Motiva za biti bolji nam ne nedostaje. Povjerenje gledatelja smo zaslužili, sada ga trebamo zadržati, a to znači još veći angažman i još veću odgovornost

Kraj godine je. Jeste li zadovoljni s godinom iza vas? Jeste li ispuninili sve privatne i poslovne planove koje ste imali u 2010.?– Prošle sam godine mislila kako je to jedna od boljih u mom životu, a onda se dogodila 2010. »Provjereno« je iz tjedna u tjedan rušio rekorde gledanosti, svi moji najdraži su zdravi… i to je to. Moja formula zadovoljstva.

Pretpostavljam da već razmišljate što raditi u idućoj godini. Kakve priče nas očekuju u »Provjerenom« u 2011.?– U našoj se radionici stalno kuju planovi. Motiva za biti bolji nam ne nedostaje. Povjerenje gledatelja smo zaslužili, sada ga trebamo zadržati, a to znači još veći angažman i još veću odgovornost.

Od svog formata ne odustajemo: bit će priča kojima razotkrivamo nepravilnosti u društvu, ukazujemo na nepravdu, onih koje nas ganu i nakon kojih se propitujemo, ali i onih koje nam tjeraju suze na oči – one radosnice.

Ne volim doček Nove

Pred nama su blagdani i Nova godina. Koliko namjeravate biti slobodni tih dana? – Na same blagdane ću biti slobodna, ali budući da imamo ambiciozan plan vezan za emisiju krajem godine i početkom nove… Nisam baš sigurna koliko će biti vremena za odmaranje.

Kako namjeravate provesti blagdane?– Nikada nisam bila ljubitelj dočeka Nove godine, ali zato Božić… Božić je nešto što iščekujem cijele godine. Svi za stolom, božićne pjesme na gramofonu, miris ribe i onaj mir kojeg nema niti jedan drugi dan u godini. To je Božić.

Nedavno ste dobili novu redakciju. Jeste li je prigodno uredili? Osjeća li se božićna atmosfera i u redakciji?– Nova redakcija nam je prekrasno mjesto za rad. A Božić je tamo odavno stigao… I to u onom gurmanskom smislu! Gozba nam je svaki drugi dan zahvaljujući vrsnim specijalitetima iz obitelji naših reportera Edina Mahmuljina i Ane Blažević.  

 Kakve darove ćete poklanjati ove godine? – Ne mogu vam otkriti, moji, znate, čitaju Novi list. Ne bi bilo iznenađenje! (smijeh) Ove ću godine učiniti nešto drukčije. Pod borom neće biti darova u šarenim papirima, onih koji se potrgaju, kojima istekne rok trajanja…

Svoju obitelj vodim na jedno posebno mjesto, tako da će taj dar s njima ostati zauvijek, u njima.

Užasavam se bolesti

Ne primiti poklon, nego dati poklon i to ne neki usputni, tek toliko da zadovolji formu, nego nešto što ti je drago, što voliš, bez čega misliš da ne možeš – pokloniti.

Svake godine kolegica iz informativnog programa skuplja novac i darove za dječji dom na Savici. Ove ću godine svog sina povesti tamo.

Kako Hugo reagira kad vidi majku na televiziji? Je li se navikao na to? Pravi li se važan zbog toga?– Ne doživljava me na taj način na ekranu. Njemu su dragi moji kolege Saša Kopljar i Petar Pereža, voli izgovarati njihova imena… Jedino što doživljava je kada na Dnevniku kažem »doviđenja«, jer to znači da dolazim doma, odnosno da ako on radi nešto što ne bi trebao (recimo ukrašava flomasterima moj bijeli prekrivač, ili zid, ili stol u dnevnom boravku), odmah prestane.

Obično na kraju godine imamo puno želja za iduću godinu. Što želite ostvariti u idućoj godini?– Želim da, što god budem radila – radim to s istom ljubavlju i zanosom s kojim sam to do sada radila. A kada me za želje pitate – imam samo jednu – zdravlje, svima oko mene. Bolesti se užasavam. Za sve se drugo možemo sami potruditi da se ostvari.

Moja sretna zvijezda

Ostvaruju li vam se sve želje? Jeste li rođeni pod sretnom zvijezdom?– Kao dijete sam shvatila da moraš paziti što želiš. I danas sam isto tako oprezna kod zamišljanja želja. Ali uvijek na kraju sve bude onako kako treba biti, priželjkivala ja to ili ne. Nekada čak i ne znaš što želiš dok ti se to ne dogodi. Sve u svemu, imam ja svoju sretnu zvijezdu. Ima je zapravo svatko od nas.

Koliko je teško u današnje vrijeme biti sretan?

– To je najlakša stvar na svijetu. Samo, ljudi su jako zaboravni, pa tako zaborave i biti sretni. Misle, ako su namrgođeni, ozbiljni, da su tako važni, veliki, bitni… Ponekad se samo skrivaju iza tog ozbiljnog lica.

Ali ako učinite nešto nepredvidivo, lako je doprijeti i do onog najnamrgođenijeg. Za početak probajte ljude gledati u oči i tu i tamo se nekome od srca nasmijati. To mijenja svijet.

I za kraj nam otkrite, budući da ste i urednica Provjerenog, kako je biti šefica? Koliko je teško biti dobar šef? Ipak radite s ljudima koji su različitih karaktera?– Teško je donijeti neke odluke koje tog trenutka neće nekoga učiniti sretnim, ali ako znaš da je ta odluka dugoročno gledano ispravna, poštena…

Onda nemaš razloga za dvojbe. Međutim, ja imam sreću da nisam često u nekim dilemama zato jer je moja redakcija skup vrhunskih profesionalaca i divnih ljudi na jednom mjestu. Pritom ne mislim da su samo dobri novinari i kolege, već prije svega – dobri ljudi.