Ime novinarke, urednice i voditeljice Hrvatske televizije Mirjane Rakić neprikosnoveni je sinonim i garancija kvalitete jer ona već četiri desetljeća održava najviše televizijske standarde. Rijetke su u Hrvatskoj tako dobre i kvalitetne emisije poput “Reportera”, koju već osmu godinu uređuje. Odmjerena, informirana, dosljedna i elokventna, gledateljima objašnjava aktualne događaje u svijetu, u prvi plan stavljajući priče o ljudskim sudbinama za koje mnogi drugi mediji nemaju interesa. 

Kao dugogodišnja urednica vanjskopolitičke redakcije možete li ukratko kazati kamo srlja ovaj svijet? 

– Nakon ulijetanja u niz kriza, mislim da je sada na redu čekanje. Međunarodna zajednica nakon Iraka pa Afganistana ne pokreće se tako lako. Primjer Sjeverne Afrike te Bliskog istoka na to upućuje. Prvo su krenuli Francuzi i Britanci da bi im se onda ostali ne baš s puno entuzijazma pridružili. Nespremnost reagiranja na krize je najveći problem. Gledam kako stara Europa zapravo ne zna što da radi s najnovijim događanjim u arapskome svijetu. Svi su podržali demokratski put koji su izabrali narodi pojedinih zemalja iako su dobro surađivali i s prijašnjim vođama. Ono što ih brine su valovi izbjeglica koji udaraju u Maltu, koja je najbliža, i Italiju. Međutim i tu ta briga nije jasno artikulirana: što, tko, kako, koliko. Kao da se ne shvaćaju dovoljno ozbiljno o kakvom golemom problemu se radi i da on neće nestati ako mu mi okrenemo leđa. Slično kao što su se prije 40, 30, 20 godina primali stranci u zemlje razvijenog zapada, jer su bili potrebni radnici, prepuštalo ih se samima sebi da bi se danas zaključilo kako se o njima malo zna, kako su se učahurili u svoje enklave, gradske četvrti, da ne znaju jezik, da djeca ne idu u školu zemlje domaćina, da pokrivaju glave, da su u svakom slučaju drugačiji… Malo je političara u svijetu koji imaju viziju o boljem svijetu ili vlastitoj zemlji i znaju kako je ostvariti! Koji vide pet koraka naprijed. Čini mi se da su to sve ljudi koji su se provukli s dvojkom u politici, ako nisu već prepisali ili platili za ispit.

Koji su vaši stavovi o tome da sve mora biti kontrolirano, da smo svi uvijek svima lako dostupni, da se bez naše privole sve i svugdje snima? 

– Iz raznih razloga smo sve više u strahu, opravdano ili ne. Zaziremo od nepoznatog, najčešće preplašeni terorizmom. Dopustili smo sve, da bi bilo drugačije, sigurnije za nas, obitelj, najbliže za zemlju za svijet. Da, ali se to nije dogodilo. Sada nas teroriziraju zbog terorizma, a opasnost i dalje promiče pred svim tim umjetnim očima. Ne znam koji je izlaz iz ove situacije nadziranja nadziranih, nadziranje nadzornika.

Smatrate li da je svijet – globalno selo – ili je to ipak zabluda?

– Postali smo globalno selo, što je vidljivo po brzini kojom se šire problemi. Istodobno mogućnosti odnosno nemogućnosti gospodarstava nametnule su nam nove gospodare svijeta gdje kapital i profit vode glavnu riječ. Što jeftinije to bolje, moto je svih koji su u potrazi za novcem preselili svoja postrojenja sa zapada u zemlje u razvoju gdje je i 2 dolara na dan dovoljno, a riječ sindikat nije ni u rječniku a kamoli u praksi tih ljudi. Borba za osnovna ljudska prava tek predstoji.