Nisu me u početku shvaćali ozbiljno i trebale su mi godine i godine rada, dokazivanja da bi me počeli doživljavati kao profesionalca, priča Horvat te dodaje kako svemu što radi pristupa studiozno
Hrvatska radio televizija, poglavito onaj njen dio koji se sportom bavi, napravio je sve što se napraviti dalo, pa sad, k’o zapeta puška, djelatnici čekaju da to Svjetsko nogometno prvenstvo konačno počne. Zna se sve, i tko će u Brazil, i tko će raditi studijske emisije od doma.
A zna se i da je među svom tom silom novinara samo jedna novinarka koju je zapala čast da putuje put zemlje sambe i izvještava iz kampa hrvatskih nogometaša. Nije stoga ni čudo da je svekolika javnost zadnjih dana ‘navalila’ baš na nju, na Milu Horvat.
Novinari kažu, stvar je povijesnog karaktera. Nismo, naime, nikada prije imali novinarku na Svjetskom nogometnom prvenstvu?
– Mislite da ću ja igrati nogomet, pa će to doprinijeti boljem rezultatu. (smijeh)
Nećete igrati nogomet, ali činjenica je da nismo do sada imali ženu na ovoj »muškoj« priredbi.
– E da, prvi se pamte, tako se kaže, zar ne. Meni je zapravo svejedno. Znam gdje idem, znam što moram raditi, tako da mi ta titula ne znači baš ništa. Odgovornost je sama po sebi već dovoljna, bila ja prva, druga, ili zadnja. Idemo raditi. To je ono najbitnije.
SVOJEVRSTAN PRESEDAN
– Istina je, neka je to moderna priča da žene uzimaju izjave. Kad bi ja samo uzimala izjave, bila bi odmornija. (smijeh)
Ne bi morali učiti ovoliko podataka.
– To uzimanja izjava je samo jedan segment moga rada. Još kada je Drago Ćosić bio šef projekta Eura 2012 postavio me je u studio da vodim i uređujem cijeli jedan dio i da analiziram. Već su tada kolege rekle da je to svojevrstan presedan, jer u svijetu do tada nije bilo žene koja bi radila ozbiljnu analizu utakmica. To uglavnom rade samo muškarci.
To i htjedoh reći, nogomet je to, a vas pripustilo u tu, u nas posve mušku priču.
– Sve je krenulo od slučajnosti, od činjenice da nam se prije nekoliko godina redakcija dosta prorijedila. A onda je došla ta prijateljska utakmica koju sam dobila u zadatak. Bilo je – ajde, nema tko, prijateljska je, moći ćeš. I eto, ostala. Da se nismo kadrovski prorijedili, ne bi bi nikad ni dobila priliku, ha, ha.
Kažu vaše kolege, kad s Milom radiš znaš da dolazi stoposto spremna. Svemu prilazite krajnje studiozno.
– Svemu, kao što se trenutno studiozno bavim pripremama hrvatske reprezentacije. Znanstveni pristup.
Znači, o svim reprezentativcima znate ama baš sve!?
– Ne baš sve.
Mislim, što se nogometa tiče.
– Uvijek se pripremim za zadatak, bez obzira koje prirode bio. To je naprosto moj način rada dugi niz godina, još od škole. Nekako sam perfekcionist po tom pitanju, nemam polovičan način. Kako sam radila kad sam bila u mozaičnoj emisiji, tako i dan danas. Smatram da je kvalitetna priprema 95 posto obavljenog posla, makar da ponekad ne iskoristite ni 30 posto pripremljenog materijala.
Spomenuli ste školu, neki svoj rani život. Čini se, spartanski je to bio odgoj.
– Je, bio je, ha, ha.
PERFEKCIONIST I SPARTANAC
– Zaslužan je, kako nije. Dobro, nismo sestra i ja bile baš pod nekakvom kaznom, ali smo uvijek bile usmjeravane u tu jednu životnu priču kao samostalne osobe, jake, karakterne. Tako su nas odgajali i naravno da je to apsolutno pripomoglo u svemu, od radnih navika, pa do snalaženja u životnoj svakodnevici. Oduvijek sam bila taj perfekcionist, spartanac u svemu i što se tiče zdravlja i kojekakvih situacija u životu. Sve se vojnički odradi. Nekada možda i pretjeram, ali drugačije ne znam. Nisam mirna dok ne napravim stvarno i više od 100 posto.
Zna se da ste imali zdravstvenih tegoba, dva operativna zahvata, no ne pričate puno o tome. Bitka ide dalje, ide kako treba.
– Ide. Pobjeđujem iz bitke u bitku i nadam se da ću na kraju i napokon, što bi se metaforički reklo, dobiti kompletan rat. Dobro sam, odradila sam sa svojim medicinskim timom sve što smo trebali i jednostavno idemo dalje. Završila sam to poglavlje i sada samo odgovorno nastavljam u pozitivnom smjeru. Bitno je da sam ponovno u radnom odnosu, da sam korisna, da se osjećam dobro. Zapravo, jedva čekam taj put.
Rekli ste kako vas je ta bitka s bolešću ipak promijenila. U kom smislu?
– Što se posla tiče, tu se nije mnogo promijenilo. Kad ste jednom perfekcionist, ostanete uvijek perfekcionist. To je neki genetski kod, ne možete drugačije. Ali, sada pazim na neke stvari na koje prije nisam pazila, recimo obavezno moram imati svoju količinu dnevnog odmora, određen broj sati sna. Jer, tijelo pamti i dođe do trenutka kad nastane kolaps baš kao u mom slučaju. Prehrana, kretanje, rekreacija. Taj dio sam dovela do neke pristojne razine za koju smatram da je kvalitetna i odgovorna. Kad niste niste zdravi ne možete funkcionirati. A ako odrađujem zahtjevan i ogroman posao, onda uvijek pazim da napravim kvalitetnu ravnotežu s druge strane, da se dobro odmorim i kvaliteno pripremim da mogu sve to izdržati.
ŠMINKANJE U WC-u
– Apsolutno! Ništa bez mora. Obožavam more. Meni je duša na mjestu kada sam na moru. To mi je najbolja moguća rehabilitacija. I idem k tome da jednog dana i živim negdje na moru i uz more koje mi je baš izvor energije.
Kad Rijeka i Hajduk krenu ostvarivati velike europske rezultate, bit će neko dopisništvo sportsko i uz more.
– Ha, ha, ma ne bi se ja fokusirala tu na posao. Trebaju se neke stvari kvalitetno posložiti da se mogu u nekom ležernijem tonu spustiti do mora i tamo živjeti.
Dajte mi objasnite ono sa ‘samo’ četiri para cipela u koferu za Brazil.
– Ma, šalila sam se. Već su me prozvali iz Nogometnog saveza zbog toga. Kazali, kako to mislim samo četiri para za četiri utakmice, kad se kao zna da žena ne ponavlja garderobu jednom kad izađe u javnost. Ja sam im na to rekla, nema problema dečki, samo vi dođite do finala, a ja ću to, ako treba, u japankama odraditi.
Kad već spominjemo odjeću, koliko je lakše ili teže televizijskoj novinarki kada je lijepa i zgodna, kad je, štono bi se reklo, kamera voli. Je li vam to u karijeri odmoglo, ili pomoglo?
– Svatko funkcionira na svoj način. Ima djevojaka koje grade karijeru isključivo na estetici, na nekom fizičkom izgledu, koje to vole. Ja sam druga priča. Jednostavno se ne mogu gledati na ekranu i nikada to ne radim, a intervjui, slikanja, šminkanja, to mi je napor i muka i pokušavam ih svesti na najmanju moguću mjeru makar znam da je i to dio posla. Meni je uvijek bilo najvažnije da kvalitetno prezentiram sadržaj. Nekad se toliko spremam za emisiju da zaboravam na sve, pa se znam našminkati u WC-u koju minutu prije snimanja. A u startu mi je taj fizički izgled samo odmogao, jer su svi krenuli prema meni s predrasudama; zgodna žena, curetak, ukras. Nisu me u početku shvaćali ozbiljno i trebale su mi godine i godine rada, dokazivanja da bi me počeli doživljavati kao profesionalca. Tako da od izgleda ništa, taman da me znaju zezati i reći, krivo si ti od starta krenula, ha, ha.
