne 1991. godine kad se našla na popisu od 800 djelatnika HTV-a kojima je bio zabranjen ulazak na Prisavlje. Shvatila je kako uspjeti u hrvatskom novinarstvu. Tada je, zamislite to, postala disidentica Tuđmanova režima, odlučna da se više nikad u životu ne nađe u toj poziciji. Dvije godine kasnije kroz vrata Prisavlja prošla je kao glavna urednica HTV-a. I još nekoliko puta nakon toga. Otada je postala paradigma hrvatskog televizijskog novinarstva izraslog na medijskom ratu, politikantstvu, dodvorništvu, kompromiserstvu i nadasve karijerizmu. U usporedbi s njom, mačka ima samo devet života, kazuje Tomislav Klauški, novinar i kolumnist portala Index.hr koji cijelog svog radnog vijeka uredno i dubinski secira kako javnu televiziju, tako i hrvatsku zbilju.
Klauški ne dvoji kako kroz Hloverkinu novinarsku karijeru možemo precizno rekonstruirati dva desetljeća hrvatske samostalnosti.
– U bilo kojoj normalnoj državi takva osoba odavno bi nestala sa scene, no u Hrvatskoj ona je postala fenomen. Ali još više, postala je – barometar. Preživjela je Tuđmana, preživjela je Račana, preživjela je Sanadera, preživljava Kosor, a preživjet će i Zorana Milanovića. I dokle god Hloverka drma javnom televizijom, s velikom sigurnošću znamo da je situacija krajnje loša. Ako – i kada – na njezino mjesto uskoče blijedi novinarski aparatčici, izrasli pod njezinim šinjelom, pomislit ćemo kako stvari više nisu tako strašne. I bit ćemo u krivu. Samo ćemo spustiti gard koji nam Hloverka tako postojano drži podignutim, veli Klauški.
Ali, tu sada dolazi onaj obvezatan »ali« kad su Hloverka Novak Srzić i njeno djelo u pitanju. Jer, kazati će i Klauški, najlakše je Hloverku optuživati za sve.
Nove »Hloverke«
– Krivi su oni koji joj sve to omogućuju. Vlast koja ju postavlja, oporba koja je amenuje, ravnatelji koji joj drže leđa, struka koja je tolerira. Hloverka je u proteklih dvadesetak godina doista učinila sve kako bi je netko sklonio s javne televizije. Provodila je linč protiv kolega, učlanjivala se u vladajuću stranku, denuncirala kolege pred Tuđmanom, kršila ugovore o radu, privatizirala emisije koje je vodila, cenzurirala vlastite novinare, zabranjivala goste… Riječju, sramotila novinarstvo i javnu televiziju. I ne možemo zamisliti trenutak kad je više ne bude na sceni. Možda će taj dan biti proglašen praznikom. A možda će tek na scenu uletjeti neke nove »Hloverke«. Oni koji su shvatili kako uspjeti u hrvatskom novinarstvu, zaključuje Klauški.
Samo, reći će to Hrvoje Prnjak, urednik u Slobodnoj Dalmaciji, priča je ovo u kojoj uvijek pobjeđuje Hlo. Odnosno, trenutno pobjeđuje ono što Hloverka radi u »Otvorenom« dok, primjerice, mrcvari radnike »Kamenskog« pa ih scenografije radi tjera da sat vremena stoje na nogama u studiju kao da nisu dovoljno izudarani sa svih strana.
Socijalna inteligencija
– Jedna od ratnih kletvi glasila je otprilike: Dabogda ti kuća završila na CNN-u. U istom duhu, jedna od većih poratnih kletvi Hrvatske mogla bi glasiti: Dabogda ti o firmi govorila Hloverka! Naime, Hloverka je već duže vrijeme u »socijalnoj«, društveno angažiranoj fazi borca za »malog, obespravljenog čovjeka«, koja može fascinirati samo – izvanzemaljce. Jer, samo onima koji su upravo pali s Marsa Hloverka može biti uvjerljiva i provokativna kad goste u studiju primjerice pita »Tko je najodgovorniji za šutnju o pljački privatizacije u devedesetima?«. Kao da ona tijekom devedesetih – u vrijeme kad je ova zemlja bila sustavno pljačkana, ne samo od nekih tamo četnika – nije imala baš nikakve veze s medijima. Ili, božesačuvaj, s tadašnjom vlašću kojoj, znamo, nije padalo na pamet ne miješati se u rad javne televizije. Ali, imala je Hloverka tada pametnijeg posla od vježbanja socijalne osjetljivosti! Zbog toga, uostalom, sada na ovom mjestu i pričamo baš o njoj, a ne o, recimo, Maji Sever ili o Danijeli Trbović, analizira Prnjak.
No, kazat će, nipošto se Hloverki ne može poreći tzv. socijalna inteligencija i izoštren sluh za promjenu dominantnog političkog kursa. Jedina je nevolja što to u ovom slučaju nije i kompliment za zanat.
– Iako, nije ona ni prva ni zadnja novinarska »veličina« koja karijeru ne duguje robovanju dobrim običajima zanata. Zato, uostalom, i jest, kako se pokazalo – naprosto nezamjenjiva na HTV-u. Jer, njezina opstojnost ili, ako hoćete, dugovječnost, ionako već odavno nema veze s dosljednom primjenom pravila zanata. Ona je zato i postala doslovna personifikacija tzv. državotvornog novinarstva u samostalnoj Hrvatskoj. Pa se nekad zove Ankica Posavljak, a nekad Dijana Čuljak, ali poanta je u tome da Hlo živi vječno! – rezimira Prnjak.
I to je to, igra u kojoj se pobjednik zna između ostalog i stoga što oni koji bi se u igru morali uključiti, pasivno stoje sa strane, pa kao za zadnjih izbora Zoran Milanović, čekaju da im kruška sama padne u njedra. A kruška neće, pa neće.
