Već i vrapcima na grani danas je jasno da živimo u vremenu Big Brothera, okruženi kamerama, prikopčani na internet i u konačnici auto-inducirani da sami svoje osobne podatke, želje i nade dijelimo sa širokim krugom ljudi. Pa ipak, neki aspekti koncepta velikog brata koji se uvukao u mnoga područja života, ne prestaju intrigirati kompleksnošću načina kojim pokušavaju čitati misli »konzumenata«. 

Originalni proizvodi

Istrenirani gledatelji

Kako bi saznali što je to što njihovi korisnici žele, Netflix je krenuo nekoliko koraka dalje od bazičnih podataka o gledanosti kojih se panično drže produkcijske i tv kuće diljem svijeta. S idejom preciznijeg razumijevanja kako ljudi biraju naslove, ekipa pod vodstvom razvojnog direktora Todda Yellina kreirala je kompleksni analitički sustav, kroz koji su, između ostalog korisnicima ponudili naslove kategorizirane u nevjerojatnih 76,897 mikrožanrova. Koristivši poveće timove »istreniranih« gledatelja, mahom pasioniranih fanova filma i televizije ili pak aspiranata za scenaristički posao, Netflix je analizirao stotine tisuće TV i filmskih naslova. Za nekoliko stotina dolara tjedno, što je uistinu tek »sitniš« za kompaniju koja je u samo prvih šest mjeseci prošle godine zaradila 1,76 milijardi dolara, svaki je od ovih »kritičara« bio dužan pogledati 10 do 20 sati materijala na tjedan, i svaki odgledan naslov označiti s nizom zadanih obilježja.

  »Moderna obitelj«? Humor je »lagano crn«, ugođaj je »humorističan« i »dirljiv«, lik koji glumi Ty Burrell »smiješan«, »djetinjast«, »dopadljivo glupast«, dok je Claire u izvedbi Julie Bowen »zapovjedna« i »asertivna«. U ovom stilu, birajući između više ponuđenih, no pažljivo odabranih pridjeva, Netflixov kritičar ocjenjivao bi svaki lik, radnju, sadržaj, glazbu, žanr, atmosferu i cijeli niz ostalih detalja, procjenjujući na više razina koliko je pojedini film humorističan, romantičan, nasilan itd. Cijeli proces »tagiranja« razrađen je do najsitnijih detalja, tako da je svaki trenirani gledatelj dobio priručnik na 36 stranica kojim je u detalje objašnjeno kako rangirati filmove i serije od toga da se procjenjuju razine seksualno sugestivnog sadržaja, do toga da se ocjenjuje elemente radnje poput logičnosti zapleta. Rangiran je čak i moralni status likova, sve u cilju da bi pred Netflixovog korisnika u konačnici bio postavljen cijeli niz pomno predloženih žanrova. Emocionalno neovisni sportski filmovi, špijunska akcija i avantura iz 30-tih, kultni horori sa zlim djetetom, kultni sportski filmovi, sentimentalne drame smještene u Europi iz sedamdesetih, vizualno dojmljive strane nostalgične drame, japanski sportski filmovi, »sirove« Discovery Channel reality emisije… i tako unedogled, uz to kategorizirano i po glumcima i redateljima, odnosno do gotovo 80 tisuća koliki je po nekim navodima aktualni broj netflixovih mikrožanrova.

   Fincher i Spacey

Kad se ova ponuda upari s navikama gledatelja, uz sad već dobro poznate tehnike koje omogućuju da softveri bilježe u kolikoj mjeri korisnik gleda koju vrstu sadržaja i kakvom je ocjenjuje, Netflix je u mogućnosti svojim gledateljima ponuditi kategorizirani sadržaj koji bi ih mogli zanimati, »magično« unaprijed pogađajući njihove želje. Filozofijom »što ti bolje pokažemo da te poznajemo, više ćeš vremena provoditi uz nas« Netflix se nadovezao na podatke istraživanja tržišta koji su pokazali da 75 posto njihovih pretplatnika odlučuje što će gledati temeljem preporuke. Ili kako je to zaključio američki programer, novinar i urednik Alexis Madrigal, analiziravši strukturu Netflixovih mikro-žanrova, nije samo da svojim korisnicima Netflix može pokazati što bi možda željeli gledati, već im, poput nekog bizarnog alata za instrospekciju, i definira što je zapravo to što vole gledati.

  No, uz moć »predviđanja želja«, Netflix je na ovoj način dobio i nevjerojatnu količinu saznanja o tome kako bi trebao izgledati uspješan film ili serija. Iako takav koncept priziva i strepnju da će proizvodnja filmova i serija ubuduće biti lišena bilo kakve kreativnosti koja odudara od širokog ukusa, čini se da se Netflix za sada koncentrirao na zanimljiv izbor scenarija i filmske ekipe. Pri tome se ne libe angažirati najhvaljenije redatelje poput Finchera i glumačke zvijezde oskarovskog formata poput Spaceya ili pak talentirane mlade autore kao što je Jenji Kohan koja stoji iza popularne »Trave«, a koja se pozabavila ekranizacijom književnog hita »Orange is the New Black«. Kako sada stvari stoje, čini se da ovaj detaljniji uvid u želje gledatelja zapravo i ruši neke standardne mitove o tome što prosječan gledatelj očekuje dajući prednost inteligentnijoj zabavi.

   Hit za hitom

Slično misli i Vanja Černjul koji ove promjene ima prilike promatrati »izbliza«.

  – Model proizvodnje i distribucije koji je Netflix postavio na noge je svakako budućnost filma i televizije. Netflix jako dobro poznaje svoju publiku što je dokazao činjenicom da proizvodi hit za hitom. Postoje predviđanja da će Netflix na scenu ponovo vratiti i format koji se činio zauvijek izgubljenim, a to je srednje-budžetni igrani film. Bit će zanimljivo vidjeti kuda vodi donošenje produkcijskih odluka na temelju masovne obrade podataka kao što to radi Netflix. Lako je zamisliti depresivni scenarij u kojem će se, u želji da se publici ponudi proizvod skrojen točno po njezinom ukusu, kompletna produkcija pretvoriti u »vaniliju«, ali producenti iz Netflixa su do sada pokazali da žele i znaju to izbjeći. Umjesto da proizvode isti program koji je prethodno dobro prošao, oni su na temelju analize došli do imena autora koje njihova publika voli, ponudili im projekte i dali odriješene ruke. To se do sada pokazalo vrlo uspješnim. Naravno, ne znamo kako će razmišljati iduća generacija Netflixovih producenata, pojašnjava Černjul koji nije na svojoj koži osjetio bilo kakvu vrstu »usmjeravanja« prilikom rada na ambicioznom projektu »Orange is the New Black«.

  Bilo je, kaže, baš suprotno.

  – Moje iskustvo u radu s Netflixom se razlikovalo od rada s drugim kablovskim kompanijama u tome što sam imao osjećaj da im njihov model omogućava puno veću fleksibilnost i da u projekt ulaze s puno većim samopouzdanjem. Za »Orange is the New Black« ušli smo direktno u proizvodnju svih 13 epizoda za prvu sezonu, nismo snimali pilot i nismo bilo opterećeni s time koliko je brojna naša publika, tvrdi Černjul.

  Ognjen Sviličić, hrvatski redatelj i scenarist s bogatim iskustvom rada i na televiziji i na filmu, također u cijeloj priči vidi naznaku neminovnih, no generalno pozitivnih promjena.