Ivana Paradžiković, urednica emisije Provjereno dobitnica je nagrade »Krunoslav Sukić« za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava. Svoju nagradu je posvetila Aleksandri Zec:

– Nagradu sam plosvetila Aleksandri Zec zato što me njezina tragična sudbina duboko potresla. I ja sam u ratu imala isto godina kao Aleksandra Zec kada su je prije 25 godina iz kuće nasilno odveli i smaknuli na Sljemenu. Mislim da kao društvo nećemo napredovati ako sve zločine ne osudimo.

Lavine reakcija

Što vam znači nagrada Krunoslav Sukić?

– Izuzetno sam ponosna. Nema ljepšeg priznanja, biti jedna od onih koji promiču mir. Srce mi je htjelo van iskočiti od ponosa, pogotovo kada su iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek čitali obrazloženje nagrade. Tek tada sam shvatila koliko toga smo napravili. Mi toga naime, nismo često puta ni svjesni. Držimo svojom odgovornošću boriti se za one kojima je nanesena nepravda, oduzeto dostojanstvo, one koji izgledaju, misle ili samo vole drugačije, one koji pripadaju ne samo nacionalnim nego svim drugim manjinama.

Iz tjedna u tjedan to činimo jer se to podrazumijeva. Posebno me ganuo dio govora Zlatka Marjanovića, čovjeka koji je 1992. dao ostavku na mjesto direktora Elektroprivrede u Bačkoj Palanci i pokrenuo niz antiratnih i mirovnih aktivnosti, prešao granicu, došao u Ilok, Vukovar, Osijek, iskazati prijateljstvo, pomagati.

Zamislite, 1992. godine! I to čini od tada. Posvetio je život humanitarnom djelovanju, promicanju tolerancije. Uglavnom, gospodin Zlatko je primajući nagradu rekao: »Pa lijepo sam im rekao da mi ne daju nagradu, nisam ja učinio ništa posebno, radio sam ono što bi svi trebali, biti ljudi.« Osobe poput njega, meni su inspiracija. Biti nagrađena uz takve, meni je čast.

Nagrada se poklopila s 400 prikazanih epizoda i deset godina emitiranja i na neki način zaokružila priču oko Provjerenog. Možemo li reći da je ovo bila uspješna poslovna godina?

– Ove je sezone nekako sve napokon sjelo na svoje. Dugo smo gradili kredibilitet i povjerenje i sada sve to kao da dolazi na naplatu. Koju god priču objavimo, izazovemo lavinu reakcija. Što dobrih, pozitivnih i plemenitih što konkretnih poteza institucija. Radni spor u slučaju Ivanke Dujmić riješen je za samo tri mjeseca, inače im je prosjek u Hrvatskoj pet do osam godina.

Tito Gubić je nakon prijetnji Emi Branici ekspresno priveden i sada je napokon dostupan pravosuđu pa će odgovarati za sva djela koja je počinio. I to su samo neki od vrlo konkretnih primjera. Fantastičan je osjećaj kada vidite rezultate da se pokreću i rješavaju tako velike i važne stvari, te da toliko utječete na tuđe sudbine. Ali, istovremeno, ogromna je to odgovornost. Ne shvaćamo mi to olako.

Mislite li da bi ovakvih emisija trebalo biti i više?

– Mislim da je važno ne zaboravili na tu ulogu televizije, ne samo da zabavi nego i da djeluje u javnom interesu, pomaže, potiče dobro. Provjereno je dokaz da su ljudi itekako željni takvog sadržaja, a o tome svjedoče i izvrsni rezultati gledanosti naše emisije.

Dajem se gdje jesam

Kada se u vama rodila želja da se zalažete za socijalnu pravdu i ljudska prava?

– Oduvijek sam takva, kao dijete u školi bi bila najglasnija kada je neka nepravda bila u pitanju. Mislim da me rat snažno obilježio. Tada sam spoznala snagu koja ne poznaje strah kada je nekome ugrožena sloboda, ljudska prava. Preintenzivno to doživljavam, uzimam srcu, toliko da je moje bližnje strah da ću izgorjeti.

Je li vam žao da neku nepravdu niste uspjeli ispraviti?

– Žao mi je kada ljudi ne smognu hrabrosti stati pred naše kamere čak i kada nemaju više što izgubiti. To mi je nepojmljivo. Taj strah od djelovanja, radije šute i trpe. Tada su nama ruke vezane. To moramo često pojašnjavati ljudima koji nam pošalju anonimne mailove. Ali, nisam od onih koji se posvete žaljenju nad propuštenim prilikama, jednostavno nisam taj tip. Potrudim se stvoriti novu. Općenito, žaljenje i kajanje zbog nečega u prošlosti smatram najbeskorisnijom stvari na svijetu.

Što možemo još očekivati od vas? Neki novi projekt možda?

– Ne planiram, dajem se gdje jesam trenutačno, a život se nekako uvijek pobrine da mi dobrim vrati.