Rijetko se koji Zadranin može pohvaliti da je radio s nekim od najvećih imena europskog kulturnog života, da je sjedio u prvim redovima na brojnim ceremonijama, da ga je blagoslovio papa radi nesebičnog humanitarnog djelovanja, da je u jeku nuklearne katastrofe u Černobilu spašavao djecu, da je, iako je bilo zabranjeno, pogledao poglavicu afričkog plemena u oči, da je kamerom zabilježio ono što se nije smjelo čuti, vidjeti…

Uopće, danas rijetko koji čovjek ima toliko hrabrosti za sve ono što je u 80 godina proživio Miljenko Dujela, naš poznati redatelj, novinar, producent, putopisac i humanitarac sa Stanova.

U SIROMAŠTVU…

Dujela je rođen u poznatoj stanarskoj obitelji 5. travnja 1945. u obitelji Josipa i Cvite. Nakon srednjoškolskog obrazovanja i odsluženja vojnog roka putuje u Italiju gdje je proveo svoj radni vijek pri televizijskoj nacionalnoj kući RAI, uvijek čvrsto vezan uz rodni kraj. Kako nam je kazao, njegovo odrastanje nije bilo lako. Od četvero djece koje su Josip i Cvita imali, ostalo je dvoje, Miljenko i njegov, također uspješan brat Josip Pino Dujela, koji je na Stanovima prije negoli je dobio ponudu u Zagrebu za rad na crtanom filmu utemeljio i malo stanarsko kazalište gdje su izvodili predstave.

Privatni album

– Nažalost, u osmoj godini sam ostao bez majke, što me jako pogodilo… Sjećam se siromaštva, sjećam se gladi… Na sreću, imao sam tetu Jelicu koja je stanovala odmah u kući do nas, a koja me praktički odgojila. Kod moje tete je 1963. godine na Stanove došao i prvi televizor oko kojeg bi se skupilo na desetke susjeda, zato je teta stavila jednu malu škrabicu da mi ljudi ostave za marendu kad dođu. Sjećam se, 22. studenog kad je bio atentat na Kennedyja gledali smo prijenos na talijanskoj televiziji. Loše se to vidjelo, sa snijegom, jer smo hvatali talijanski signal. Ali, šest godina kasnije, kad je bio atentat na drugog Kennedyja, Roberta, ja sam tad već bio u Italiji kao montažer. Radio sam na špici te emisije koju je moja teta gledala na Stanovima. Tad se vidjelo puno bolje, pa je moja teta svima ponosno kazala: “Aha, vidite kako sad nema sniga kad moj Milenko radi na televiziji”, prisjetio se Dujela djetinjstva koje je proveo na tadašnjoj pustopoljini Stanova kroz igru s vršnjacima i nabacivanje krpenjačom, loptom napravljenom od starih čarapa.

Privatni album

– Na Stanovima je bilo pusto, prašnjavo. Kad smo već porasli, mi dečki bismo se uputili tim prašnjavim putom do grada, noseći krpu da se malo uredimo i oprašinamo cipele kako bi se vidjelo da smo i mi na neki način građani. Inače, mi smo bili Varošani, ali kako su ljudi imali stoku na Stanovima tako su se preselili ovdje. Moje djetinjstvo je bilo jako lijepo, iako siromašno i bez majke, ali te stvari vas u biti ohrabre, ojačaju, spreme za život, kazao je Dujela.

POZIV ŽIVOTA

Dujela je pohađao Gimnaziju Vladimira Nazora, nakon čega je otišao u vojsku jer je imao veliku želju otići u Italiju, zemlju prekrasnih talijanskih kancona u koje je bio zaljubljen, kao i u talijanski film. Na tom životnom putu, veliku ulogu imao je i njegov brat koji je već kao režiser radio u Italiji, a koji je, kazuje nam Dujela, osnovao Vatikansku televiziju i pozvao ga da dođe kod njega u Italiju, da vidi sviđa li mu se. No, s obzirom na sve, bilo je jasno što treba učiniti, a imao je i sreću da u samom početku bude asistent asistentu montaže jednog filma. No, nije dugo trebalo da već s 26 godina dobije i prvu nagradu.

– To je bio prvi kotačić, prva točka, ali u meni je nekako prirodno bilo da je to, stvarno, poziv mog života. Međutim, ja sam taj kotačić toliko ubrzao da sam nakon pet, šest mjeseci postao pravi montažer. Godine 1971. postao sam i majstor montaže i bio nagrađen kao najbolji montažer na televiziji. Inače, opredijelio sam se za televiziju jer sam vidio da tu imam veći izbor, a između ostalog, nije mi pomagala ni činjenica da sam uvijek bio strani državljanin. Zbog toga nisam mogao raditi na Akademiji 1982. godine gdje su mi ponudili da budem predavač. Uvjet je bilo državljanstvo, koje ja nisam imao. Bila bi to kruna mog rada, ali kad pogledam, jedina žal u mom životu je to što sam igrao za reprezentaciju neke druge države, a ne svoje. No, kako se kaže, nitko nije prorok u svom selu pa…, rekao je Dujela sliježući ramenima. U svom radu, Dujela se susretao sa svim svojim nekadašnjim idolima, talijanskim pjevačima koje je još u Zadru slušao, glumcima, redateljima i ostalim članovima javnog života tog vremena, što mu je bila iznimna čast. No, u svemu tome, kao da je tražio nešto više, nešto svrsishodnije, nešto gdje može ostaviti trag.

Privatni album

– Ja sam jedan mali Stanarac, koji se našao baš tamo gdje mi je, između ostalih, urednik bio Umberto Eco, gdje sam radio i s drugim nobelovcima, s redateljem Alessandrom Blasettijem, s Charlesom Aznavourom, s Ginom Lollobrigida… No baš u tim počecima, u tuđem gradu, zapitao sam se zašto baš ja i kako da budem bolji od njih. Talijani su bili u prednosti zbog kulture, jezika i slično, no ja sam vidio tu jednu sitnicu. Na početku, kad sam radio s velikim režiserima koji nisu imali želju gubiti vrijeme, usredotočio sam se na posao. Ujutro kad se počinje raditi, svi drugi idu na kavu, ali ne i ja. Ja sam odmah po dolasku počinjao s poslom. U jednom trenutku su mi rekli: “Ti nisi Jugoslaven, nego Nijemac!” Tako je tih par sitnica zakotrljalo moj kotačić, ali je taj šoubiznis bio začarani krug koji nije bio za mene. Ja sam želio ostaviti trag, objasnio je Dujela.

DOBROTA – POKRETAČ

Tako je polako krenuo raditi na emisijama koje se tiču manjina, ekologije, te religiozno-socijalnih pitanja, što je samo pokrenulo val dobrote i humanitarnih akcija.

– Ja jesam bio redatelj i novinar, ali sam dao kameru u službu onih koje susrećem. Neka oni kažu što trebaju, što ih tišti i što im treba. Nakon takvih emisija, potražile su me razne organizacije koje imaju problem, poput UNICEF-a. Za početak, djeca Černobila. Dva puta sam bio tamo, na svoju odgovornost. Toj djeci je bilo potrebno da barem na mjesec dana odu iz tog područja kako bi obnovili krvnu sliku, a najveće mi je zadovoljstvo bilo kad smo pedesetak mališana smjestili po obiteljskim domovima u Italiji. Nakon toga smo išli i na primanje kod pape. Papa je tad pitao veleposlanicu tko radi s tom djecom, nakon čega mu je ona rekla da je riječ o meni, Hrvatu. Na to se papa okrenuo prema meni i kimnuo, što mi je bilo veliko zadovoljstvo, kazao je Dujela.

Privatni album

Istaknuo se i u drugim zemljama u potrebi. U Moldaviji, Bugarskoj, Rumunjskoj, nailazio je na potrebite i njihov glas prenosio dalje u svijet.

– Neke od tih tragedija, ne mogu se opisati. Čak sam bio u sredini gdje je jedna organizacija po krinkom usvajanja, nudila mladim ženama da će im djecu slati u bogate zemlje. Nakon što bi rodile, dijete nikad ne bi vidjele jer je ono bilo određeno za trgovinu organima. Isto tako, u jednom sirotištu našao sam samo žensku djecu, ali nalik na dječake. Zašto? Oduzeta im je ženstvenost, sterilizirane su… Zašto? Objasnili su nam da je to zato što je u blizini autocesta i odmorište, pa da ne bi bilo problema… Tad sam namjerno snimao rano ujutro prije nego dođe direktor da zabilježim tu katastrofu, stanje u kojem žive ta djeca, neka i vezana, sve što nam on ne bi pokazao, naglasio je Dujela kojeg smo morali pitati što ga je držalo kroz sva ta mučna iskustva, da nastavi dalje. Ističe kako su najvažnije u svemu tom bile reakcije ljudi koji su nudili pomoć nakon što bi pogledali neku od emisija, pitali su što oni mogu napraviti, slali kamione hrane… To je ono što ga je poticalo na daljnji rad.

Privatni album

MOJA AFRIKA

Dujela je, kako kaže, ipak, najveću ljubav u ovom poslu ostavio u Africi, pogotovo u Južnom Sudanu, u to vrijeme najopasnijoj zemlji na svijetu gdje su ga jednom s ekipom zatočila djeca vojnici. Spasio ih je biskup Macolari koji je djeci objasnio kako su oni tu kako bi im pomogli.

– Nakon povratka iz Afrike, na Badnjak 2003. godine, prije nego blagoslovi jaslice na velikom Trgu svetog Petra, papa Wojtyła je za emisiju »Za cijeli svijet« izabrao tri svjedoka našeg vremena. Bio je tu jedan američki nobelovac, poznata talijanska balerina, a među njima i ja kao reporter koji je posvjedočio životu među gubavcima u Africi. Ne poznajem nikog tko je doživio takvo što, tu čast da te papa izabere, kazao je Dujela ponosno također kazavši kako je jedna američka agencija 2000. godine poslala svim medijima upite o tom gdje su njihovi reporteri bili, u kojim opasnim zemljama. U to vrijeme Dujela je po drugi put bio u Černobilu i u Južnom Sudanu. Na kraju, ispostavilo se kako su najopasnija mjesta na svijetu bila upravo ta dva, a on jedini novinar koji je bio na oba što je bilo na ponos njegovoj TV kući.

LJUBITELJ NOGOMETA

U svojem je radu Dujela uvijek nastojao da se zna da nije Talijan, da je Hrvat, a svaki put kad bi to kazao sugovornicima spomenuo bi se i naš nogomet. To je, kaže nam, prva stvar, a sve ostalo dolazi kasnije. Dujela je kao pravi ljubitelj nogometa i sportaš koji je u mladosti igrao u juniorima Zadra, u Italiji bio trener i selektor nogometnog kluba Croatia pri Hrvatsko-talijanskoj udruzi. Kad smo ga pitali bi li bio možda nogometaš da nije krenuo ovim putem kojim je krenuo, kratko je kazao da nije imao vremena razmišljati.

Privatni album

– Ideje su me vukle naprijed, tako da nisam imao vremena. Imao sam jako lijep život u Rimu gdje smo živjeli 42 godine. Ali znate, ja nikad nisam imao stalan posao u Italiji. Uvijek sam bio na ugovorima jer biti zaposlen značilo je da ću dobiti samo 15 dana godišnjeg, kad oni žele. Ne, meni je trebalo biti u Zadru cijelo ljeto, meni je trebalo biti u Zadru i za Božić, i za Uskrs. Meni je trebao Zadar! Sidro je uvijek bilo u Zadru, a tamo mi je samo bila cima tako da mi je u 65. godini bilo lako odvezati cimu i u mirovini se vratiti na Stanove, kazao nam je Dujela.

DOKUMENTARCI O DOMOVINSKOM RATU

Dujela tijekom svoje karijere nije zaboravio svoj grad, svoju zemlju kojoj se uvijek vraćao, a posebice tijekom Domovinskog rata kad je s kamerom u ruci odlazio na ratišta, što je rezultiralo s nekoliko dokumentarnih filmova o zadarskom, dubrovačkom i vukovarskom ratištu. »Zadre, moj galebe – moja slobodo« prvi je dokumentarni film o ratu u Hrvatskoj, tu je i film »Zašto Dubrovnik«, zatim »Vukovar – petnaesta postaja križnog puta« i »Tužan Božić 1991. u Hrvatskoj«. Svaki mjesec je dolazio u Hrvatsku, a preko šest sati snimljenog materijala o Domovinskom ratu, gledatelji su mogli vidjeti na mnogim stranim televizijama diljem svijeta, osobito Hrvati u inozemstvu koji su prikupljali humanitarnu pomoć za domovinu.

Foto Mate Komina