Helga Vlahović će zauvijek ostati sinonim i poveznica s televizijom koju pamtimo kao ogledalo znanja i profesionalnosti, pa ako hoćete i otmjenosti
Umrla Helga Vlahović, jedna od doajenki televizije u Hrvatskoj
Kao voditeljica i spikerica, Helga Vlahović pojavila se 1964. godine i svojom osobnošću obilježila početke hrvatske televizije. Zahvaljujući daru i profesionalnosti, ugodnom glasu i lijepoj pojavi, ubrzo počinje voditi brojne zabavno-glazbene emisije, a znanje stranih jezika – u prvom redu njemačkog i engleskog, priskrbilo joj je ulogu voditeljice međunarodnog festivala zabavne glazbe u Sopotu (Poljska), međunarodnog festivala zabavne glazbe u Scheveningenu (Nizozemska), bila je voditeljica emisije “Jugoslavijo, dobar dan“, spikerica u informativnom programu, voditeljica mozaičnih emisija i javnih priredaba, ali i kultnih televizijskih projekata kao što su bila “Svjetla pozornice“. Širok krug gledatelja zapamtio ju je kao voditeljicu popularnih Jadranskih susreta, ali i finala Pjesme Eurovizije u Zagrebu, i emisije “Beč pozdravlja Zagreb, Zagreb pozdravlja Beč“. Od 1991. do 1995. godine radi u ratnom informativnom programu, a 1996. počinje voditi emisije “Govorimo o zdravlju“.
Iako je od siječnja 2006. godine službeno otišla u mirovinu, još je godinama ostala u kontaktu s televizijskom publikom upravo kao autorica te seriozno pripremljene emisije s područja medicine, ali i svojim nezaboravnim komentarima Novogodišnjih koncerata iz bečke Zlatne dvorane Musikvereina. Navikli na njen glas i jezgrovite ali iznimno šarmantne komentare kojima nam je započinjala Nova godina, za pasionirane gledatelje bečkog koncerta upravo će Helga Vlahović zauvijek ostati sinonim i poveznica s televizijom koju pamtimo kao ogledalo znanja i profesionalnosti, pa ako hoćete i otmjenosti.
Kad sam čula da će Novogodišnji koncert prvoga dana ove godine bio ujedno i njen oproštaj od eurovizijski prijenosa iz Beča, nazvala sam ju i zamolila za intervju. Bilo je to neposredno pred Božić i nije mi zvučalo čudno kad je rekla kako narednih dana nema vremena: “Neposredno nakon Nove godine nekoliko dana neću biti u Zagrebu, ali ako još budete zainteresirani za razgovor samnom, stojim vam na raspolaganju od 10. siječnja”, rekla je s nekom sjetom u glasu.
Nazvala sam dogovorenog datuma, činilo mi se da je iznenađena što nisam zaboravila dogovor, a još više se začudila kad sam joj rekla da ću doći u Zagreb. “Mislila sam da ćemo razgovarati telefonom, ali ako namjeravate doći iz Rijeke samo zbog mene – dođite k meni doma,” rekla je.
Dočekala me srdačno, i dalje se čudeći interesu za njen rad toliko godina nakon povlačenja s televizije. Također nije vjerovala da je moje zanimanje vezano isključivo uz njen komentar bečkih Novogodišnjih koncerata. “To je zaista samo mali segment mog rada”, rekla je, a ja sam ustrajala tvrdeći – uz svo poštovanje prema njenoj iznimnoj karijeri – kako ju upravo komentar ovog jedinstvenog događaja izdvaja iz društva onih nekoliko najuspješnijih i najpoznatijih televizijskih osobnosti.
Odmah sam joj rekla da ne radimo mali intervju (i to ju je začudilo), da na raspolaganju imamo dvije stranice “Mediterana”, a pitanja – nebrojeno. Smatrala sam da nakon gotovo pet desetljeća novogodišnjih druženja s ovom iznimnom osobom, zaslužuje da doznamo sve detalje zahtjevnog komentatorskog posla, koji nitko kod nas (a bilo je pokušaja) nije radio kao ona…Uostalom, to je zamijetila i bivša veleposlanica Republike Austrije u Zagrebu, dr Helga Konrad, koja je Helgu Vlahović Brnobić predložila za dobitnicu Zlatnog odličja predsjednika Republike Austrije Heinza Fischera, koje joj je dodijeljeno 2009. godine za produbljivanje i njegovanje kulturnih veza između Hrvatske i Austrije. Na ovo je odličje Helga Vlahović bila iznimno ponosna i smatrala ga je jednom od najljepših događaja svog života, posebno zato što je njena majka Vera Vlahović, rođenjem Bečanka i upravo od nje su krenule te neraskidive veze s Austrijom.
Helga Vlahović Brnobić: Vrijeme je da i ja sjedim u gledalištu Musikvereina“Moja mama nije znala ni riječ hrvatskog kad je došla u Zagreb, a tih poslijeratnih godina je bilo pomalo i opasno govoriti njemački, tako da je mama nalazila osobe koje su izlazile samnom u šetnju i govorile hrvatski. Mami sam zaista zahvalna, jer sam u životu vrlo često dobijala poslove izvan televizije, upravo zbog tog dobrog znanja njemačkog jezika”, rekla mi je, napominjući da joj je žao što kao dijete nije naučila i mađarski, od oca budimpeštanskog akademskog glazbenika – violiniste, od kojeg je baštinila glazbeni dar.
Razgovarale smo tog prijepodneva u njenom stanu dugo, ne samo o njenom radu na televiziji već i o životu uopće. O neminovnim odricanjima zbog zahtjeva novinarske profesije, o nenadoknadivo izgubljenom vremenu, ugrabljenom iz obiteljskog života ali i velikim zadovoljstvima koje donosi profesija, kojoj je bila potpuno odana. S ljubavlju je govorila o svojim dvjema kćerkama, sa sjetom o svom prerano preminulom suprugu… Pokazala mi je svoju biblioteku, razgovarale smo o čitanju i knjigama koje joj prave društvo svake večeri, izišle smo i na terasu s komadićem zemlje, na kojem planira ovog proljeća posaditi cvijeće… O bolesti nismo razgovarale. Bila je vrhunski profesionalac i dama u jednoj osobi, a bolest je sasvim privatna stvar. Sve do posljednje vijesti. Koja je neminovno javna…
